Stjepan Horžić, svećenik žrtva komunizma

Donosimo hrvatski prijevod članka koji je o Stjepanu Horžiću, svećeniku Senjske i Modruške biskupije, 30. siječnja 2025. objavio talijanski novinar Ermes Dovico.
30. siječnja prije osamdeset godina pogubljenjem je dovršeno mučeništvo dvadesetšestogodišnjega Hrvata don Stjepana Horžića, kojega su komunistički partizani strijeljali zbog njegova žara i rada među mladima. Svježe tiskana knjiga osvjetljava njegov lik.
Kako godine prolaze, širi se, doduše postupno, saznanje o danku u krvi koji je Katolička Crkva platila tijekom Drugoga svjetskoga rata, kako nacizmu tako i komunizmu. Spoznaja je u drugom slučaju – o vjernicima žrtvama komunizma – napredovala još sporije nego u prvom, s obzirom na dulje trajanje crvenih režima, što se pretočilo u duži pokrivač šutnje ili dezinformacija o pojedinim nedjelima.
Presjek ili uvid u to stanje jest slučaj Stjepana Horžića (26. prosinca 1918. – 30. siječnja 1945.), mladoga svećenika hrvatskoga podrijetla, kojemu se danas obilježava 80. obljetnica stradanja od strane partizana povezanih s Komunističkom partijom Jugoslavije. Treba odmah napomenuti kako do danas nema formalnoga priznanja don Stjenova mučeništva, ali dokumentacija o njemu dopušta da se može reći da je ubijen upravo zbog toga što je djelovao kao katolički svećenik. To proistječe iz novootisnute knjige don Ante Zovka (Stjepan Horžić mučenik za Boga i Hrvatsku), o kojoj opširne podatke, upotpunjene izvorima, daje Petar Marija Radelj na hrvatskom portalu Vjera i djela.
Među izvorima koje je don Zovko crpio za svoju knjigu jesu Hrvatski državni arhiv, biskupijski arhivi u Zagrebu, Senju i Sarajevu (gradovi u kojima je Stjepan Horžić bio sjemeništarac i bogoslov) te župne pismohrane četiriju mjesta (Mrkopalj, Ravna Gora, Kraljevica i Vrbovsko) gdje je don Stjepan obavljao svoje relativno kratko – malo više od tri godine – ali intenzivno svećeničko služenje. Knjiga sadržava razna svjedočanstva, fotografije iz obiteljskih albuma i autorov istraživački rad o mjestima na kojima je Stjepan Horžić živio.
Potonji je zaređen za svećenika 17. kolovoza 1941., u dobi od nešto više od 22 i pol godine. Povijesni kontekst bio je vrlo težak: nekoliko mjeseci ranije Jugoslaviju su napali nacifašisti. A otpor osvajačima bio je kompliciran trvenjima između različitih etničkih skupina na Balkanu.
U tom sklopu don Stjepan se skrbio da bude vjeran svomu zvanju, potičući djecu, mlade i odrasle na molitveni život i čuvanje kršćanskoga ćudoređa. Odan Gospi, pozivao je vjernike da se prve subote u mjesecu okupe na zajedničkoj molitvi krunice. Poučavao je katekizam i druge predmete, vodio crkvene zborove, pisao pjesme – među njima je jedna objavljena pod naslovom „Molitva uskrslom Isusu“ – i iskazivao je posebno suosjećanje prema samohranim majkama i njihovoj djeci, koju su vojnici posvećeni samo užitku prepuštali njihovoj sudbini. Poticao je žene da budu razborite i ne hodaju s vojnicima. Nije nosio oružje i savjetovao je mladima da to ne čine. Što se tiče napora, nije se štedio. Snašlo ga je da obavlja svećeničko služenje istodobno u tri župe (Mrkopalj, Ravna Gora i Vrbovsko), među kojima je, od prve do treće, tridesetak kilometara udaljenosti koje je prevaljivao pješice.
Ukratko, don Stjepanovo je služenje na visoravni Gorskoga kotara završilo jer su ga partizani, koji su od 1942. nadzirali Mrkopalj, njegovo djelovanje ondje smatrali zaprjekom sebi. U jednom trenutku Ozna – skraćenica od „Odjeljenje za zaštitu naroda“, u praksi politička policija po nalogu Komunističke partije Jugoslavije, koja je pak imala vođu u Josipu Brozu Titu – odlučila je riješiti se mladoga svećenika, što pokazuju zapisi samih članova Ozne i Komunističke partije Jugoslavije. U jednoj od tih zabilješki, gdje se don Stjepan Horžić nikada ne naziva imenom, čita se: „Kapelan drži u šahu i žene i omladinke – svaki dan idu na pjevanje“ (5. ožujka 1944.). Nekoliko dana kasnije, 30. ožujka 1944., drugi zapis predbacuje kapelanu Horžiću niz „krivnji“, kao što su: potiče žene da „mole da prestane rat“, „odvraća narod od Narodnooslobodilačkoga pokreta“ i još zbog toga što smatra „da ne treba da ženske idu u vojsku, da ne treba održavati mitinge i plesove pa čak zabranjuje nositi partizanke“, vojne kape koju koristi Crvena armija.
Na istom tragu kao i ove konkretne primjedbe protiv velečasnoga Horžića, bile su i bilješke koje je središnjica Ozne za Hrvatsku slala svojim djelatnicima u Gorskom kotaru, upozoravajući ih da svećenici „zauzimaju neprijateljsko stajalište i rade protiv nas. To se očituje pomoću molitava za mir. Sve te grupe prikazuju našu borbu komunističkom“. Nije slučajno da je don Stjepan bio samo jedan od svećenika žrtava komunizma u ondašnjoj Jugoslaviji.
Na ciljniku Ozne završila je i Marijina kongregacija, vjerničko društvo nastalo u XVI. stoljeću pod okriljem Družbe Isusove, koje se ukorijenilo u raznim mjestima i bavi se djelima pobožnosti i milosrđa. U našem slučaju Marijina kongregacija je optužena da je „ustaška ilegalna omladinska organizacija“ (18. srpnja 1944.), „pod rukovodstvom mrkopaljskog kapelana“ (9. kolovoza 1944.), tj. don Stjepana Horžića. Iz zapisa proistječe da je Ozna pokušala ubaciti svoje članove u Marijansku kongregaciju u Mrkoplju kako bi pokušala spriječiti njezin „razorni rad“ (19. kolovoza 1944.). Skupina je jasno označena kao „neprijateljska“; čine je „kapelan i oko 20 djevojaka“, koje svećenik „vodi na pjevanje, kritizira zbog hodanja s drugovima partizanima i brani im odilaženje na ples“ (19. rujna 1944.).
17. listopada 1944. don Stjepan Horžić je uhićen. Dana 31. prosinca po kratkom je postupku osuđen. Unatoč tomu što nekoliko izvještaja Ozne prethodnih mjeseci pokazuje kako je izjavljivao da će narod uskoro biti oslobođen, da će partizani pobijediti, a Njemačka izgubiti rat, sama politička policija optužila ga je za suprotno da bi ga mogli prikazati kao narodnoga neprijatelja. Smrtnu kaznu strijeljanjem nad njim izvršio je strjeljački vod mjesec dana kasnije – 30. siječnja 1945. – u Delnicama, nakon 105 dana tamnovanja i mučenja. A on je, vraćajući se u Očev dom sa samo 26 godina, oprostio onima koji su ga klevetali. I obećao moliti za sve svoje progonitelje, dokazujući se do kraja vjeran Kristu.
Ermes Dovico