Srijeda 5. vazmenog tjedna: Bez mene ne možete učiniti ništa

Meditacija uz Evanđelje: Iv 15,1-8

Isus nas vjernike – svoju Crkvu – uspoređuje s lozom. Veli da je on, Krist, trs a da smo mi smo loze koje iz njega niču i koje iz njega crpe svu životnu snagu. Upravo tako. Crkva svu svoju snagu, svu svoju životnost crpi jedino od Krista. Ona je, konačno, Kristovo tijelo. Loza odsječena s trsa suši se i umire. Tako i kršćanin bez Krista ne može ništa svetoga učiniti. Jer, nismo mi mudri, nismo mi snažni, nismo mi svemoćni, nismo mi po sebi vječni. Mi smo silno uzvišeni i jaki isključivo po tome što u nama struje Kristova krv i snaga njegove milosti. Zato Isus veli: „Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. (…) Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.“

Zahvaljujemo Bogu što od Krista primamo život i tolike dobre darove. No, s druge strane, Bog nas u Kristu također želi učiniti oruđem svoga spasenja, poslanicima i svjedocima Kristova uskrsnuća. Bog po nama – u Kristu – želi činiti silna djela spasenja. Međutim, pri tome treba uvijek budno paziti da se ne uzoholimo i smatramo da naše služenje proistječe iz naše vlastite mudrosti i vlastite snage. U tome nas smislu Pavao opominje: „Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?“ (1 Kor 4,7).

Ovo uvijek trebamo imati na pameti: što god dobra činili – a kadri smo ga činiti! – što god mudroga zborili – što također znamo činiti! – sve dobro koje činimo, mi možemo činiti jedino i isključivo nadahnućem Duha Svetoga, Kristovom milošću i Božjom snagom. Tako se u nama i po nama proslavlja Krist od kojega je sve dobro, po kojemu smo spašeni i koji je naša nada i naša trajna nebeska nagrada. Dao Bog da to razumijemo, prihvatimo i po tome živimo.