Srijeda 5. vazmenog tjedna: Bez mene ne možete učiniti ništa
Meditacija uz Evanđelje: Iv 15,1-8
Isus nas vjernike – svoju Crkvu – uspoređuje s lozom. Veli da je on, Krist, trs a da smo mi smo loze koje iz njega niču i koje iz njega crpe svu životnu snagu. Upravo tako. Crkva svu svoju snagu, svu svoju životnost crpi jedino od Krista. Ona je, konačno, Kristovo tijelo. Loza odsječena s trsa suši se i umire. Tako i kršćanin bez Krista ne može ništa svetoga učiniti. Jer, nismo mi mudri, nismo mi snažni, nismo mi svemoćni, nismo mi po sebi vječni. Mi smo silno uzvišeni i jaki isključivo po tome što u nama struje Kristova krv i snaga njegove milosti. Zato Isus veli: „Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. (…) Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.“
Zahvaljujemo Bogu što od Krista primamo život i tolike dobre darove. No, s druge strane, Bog nas u Kristu također želi učiniti oruđem svoga spasenja, poslanicima i svjedocima Kristova uskrsnuća. Bog po nama – u Kristu – želi činiti silna djela spasenja. Međutim, pri tome treba uvijek budno paziti da se ne uzoholimo i smatramo da naše služenje proistječe iz naše vlastite mudrosti i vlastite snage. U tome nas smislu Pavao opominje: „Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?“ (1 Kor 4,7).
Ovo uvijek trebamo imati na pameti: što god dobra činili – a kadri smo ga činiti! – što god mudroga zborili – što također znamo činiti! – sve dobro koje činimo, mi možemo činiti jedino i isključivo nadahnućem Duha Svetoga, Kristovom milošću i Božjom snagom. Tako se u nama i po nama proslavlja Krist od kojega je sve dobro, po kojemu smo spašeni i koji je naša nada i naša trajna nebeska nagrada. Dao Bog da to razumijemo, prihvatimo i po tome živimo.
Prepirka i raspra nemalena: Dj 15,1-6
Za proučavanje povijesti bivšeg Sovjetskog saveza zanimljivo bi bilo listati moskovsku Pravdu iz toga vremena. Tamo se često naglašavalo, kako su „svi sovjetski građani su, kao jedan čovjek“ i sada – ovisi o kontekstu – podržali, osudili, pozdravili, itd. Bilo je to ono nesretno jednoumlje. Nije to dobro završilo. Naprotiv, tamo gdje je više ljudi, više je i različitih mišljenja. I u tome nema ništa loše. Evo, jednako je tako bilo i u prvoj Crkvi. Neki kršćani iz židovstva smatrali su da se novokršteni pogani imaju pridržavati svih židovskih običaja i propisa. Veli današnje čitanje da je između njih te Pavla i Barnabe nastala prepirka i raspra nemalena. Zar svađa u prvoj kršćanskoj zajednici? I to nemalena! I što onda? Ništa. Odlučili su o tome na miru raspraviti s apostolima i Crkvom u Jeruzalemu. Tijekom povijesti pokazalo se da je ovo pitanje bilo puno važnije, nego što su sudionici rasprave to u ono vrijeme mogli i nazrijeti. Naime, da se ostalo pri mišljenju da se novi učenici trebaju obrezati, kršćanstvo bi postalo jednom židovskom sljedbom i ne bi se sigurno raširilo među drugim narodima. Međutim, koliko god to bilo važno, nisu odmah glave padale zbog toga.
Što reći? Ne zanemarujući istinu, za kršćanina je puno važnija ljubav. Prisjetimo se: kako rješavamo nesuglasice s osobom koju stvarno volimo? Gdje je puno ljubavi, razmirice se lako rješavaju. Što je manje ljubavi, to se više javlja potreba za pravom i pravičnosti, pa makar i glave padale, prema strašnoj poslovici: „Neka bude pravda, pa makar svijet propao…“ Ovdje se ne želi reći da bi pravo i pravičnost bili nebitni. Zlo ostaje uvijek zlo i grijeh ostaje grijeh. Međutim, ovdje je u temeljnom pristupu: prihvaćam li ja svoga neistomišljenika dobrohotno, s uvažavanjem, štoviše s ljubavlju? Ili ga možda želim pobijediti, dotući, poniziti? Kad bismo naše razmirice i sukobe rješavali onako kako slične razmirice rješavamo s osobama do kojih nam je stalo i koje volimo– gdje bi nam bio kraj? Onda bismo bili pravi Isusovi učenici. Na to smo pozvani.
