Stjepan Horžić svećenik i mučenik

Stjepan Horžić godine 1937., snimila Antonija Kulčar (Foto Tonka, Zagreb). Preuzeto iz: Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 231.

Ante Zovko (58), svećenik Riječke nadbiskupije i župnik u Mȑkoplju, objavio je knjigu Stjepan Horžić mučenik za Boga i Hrvatsku (288 str.) uoči 80. obljetnice njegova mučeništva koja se navršava u četvrtak 30. siječnja 2025.

Knjiga se temelji na podatcima iz Hrvatskoga državnoga arhiva, biskupijskoga arhiva u Senju, nadbiskupskih arhiva u Zagrebu i Sarajevu, župnih pismohrana u Mrkoplju, Ravnoj Gori, Kraljevici i Vrbovskom, obiteljskih albuma, na prikupljenim iskazima svjedoka[1] i autorovu istraživanju mjesta vezanih uz Horžićev život. Stjepan Horžić u tiskanim je izvorima do sada spominjan kao učenik Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu, student Visoke bogoslovne škole u Senju i Vrhbosanske visoke bogoslovske škole.[2] Bio je klevetan u agitatorsko-propagandističkim pamfletima jugokomunističkih veleprevratnika,[3] a do izlaska te knjige literatura o njemu bila je vrlo oskudna; zaboravu su ga otimali Ivan Vragović (1922.–2011.), Anto Baković (1931.–2017.), Hrvatin Gabrijel Jurišić (rođen 1934.), Mile Bogović (1939.–2020.), Marijan Kovač (1943.–2008.) i Wollfy Krašić (rođen 1988.).[4]

Stjepan je bio prvorođenac od ukupno 14 djece svoga otca Miška (1890.–1978.). Njegova majka Katarina Horžić rođena Legin (1891.–1930.) umrla u sedmom porodu, kada je Stjepanu bilo 11 godina, pa se otac ponovo oženio.[5] Njegova sestra Ruža (1923.–2003.) bila je od 1942. do smrti časna sestra Ambrozina u Družbi sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga.[6]

Na visine!

Knjiga otkriva kako je Stjepan Horžić živio, i to: jedanaest godina u Rȁkōvcu kraj Ljȕbešćicē podno Kalnika (od 1918. do 1929.), osam u Zágrebu podno Medvednice (od 1929. do 1937.), tri u Sȅnju podno Velebita (od 1937. do 1940.), dvije u Sàrajevu podno Trebevića (od 1940. do 1942.) i dvije u Mrkoplju podno Velike Kapele (od 1942. do 1944.) i, tijekom njih, četiri mjeseca (od siječnja do svibnja 1943.) u Králjevici podno Mižolova.

Poniknuo je ispod gorja iz kojega izvire ljekovita Ljubešćica. Živio je uza Savu, Sinje more i Miljacku, a zatim razvio vjerovjesničko djelovanje do Bijelih stijena i Bjelolasice, odakle izvire Dobra. U njegovu djelokrugu bilo je i Begovo Razdolje, najviše naselje u Hrvatskoj (1078 metara nadmorske visine). Uspinjanje i pogled na više davali su mu smisao. U jednom od tri očuvana govora ističe kako mu je životno geslo: Excelsius – na visine![7]

Školovan

Horžić je stekao valjanu naobrazbu, svršio klasičnu gimnaziju i studij filozofije i teologije. Govorio je hrvatski, latinski i francuski.

Mudroljublje i bogoslovlje Horžić je učio od 1937. do 1942. u Senju i Sarajevu slijedeći sv. Tomu, sukladno okružnicama Lava XIII. (Aeterni Patris, 1879.) i Pija XI. (Studiorum ducem, 1923.), i s jakim naglaskom na glagoljičku baštinu.

Nastavnici su mu u Senju 1937./1938. bili: za filozofiju i dogmatiku istaknuti filozof i antifašist dominikanac dr. Jacint Bošković (1900.–1947.), za ascetiku Josip Horvat (1899.–1993.); za ćudoredno bogoslovlje i staroslavenski jezik i književnost kanonik čuvar Matija Glažar (1880.–1949.); za kanonsko pravo, crkvenu umjetnost i hebrejski jezik kanonik štilac dr. Ante Lončarić (1874.–1950.); za Sveto Pismo kanonik dr. Ivan Ivo Blažević (1895.–1979.); za crkvenu povijest Josip Burić (1910.–1997.); za kurijalni stil kanonik pojac msgr. Antun Golik (1884.–1960.); za pedagogiju, sociologiju i dogmatiku Adalbert Ježić (1912.–1986.) i za crkvenu glazbu Vinko Medved (1906.–1964.), a od sljedeće godine za filozofiju dr. Josip Šojat (1912.–1996.). Neki od njih umrli su u progonstvu u iseljeništvu (Blažević, Burić i Golik), a Ježić je 1952. napustio svećeničku službu.

Predmeti koje je Horžić slušao i položio u prvom polugodištu na Visokoj bogoslovskoj školi u Senju: Uvod u Novi Zavjet; Tumačenje djetinjstva Kristova; Bitoslovlje (ontologia); Objava i bogoštovlje; Povijest Crkve od Grgura VII. do reformacije; Staroslavenski jezik: deklinacija imenica, izvori glagoljice; Pojam, postojanje, narav i obilježja Crkve Kristove; Pedagogika: načela kršćanskoga odgoja; Sociologija: ekonomija, proizvodnja i rad; Ascetika: dužnosti i načini kršćanskoga savršenstva; Bogoslužne vježbe (liturgijska praksa).

U drugom polugodištu: Opći i posebni uvod u Novi Zavjet; Tumačenje dušobrižnih poslanica [Prva i Druga Timoteju i Titu]; Hermeneutika; Rasuđivanje (critica); Etika; Povijest Crkve od Reformacije do danas; Staroslavenski jezik: deklinacija imenica, izvori glagoljice; Sociologija: Kapital; Pedagogika; Pojam, postojanje, narav i obilježja Crkve Kristove; Izvori Objave; Krist Božji poslanik; Asceza; Bogoslužne vježbe.

U trećem polugodištu: Opći i posebni uvod u Stari Zavjet; Tumačenje Psalama; Arheologija; Hebrejski jezik: slovnica; Logika; Kozmologija; Pedagogika; Staroslavenski jezik: zamjenice; povijest književnosti od 885. do 1248.; Povijest Crkve od početka do Trulanskoga sabora; Ascetika: put pročišćenja.

U četvrtom polugodištu: Posebni uvod u Stari Zavjet; Tumačenje Jeremije; Arheologija; Hebrejski jezik: prijevod; Dušoslovlje (psychologia); Pedagogika; Staroslavenski jezik: zamjenice; povijest književnosti od 1248. do 1500.; Povijest Crkve Kristove od 692. do Grgura VII.; Ascetika.

U petom polugodištu: Ćudorednost: počela; Ćudorednost: bogoslovne krjeposti; Staroslavenski jezik; Zakonik kanonskoga prava: knjiga I. i II.; Crkvena umjetnost: graditeljstvo; Ascetika; Kurijalni stil.

U šestom polugodištu: Ćudorednost: Deset zapovijedi; Ćudorednost: crkvene zapovijedi; Staroslavenski jezik; Zakonik kanonskoga prava: knjiga III., IV.. i V.; Crkvena umjetnost: namještaj; Ascetika; Kurijalni stil; Naravno bogoslovlje.[8]

Od sedmoga do desetoga polugodišta studirao je u Sarajevu.[9] Ondje je trebao odslušati predmete: Jedan Bog; Trojstveni Bog, Stvoritelj i Uzdržavatelj; Utjelovljeni; Iskonski grijeh; Marijoslovlje; Pastirsko bogoslovlje: osobnost dušobrižnika; Svetootajstva općenito; Krštenje; Potvrda; Euharistija; Pokora; Bolesničko pomazanje, Sveti Red, Ženidba; Katehetika; Milost; Bog krajnja svrha; Posljednje stvari.

U predmetima koje je slušao u Senju velik udio pripada ascetici, vježbanju kršćanskoga savršenstva, bavljenju činjenicama i zadaćama konkretna življenja u odnosu na njegovo kršćansko provođenje.

Naraštaj mučenika pod komunizmom

Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu Horžić je pohađao od 1929. do 1937. Od 27 maturanata te godine, osamnaestorica su postala svećenici. Msgr. Stjepan Kožul osvrnuo se na fotografiju naraštaja koji je godine 1937. završio Dječačko sjemenište na Šalati i prikazao njegove kolege i nastavnike. Ozna (skraćenica za „Odjeljenje za zaštitu naroda“) je 1945. ubila trojicu: svećenika Stjepana Horžića, svećenika Dragutina Deliju i bivšega bogoslova Slavoljuba Ivaneca, a još osam svećenika iz toga naraštaja bilo je na robiji (Vid Cipriš, Srećko Draksler, Franjo Glumpak, Stjepan Golubić, Krešimir Ivšić, Franjo Maček, Josip Sodar i Dragutin Žnidaršić). Blaženi Alojzije Stepinac pisao je o tome 27. svibnja 1946. biskupu Josephu Patricku Hurleyju (1894.–1967.), privremenomu voditelju (regensu ad interim) Apostolske nuncijature u Beogradu:

„1. Prije nekoliko dana na području župe Odra u Zagrebačkoj nadbiskupiji (15 km od Zagreba) na očigled ljudi, u 19.30 sati oružnici ‘OZNE’ ubili su mladoga svećenika Stjepana Povoljnjaka. Ubijen je potpuno nedužan, iz mržnje prema vjeri. Naime, bijaše svećenik sveta i besprijekorna života. Ubijen je kao pas, bez ikakva postupka, bez razloga. Sjećamo se kako je prije Božića 1945. na isti način u župi Voloder ubijen mladi svećenik Dragutin Delija. Na silu je izveden iz župne kuće u 18 sati i ubijen kao pas u dvorištu župne kuće, također bez suđenja, bez razloga. …
9. Svakoga dana ubijaju ljude u raznim župama. Nitko ne zna niti zašto, niti gdje će umrijeti. Pakleni teror vlada u svim krajevima. …
12. … pokazati nam je, kako našemu narodu, tako i cijelomu svijetu, podmuklost postojećega režima, ‘režima ubojica’.“[10]

Većina bogoslova u Senju 1938./39. U donjem redu sjede s lijeva na desno: Anton Žilavec, Josip Dević, Pavao Mačković, Stjepan Sekereš, Stanko Golik, Josip Volarić, Marijan Knežević, Ante Miličić i Ljubo Kučan. U srednjem redu: Vladimir Sušić, Andrija Falatar, Hans Hemrich, Mihael Primorac, Miloš Čulin, Josip Smolković, Vilim Kodrić, Marko Bakočević i Mirko Dinter. U gornjem redu: Zvonko Kezele, Ante Sironić, Ante Salacan, Stjepan Horžić, Josip Frković, Ante Šikić, Ivan Balen, Ivan Brkljačić, Bartol Seršić i Feliks Močaj.

Objavljen je popis njegovih kolega na Bogosloviji 1938./1939., kada je Stjepan bio druga godina.[11] Tada su na prvoj godini bili: Ivan Brkljačić (1917.–1945.), Pavao Černe (1918.–.), Josip Frković (1919.–1985.), Feliks Močaj (1917.–1987.) i Ante Šikić (1919.–.). Na drugoj godini: Ivan Balen (1917.–1994.), Mirko Dinter (1915.–1969.), Miloš Čulin (1916.–2019.), Stjepan Horžić, Zvonimir Zvonko Kezele (1909.–1990.), Zdravko Križnik (1912.–.) i Josip Lončarić (1917.–1971.). Na trećoj godini: Marko Bakočević (1918–1982.), Marijan Dujmić (1915.–2007), Nenad Gavrilović (1911.–1944.), Hans Hemrich (1914.–.), Mihael Primorac (1917.–1975.), Ivan Prpić (1916.–1975.), Bartol Seršić (1914.–1939.), Ante Sironić (1915.–1996.), Josip Smolković (1913.–1985.), Vladimir Sušić (1915.–1996.) i Anton Žilavec (1915.–1943.). Na četvrtoj godini: Pavao Bedenik (1914.–1946.), Josip Dević (1914.–1976.), Pavao Drenjančević (1914.–1983.), Stanko Golik (1915.–2009.), Josip Jonaš (1913.–1980.), Marijan Knežević (1904.–1943.), Ljubomir Ljubo Kučan (1916.–1978.), Pavao Mačković (1913.–1996.), Ante Miličić (1917.–2000.), Stjepan Sekereš (1912.–.) i Josip Volarić (1913.–1976.).  Na fotografiji bogoslova u Senju 1938./1939.[12] osim njih, kao bogoslovi se pojavljuju: Ante Salacan (1914.–1990.), Andrija Falatar (1916.–1945.) i Vilim Kodrić (1917.–1969.).

Od njih su sedmorica (19 %) smrtno stradala kao žrtve komunizma (Bedenik, Brkljačić, Falatar, Gavrilović, Horžić, Knežević i Žilavec), a petorica su (14 %) završila u iseljeništvu (Bakočević, Drenjančević, Čulin, Golik i Lončarić).

Od njih 37, 27 (73 %) su postali svećenici: Barske nadbiskupije (Bakočević), Dubrovačke biskupije (Salacan i Falatar), Đakovačke i Srijemske biskupije (Dević i Drenjančević), Hvarske biskupije (Knežević i Miličić), Krčke biskupije (Volarić), Križevačke eparhije (Gavrilović), Senjske i Modruške biskupije (Bedenik, Dinter, Dujmić, Frković, Golik, Horžić, Jonaš, Kodrić, Kučan, Lončarić, Mačković, Primorac, Sekereš, Sironić, Smolković, Sušić i Žilavec) i Šibenske biskupije (Čulin).

Svjedok vjere

Kao kateheta i učitelj drugih predmeta u školi u Kraljevici, na župnom vjeronauku u Mrkoplju i prema gimnazijalcima koje je privatno poučavao, Stjepan Horžić bio je zahtjevan, ali pravedan.[13]

Kao svećenik bio je požrtvovan; pješice je opsluživao istodobno čak tri župe (Mrkopalj, Rȃvnū Gòru i Vȑbovskō),[14] međusobno udaljene 29,6 km; nije imao motocikl ni automobil.

Iskreno je živio svoje zvanje kao poziv; bio je iznimno angažiran u promicanju katoličkoga ćudoređa i molitvenoga života, predan radu s djecom i mladima; mnoge je oduševljavao za Boga, a neke i za svećeništvo.

Kao dušobrižnik bio je brižan; svako osmo dijete, koje je krstio 1944., bilo je plod vojničke neodgovornosti i ostavljanja neudane žene na cjedilu. Nije dopuštao da majka i dijete pate zbog muške razbludnosti.[15]

Bio je pjesnik; pod punim imenom tiskana mu je pjesma Molitva uskrslom Isusu,[16] a prepjevao je i jednu francusku mornarsku pjesmicu za dječje priredbe.[17] Bio je i dobar pjevač.[18] U propovijedima često navodi pjesnike.[19] Vodio je dječje zborove u Kraljevici i Mrkoplju i župni zbor u Mrkoplju.[20] Potaknuo je Mrkopaljce da uvedu pobožnost skupnoga moljenja krunice prvih subota.[21]

Išao je u korak s vremenom. Na studiju je, u proljeće 1938., položio Marxov Kapital.[22] Imao je fotoaparat i on mu je bio pomoć u dušobrižničkom radu.[23] Imao je i pisaći stroj te je preko njega ostavio neka važna povijesna svjedočanstva.[24]

Očuvana su i objavljena tri njegova govora: propovijed na Staru godinu 1942., propovijed na Gospu Žalosnu 1943. i razmatranje o boli.[25]

Stjepan Horžić jedan je od Kristovih vjernika koji je, samo zato što je bio čestit katolik, revan svećenik i Hrvat, mučen i ubijen iz mržnje prema kršćanskoj vjeri u vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Nije stradao u ratnim djelovanjima, niti je u njima sudjelovao. Vojsku nije služio; oružje nije nosio. Mladiće je odvraćao da se ne laćaju puške, a djevojke da ne hodaju s vojnicima, nego da čuvaju žensku čast i poštenje. Mrkopalj je još od 1942. bio pod nadzorom partizanskih snaga. Partizani su na tom području imali tri problema: glad koja je vladala među civilnim stanovništvom, jer su im priječili odlazak na područja gdje se hrana mogla nabaviti; bježanje unovačenih iz postrojbi i nepristajanje pristaša Hrvatske seljačke stranke na komunističke planove. Ni jedan od tih problema nisu znali riješiti, pa su izmislili četvrti. Poremećeno su umislili da je za njihovo stanje kriv – Stjepan Horžić. Odlučili su ga likvidirati i počeli ga klevetati. Za posao je bila zadužena zločinačka teroristička organizacija Ozna, po ustroju vojna obavještajno-sigurnosna uprava, a po izvršavanju naloga stranačka – tajna politička policija Komunističke partije.

Vođa komunističkoga svijeta bio je Josif Visarionovič Staljin (1878.–1953.), čelnik zločinačke terorističke tajne policije NKVD bio je Lavrentij Pavlovič Berija (1899.–1953.), koji je poučavao Tita i Krajačića metodama sovjetske političke policije. Čelnik komunističke partije Jugoslavije i vrhovni zapovjednik partizanskih jedinica bio je Josip Broz Tito (1892.–1980.). Komesar područja Gorski kotar bio je Eduard Edo Cenčić (1921.–2009.). Sekretar Okružnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske za Gorski kotar bio je Nikola Rački-Koljka (1914.–1994.). Oznu za područje Jugoslavije vodio je Aleksandar Ranković (1909.–1983.), za područje Hrvatske Ivan Stevo Krajačić (1906.–1986.),[26] u XI. korpusu (partizanskom zbornom području koje je obuhvaćalo Liku, Gorski kotara, Hrvatsko primorje, Istru i dio Pokuplja) Branko Matić (1916.–1978.); za područje Gorskoga kotara Vlado Lončar; zamjenici su mu bili Luka Čemeljić (1921.–1994.) i Eduard Edo Cenčić. Potom ga je vodio Marijan Ofak (1924.–1968.). Pomoćni obavještajni centar za kotar Fužine vodio je Hubert Kruljac (1914.–2003.), za Delnice Rade Ivošević Crni (1921.–1998.), za Vrbovsko Božidar Božo Jauk (1919.–2005.), za Čabar Josip Pleše Misan. Ostali istaknuti oznaši u Gorskom kotaru bili su: Mile Krznarić, Zvonimir Zvonko Šneler (1908.–1973.), Dmitar Vukelić Pimić (1912.–1970.), Rade Peleš (1923.–1997.), Vladimir Vlado Stjepan Valečić (1920.–.), Mato Rajković (1920.–1981.), Rafael Šneperger (1908.–1989.) i Franjo Ban.[27]

Horžića su komunisti smatrali izravnom konkurencijom u Gorskom kotaru, jer je okupljao ljude oko sebe. Agitatori priznaju da je sav njihov rad u Mrkoplju „nemoćan pred njim“ (5.3.1944.). (Svi sljedeći navodi potječu iz oznaških napisa, detaljno navedenih u dodatku ovoga članka.)

„Kapelan drži u šahu i žene i omladinke – svaki dan idu na pjevanje“ (5.3.1944.). On je taj koji sprječava „rad omladine nekim svojim crkvenim pjevanjem na koje dolazi omladina“ (21.3.1944.).

„Centar reakcije u Mrkoplju je kapelan“ (druga polovica 1944.). („Reakcija“ je etiketa kojom se u komunističkom žargonu obilježavani svi protivnici komunističke vlasti.) „Mišljenja smo stoga da najveći uticaj u Mrkoplju imade kapelan“ (29.9.1944.). Smatraju da je on uzrok što stanovnici Mrkoplja ne pristaju uz partizanski pokret (26.3.1944.).

Time što potiče žene da „mole da prestane rat“ on „odvraća narod od Narodnooslobodilačkoga pokreta“, govori im da „ne treba da ženske idu u vojsku, da ne treba održavati mitinge i plesove pa čak zabranjuju nositi partizanke“ (30.3.1944.).

Središnjica Ozne za Hrvatsku upozorava svoje krajevno središte na Gorski kotar da svećenici „zauzimaju neprijateljski stav i rade protiv nas. Ovo se očituje pomoću molitava za mir. Sve te grupe prikazuju našu borbu komunističkom“ (23.3.1944.).

Agitprop za Gorski kotar u svojem biltenu piše:

„Treba upozoriti naš narod na dvoje: prvo, na ovaj se način nikako ne može pomoći našem narodu, nego samo borbom protiv okupatora, i drugo, taj protunarodni rad nema ništa zajedničko sa vjerom i crkvom, nego je to politička djelatnost na račun okupatora i narodnih izdajica, i oni koji se takovim radom bave ne mogu se stavljati pod zaštitu crkve“ (31.3.1944.).

Na terenu Ozna prihvaća novogovor i u izvješćima o uhođenju utvrđuje kako to što se žene okupljaju na molitvu i „mole“ jest „neprijateljski rad“. Treba održati miting žena i osvrnuti se „na neprijateljski rad koji se krije u ovoj molitvi“ (5.4.1944.). Molitveno-asketsko-odgojno društvo Marijina kongregacija Ozni je „ustaška ilegalna omladinska organizacija“ (18.7.1944.). Ta se organizacija nalazi „pod rukovodstvom“ Stjepana Horžića (9.8.1944.). Zato je tu „neprijateljsku grupicu omladinki Mrkoplja“ Ozna „počela aktivno pratiti“ iako još „među njih nismo uspjeli nikoga ubaciti, ali nastojati ćemo da i na taj mogući način spriječimo njihov razoran rad“ (19.8.1944.). Tu „neprijateljsku grupicu“ čine „kapelan i 20 djevojaka“ koje on „vodi na pjevanje, kritikuje za hodanje sa drugovima partizanima, brani im odilaženje na ples“. Nakon što infiltracija jedne doušnice nije uspjela, čak dva doušnika su zadužena da prodru u tu organizaciju. „To nam je za sada jedini mogući izlaz iz te teške situacije“ (19.9.1944.).

Od 17. listopada 1944. do 30. siječnja 1945., tijekom 105 dana, Stjepan Horžić mučen je po tamnicama, podrumima i zatvorima tajne komunističke policije Ozne u Delnicama, gdje je i strijeljan, podno Dragomlja, na nekom obronku te šumovite i bezvodne planine. Ne zna mu se groba. Smaknut je u 27. godini života i četvrtoj svećeništva. Očevidci opisuju njegovo smaknuće nalik onomu blaženoga Mihaela Proa (1891.–1927.).[28] Na spomen-sličicama Mlade Mise proročki je kao svoje geslo zapisao: „Slavit ću te, Gospodine, što si me primio“ (Psalam 30, 2).[29]

Među reakcijama na Horžićevo uhićenje Ozna bilježi i ovu: „Ivka Crnić iz Mrkoplja kazala je 27-XI. zašto su partizani zatvorili kapelana. Sada nema ko učiti djecu pjevat i svirat“ (8.12.1944.). Iako oznaški izvori više puta bilježe kako je Horžić „izjavio da će Njemačka izgubiti rat te da će naskora doći do oslobođenja našeg naroda“ (24.7.1944., 28.7.1944.) i „Partizani će pobijediti“ (29.9.1944.), to ih nije smetalo da ga na suđenju optuže za suprotne izjave.

Nakon što je Horžić osuđen na smrt na Staru godinu 1944., Oznin doušnik javlja: „Kod nekih reakcionera vidjelo se da su osudom popa na smrt pogođeni. Također se je osjetila i parola da su se sada partizani zakvačili sa popovima“ (3.1.1945.).

Stjepan Horžić u junačkom je stupnju živio bogoslovne i stožerne krjeposti. Prije smrti oprostio je svima koji su lažno iskazivali protiv njega u istrazi i na „suđenju“ te je obećao moliti se za one koji su ga pogubili.[30]

Kȁtolīk po vjeri; Hr̀vāt po narodnosti; Rȁkovčān po rođenju; Ljubèšćān po krštenju, pučkoj školi i mladoj Misi; Zágrepčanin, Sènjanin i Saràjlija po školovanju; Mrkòpaljac po prebivalištu; Králjevičān, Ravnògorac i Vȑbovščān po privremenom radu; Délničān po mučeništvu i rođenju za Nebo, prije osam desetljeća primio je τὸν ἀμαράντινον τῆς δόξης στέφανον / tòn amarántinon tē̃s dóxēs stéphanon – „neuveli vijenac slave“ (Prva Petrova 5, 4), vječnu nagradu. Ta Stjepan, grčki Stéphanos, i znači kruna pobjede, pobjednikov vijenac.

Po čistoći svoga katoličkoga pregalaštva Stjepan Horžić, prezbiter i mučenik, stoji uz bok blaženomu Alojziju Stepincu (1898.–1960.), biskupu i mučeniku, i blaženomu Miroslavu Bulešiću (1920.–1947.), prezbiteru i mučeniku. Sva trojica žrtve su branjenja Božjih prava i katoličkoga identiteta svoga hrvatskoga naroda pred jugoslavenskim komunističkim totalitarizmom.

Na Stjepana Horžića mogu se primijeniti stihovi Rajmunda Kuparea (1914.–1996.):[31]

Ubiše te, eda zaustavit’ mogu
Glas tvojega srca, jači od svih zvona,
I val tvoga smijeha, dječjoj duši sklona,
Ubiše te, da bi tvom se osvetili Bogu.

Jer bez tvojeg svježeg, mučeničkog vijenca,
Cvijeće naše mlado ispila bi suša:
Djevojci bi mnogoj bila čista duša
Oteta iz oka, bistra poput zdenca.

Groba tvojeg nema, jer grob je tvoj svuda,
Ni imena dragog (jer bezbroj ih ima).
Osjećamo samo da si mio svima
I da tvojom krvlju obnavlja se gruda.


engleski, francuski, njemački, talijanski 


DODATAK

Uvod u oznaške zapise o Horžiću

Objavljujem izvatke iz zapisa Komunističke partije i Ozne, koje mi je ustupio vlč. Ante Zovko, a njemu povjesničar Wollfy Krašić, koji ih je pronašao u Hrvatskom državnom arhivu. Oni Horžiću nikada ne navode ime, nego ga nazivaju kapelanom, rjeđe popom. Pravopisne pogrješke (č/ć, ije/je…) ostavljene su kao u izvornom tiskopisu.

Na sastanku Okružnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske za Gorski kotar u drugoj polovici veljače 1944. isticalo se:

„U Mrkoplju [stanje je] loše, ustaško raspoloženje. Narod neće na skupove mitinge. Ima oko 40 dezertera. Centar reakcije u Mrkoplju je kapelan. Žene se okupljaju oko kapelana“ (str. 1).
„Primjećuje se da ustaški utjecaj dolazi preko ženskih organizacija /popovskih/. Na tim sastancima one o tome razgovaraju. Centar je kapelan“ (str. 2).

U nastavku sastanka major Eduard Edo Cenčić, koji je „od 1944. načelnik OZN-e za Gorski kotar te urednik glasila Goranski vjesnik 1944.“, poziva na linč župnika u Divjakama Rudolfa Rude Miloša (1883.–1971.) i kapelana u Mrkoplju Stjepana Horžića: „Popa u Divjakama streljati. Kapelana u Mrkoplju raskrinkati.“ Treći korak koji predlaže jest održavanje „konferencija“ da se „kod naroda stvori moralno pravo za njihovo streljanje“. I četvrti: „Pozivati popove naklonjene Narodnooslobodilačkoj borbi, koji bi trebali da govore o dužnosti narodnog svećenika“ (str. 3).[32]

Poučak Rudolfa Rude Miloša

Rudolf Rude Miloš rođen je 7. travnja 1883. u Zlobinu, mjestu između Kraljevice i Fužina, a u rodnom mjestu je i umro 26. veljače 1971. Godine 1904. završio je gimnaziju na Sušaku, a potom bogosloviju u Senju. Za svećenika Modruške ili Krbavske biskupije zaređen je u Senju 5. srpnja 1908. Službovao je u Bakru, Ledenicama, Jelenju, Mrkoplju, Perušiću, Otočcu, Borićevcu, Modrušu, Razlogama i Turkima. Od 1931. vodio je župu Divjake, od 1934. bio je vrbovski dekan, a od 5. listopada 1945. začasni kanonik stolnoga kaptola senjskoga. Tijekom Drugoga svjetskoga rata upravljao je i župom Skrad. Oznaški izvori zovu ga pop u Skradu.

Pomoćni obavještajni centar Ozne za Gorski kotar 10. ožujka 1944. piše Glavnomu obavještajnomu centru Ozne Hrvatske:

„Većina naroda općine Skrad stoji pod utjecajem popa. On drži bogoslužja za mir, u svrhu reakcionarne politike HSS-a, a mi prikupljamo podatke tj. argumente na osnovu čega bi se mogao uhapsiti“.[33]

Glavni obavještajni centar Ozne Hrvatske 23. ožujka 1944. šalje upute za djelovanje Pomoćnomu obavještajnomu centru za Gorski kotar:

„Kada govorimo o ustašama i njihovome radu moramo spomenuti klerikalce koji po vodstvu popova u obliku vjerskih organizacija 95 % zauzimaju neprijateljski stav i rade protiv nas. Ovo se očituje pomoću molitava za mir. Sve te grupe prikazuju našu borbu komunističkom, iz čega se vidi povezanost i rad svih grana u jednom pravcu“.[34]

Odjel za agitacije i propagande Okružnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske za Gorski kotar u svojem glasilu Goranski vjesnik u broju od 31. ožujka 1944. na naslovnici javlja da postoji „pokušaj organizacije neke pobožne omladinske organizacije u Skradu i Divjakama“ kojemu je „jedini cilj što veće udaljavanje našega naroda od borbe“. Agitprop daje uputu za rad na terenu: „Treba upozoriti naš narod na dvoje: prvo, na ovaj se način nikako ne može pomoći našem narodu, nego samo borbom protiv okupatora, i drugo, taj protunarodni rad nema ništa zajedničko sa vjerom i crkvom, nego je to politička djelatnost na račun okupatora i narodnih izdajica, i oni koji se takovim radom bave ne mogu se stavljati pod zaštitu crkve“.[35]

Sljedeći mjesec partizani su uhitili župnika Miloša, odveli ga u Komandu Goranskoga područja i zadržali na obradi nekoliko dana. Nakon toga je „u Skradu 21. travnja 1944.“ potpisao izjavu:

„U najnovije vrijeme imao sam priliku razgovarati se više put s nekolicinom viših funkcionera Narodnooslobodilačke borbe. U tim razgovorima zadržali smo se najdulje kod cilja NOB-a i sredstvima koja do njega vode. To je podpuna sloboda naroda – politička, kulturna i gospodarska – u slobodnoj državi – federativnoj Republici Jugoslaviji. Mene kao katoličkoga svećenika najviše je interesiralo doznati, kakvo stanovište zauzima NOB prema vjerama, pa sam i glede toga sada posve miran, jer u federativnoj Republici Jugoslaviji daje se vjerama slobodno i nesmetano vršenje svih bogoslužnih čina. Prema tomu mi Hrvati katolici možemo i moramo surađivati u NOB-i, jer nam jedino ona ostvaruje pravu slobodu“.[36]

Izjava je objavljena u Goranskom vjesniku od 25. travnja 1944.

Prije toga, na proširenom plenumu Okružnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske za Gorski kotar 16. travnja 1944. izviješteno je kako je Ozna uhitila župnika Miloša, a na pitanje zašto i kako, utvrđen je tautološki zaključak:

„U Skradu raskrinkavana reakcija na čelu sa popom.
Hapšenje popa se smatra kao hapšenje popa“.[37]

Osam mjeseci kasnije, u zapisniku sastanka Okružnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske za Gorski kotar od 19. prosinca 1944. čita se:

„Najaktivniji su popovi koji su imali izvjesnih rezultata. U Skradu okupljeno 50 žena u ‘živu krunicu’.“[38]

Povjerenik Ozne za kotar Delnice 20. prosinca 1944. piše Ozni za Gorski kotar:

„Pop iz Skrada organizira pionire u Divjakama i okuplja žene u oštru krunicu, što postaje svakog dana sve ozbiljniji problem“ (str. 17).
„Ustaško djelovanje, prikriveno religijom, pojačava se, a naročito u Skradu gdje je pop Miloš organizirao omladinke za pjevanje crkvenih pjesama. Na sastancima čitaju i neke knjige. Preko jedne žene nastoji organizirati moljene krunice i u općini Brod Moravice“ (str. 21).[39]

U Zapisniku sastanka Okružnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske za Gorski kotar od 24. siječnja 1945. čita se:

„U Skradu ima 11 kružoka sa 15 žena sa kojima je pop radio a koje iskorištava za pasivizaciju žena“.[40]

Ako je župnik Miloš možda i bio povjerovao u ono što je bio potpisao 21. travnja 1944., bumerang popustljivosti ponovo ga je pogodio za manje od deset mjeseci: „podpuna sloboda“ u „slobodnoj državi“ i „nesmetano vršenje svih bogoslužnih čina“ očituju se u tome da je prema naputku partijskoga vodstva raspustio „vjerske organizacije tzv. ‘žive krunice’ u Skradu“. Nakon Horžićeva pogubljenja Okružni komitet Komunističke partije Hrvatske za Gorski kotar 24. veljače 1945. piše Centralnomu komitetu Komunističke partije Hrvatske:

„Ustaški uticaj… u posljednje vrijeme je znatno opao. Rad pojedinih popova poslje streljanja mrkopaljskog kapelana vidno se ne ispoljava. Pojedini su popovi kao na pr. u Skradu raspustili vjerske organizacije tzv. ‘žive krunice’ u vezi predhodnog razgovora sa nama i našeg gledanja na razne organizacije, koje nisu uklopljene u Jedinstveni narodnooslobodilački front, a koje su služile za širenje ustaškog uticaja“.[41]

No, to nije sve. „U Divjakama je 12. srpnja 1953. [pomoćni] biskup [senjski i modruški Josip] Pavlišić [1914.–2005.] trebao krizmati 87 potvrđenika, ali biskup nije došao. Prije toga bila je krizma u Čabru. Za vrijeme krizme partijci su bacali kamenje na crkvu, udarali štapovima, razbijali prozore na crkvi i župnom stanu i tako prouzročili paniku. Zbog toga je biskup prekinuo krizmu i odustao od krizmanja u okolnim župama. Komunisti su ga nakanili negdje iz zasjede ubiti. Biskup se jedva bespućima uspio probiti iz obruča kojim su ‘heroji’ opasali Čabar. Župnik u Divjakama Rude Miloš ispitao je župljane kako su partijci u Divjakama i Skradu namjeravali sačekati i ubiti biskupa te je o tome obavijestio Biskupski ordinarijat u Senju. U izvješću navodi poimenice sudionike i organizatore lova na biskupa. Da bi se opravdala hajka na biskupa Pavlišića, počele su se širiti svakakve glasine i klevete o njemu. Na to je Biskupski ordinarijat u Senju izdao priopćenje u kojem se donose novi podaci o životu i radu biskupa Pavlišića. To je župnik pročitao u divjačkoj crkvi. Tada je 7. rujna [1953.] pred župnim stanom održan miting protiv Italije i Vatikana, ali zapravo protiv župnika. Predstavnici ‘naroda’ rekoše mu da mora otići iz Divjaka. Rude Miloš je pod teškim prijetnjama popustio i naredni dan otišao u Zlobin gdje se nastanio u kući svoje majke“.[42]

Dakle, 8. rujna 1953. Rudolf Miloš napustio je Divjake. Odmah po njegovu odlasku Mjesni narodni odbor uselio je u župni stan u Divjakama četiri stanara, a župne stvari zgurao u smočnicu. Biskup ga je razriješio župničke službe u Divjakama tek 20. travnja 1954. Župa je bila bez svećenika dvije godine. Nekadašnji Horžićev prefekt u senjskoj bogosloviji msgr. dr. Josip Šojat, vicerektor Bogoslovije u Rijeci (1947.–1955.), nakon što su komunističke vlasti nju nasilno zatvorile, došao je 14. listopada 1955. u Divjake za župnika i ostao četiri godine. U župnom stanu zatekao je stanare i nastanio se u jedinoj slobodnoj prostoriji – smočnici.[43]

Divjački župnik Rude Miloš tako je umaknuo strijeljanju. Ali Horžić nije.

Ironija je sudbine što su upravo Horžićevi krvnici iz Ozne ostavili pisane dokaze kojima su raskrinkali, tj. razotkrili sebe i prikazali se u pravom svjetlu. Sljedeći navodi iz njihova špijunskoga rada najbolje opovrgavaju sve optužbe koje su o Horžiću sami iznijeli u Goranskom vjesniku od 18. prosinca 1944. i 8. siječnja 1945.

Špijunska saznanja o Horžiću

Po spomenutoj odluci Okružnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske za Gorski kotar iz veljače 1944. Ozna počinje smišljati opravdanja za Horžićevo „raskrinkavanje“ i smaknuće. Operacija „nadzora“, tj. uhođenja i špijuniranja Stjepana Horžića trajala je osam mjeseci, a batinjanja, ispitivanja i drugih mučenja u tamnici dva i pol mjeseca.[44]

Ozna je bila špijunska organizacija Komunističke partije. Na terenu je podatke prikupljao „povjerenik“ (doušnik, dojavljivač). Njih je „rajonski“ obavještajni centar prosljeđivao „pomoćnom“ obavještajnom centru, a on „glavnomu“. Za Hrvatsku je bio ustrojen glavni operativni centar s nizom pomoćnih, a jedan od njih bio je za Gorski kotar. Njemu su slijevali obavještajni podatci iz rajonskih centara Brinje, Ogulin, Delnice, Vrbovsko i Čabar.

Kotarski komitet Komunističke partije Hrvatske Vrbovsko 17. veljače 1944. piše Okružnomu komitetu KPH za Gorski kotar:

„Narod gleda [partizanski] pokret kroz svijetlo ustaške propagande, naročito to proističe od žena /nekih trećoredašica/ koje su poslije otkako je onaj sumnjivi kapelan iz Mrkoplja održao misu naročito počele da okupljaju žene na tim njihovim obredima. Narod je uvjeren da je to komunistička borba i gleda na nju kao na neku prolaznu pojavu“.[45]

Dušan Ćupurdija (Oznin oficir, koji je potajice radio za četnike, pa ga je u prosincu 1944. Ozna „likvidirala kratkim postupkom“) piše 5. ožujka 1944. Okružnomu komitetu Komunističke partije Hrvatske za Gorski kotar o stanju u Mrkoplju:

„Kapelan drži u šahu i žene i omladinke – svaki dan idu na pjevanje. I još uvek sav naš rad [u] ovom [mjestu] pred njim je nemoćan“.[46]

U izvješću Pomoćnoga obavještajnoga centra Ozne u Delnicama od 21. ožujka 1944. ističe se:

„Pop iz Mrkoplja odnosno kapelan sprečava rad omladine nekim svojim crkvenim pjevanjem na koje dolazi omladina često puta u popov stan“.[47]

U Zapisniku sjednice Okružnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske za Gorski kotar, održane između 17. i 25. ožujka 1944. stoji:

„Ustaška se propaganda povećava. U Mrkoplju pop okuplja žene i one stvaraju nekakve organizacije“.[48]

Major Ozne Marijan Ofak 26. ožujka 1944. u ime Kotarskoga komiteta Komunističke partije Hrvatske Vrbovsko piše Okružnomu komitetu za Gorski kotar:

„Ravna Gora, najjače se ovdje osjeća rad neprijatelja po pitanju prehrane kao i neuviđanja izdaje od strane Mačeka. Osim toga se primjećuje da ovdje još imade i prave ustaške mržnje spram narodnog pokreta /to potječe od strane mrkopaljskog kapelana. … Ja mislim da je on obični politički agent i da on održava vezu s Vrbovskim iz Ravne Gore jer je često u Ravnoj Gori i da je povezan i sa Ogulinom. Ja mislim da bi se Pocu dalo u zadatak da prikupi podatke o njemu“.[49]

I zaključuje: „Ovdje je potrebna jaka i neprestana naša snaga da ih podpunoma ubije u pojam“.[50]

Poc, tj. Pomoćni operativni centar Ozne u Delnicama 30. ožujka 1944. javlja Glavnom operativnom centru Ozne za Hrvatsku:

„Svi popovi u Gorskom kotaru vode jednu te istu politiku, što im i u priličnoj mjeri i uspjeva, naročito kod žena koje redovito idu u crkvu i mole da prestane rat, na taj način odvraćaju narod od Narodnooslobodilačkoga pokreta govoreći da ne treba da ženske idu u vojsku, da ne treba održavati mitinge i plesove pa čak zabranjuju nositi partizanke“.[51]

Kao što je već spomenuto, Agitprop Okružnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske za Gorski kotar u Goranskom vjesniku od 31. ožujka 1944. upozorio je na pojave kojima je „jedini cilj što veće udaljavanje našega naroda od borbe“. Kao ključni primjer takve pojave navodi se „organizirano moljenje sv. krunice u Mrkoplju“, podsjeća: „na ovaj se način nikako ne može pomoći našem narodu, nego samo borbom protiv okupatora“ i ističe: „taj protunarodni rad nema ništa zajedničko sa vjerom i crkvom, nego je to politička djelatnost na račun okupatora i narodnih izdajica, i oni koji se takovim radom bave ne mogu se stavljati pod zaštitu crkve“.[52]

Kotarski komitet Komunističke partije Hrvatske u Vrbovskom 5. travnja 1944. piše Okružnomu komitetu za Gorski kotar:

„Žene postavljaju pitanja na vjerskoj osnovi i isto tako starije mole. U vezi s time je sigurno mrkopaljski kapelan… Rad Antifašističke fronte žena je nekako zastao i umrtvio se. Neprijatelj je to iskoristio i prilično proradio sa ženama /molitve/. … U vezi sa političkim stanjem među ženama mi smo zaključili da bi se održao 15. [travnja] jedan kotarski zbor žena na kojega bi došle sve žene iz svih naših općina pod svojim odborima AFŽ-a. … Na samom mitingu bi se i žene osvrnule na neprijateljski rad koji se krije u ovoj molitvi i predobile šta znači takova neprijateljska nakana. Konkretno rad sa ženama politički ojačati i da im se konkretno rastumači na koji način radi neprijatelj sa ženama“.[53]

Na proširenom plenumu Okružnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske za Gorski kotar 16. travnja 1944. odlučeno je:

„Nijedna presuda nijedno hapšenje ne može da se izvrši bez znanja kotarskog komiteta“.[54]

Sukladno tomu, OZNA je Stjepana Horžića mogla uhititi u Mrkoplju samo uz prethodnu suglasnost Kotarskoga komiteta Komunističke partije Hrvatske u Fužinama. Sekretar Kotarskoga komiteta Fužine od 21. travnja 1944. bio je Hubert Kruljac, a Eduard Edo Cenčić od istoga je dana komesar komande područja.

Rajonski obavještajni centar Ozne za kotar Fužine 18. srpnja 1944. izvješćuje:

„Naročitu pažnju posvetili smo skupinama oko društva ‘Marijine kongregacije’, ustaškoj ilegalnoj omladinskoj možemo reći organizaciji, tj. jednom skupu ljudi ustaški nastrojenih koji se sastaju i naravno vode političke diskusije na štetu Narodnooslobodilačkoga pokreta. U omladinskom ustaškom društvancu vide se zajedno i vrlo često Ema Jakovac, Bosiljka Grgurić i Mica Jovanović koje se većinom sastaju na večer u šetnji. Kao njihove dobre prijateljice, naročito prije raspuštanja ‘Marijine kongregacije’, poznate su nam Nada Radošević, Ljuba Radošević i Anđelka Žagar, bivša ustaška vodnica“.[55]

Rajonski obavještajni centar Ozne za kotar Fužine 24. srpnja 1944. javlja Ozni u Delnice:

„A i sam mrkopaljski kapelan izjavio je da će Njemačka izgubiti rat te da će naskora doći do oslobođenja našeg naroda“.[56]

Rajonski obavještajni centar Ozne za kotar Fužine iz Lokava 28. srpnja 1944. ponavlja Ozni u Delnice:

„I sam kapelan Mrkoplja rekao je da je Njemačka izgubila rat, te da će naskoro doći do oslobođenja naše zemlje“.[57]

Rajonski obavještajni centar Ozne za kotar Fužine 9. kolovoza 1944. javlja:

„Na našem terenu postoji vjerojatnost da ima jedna grupica omladinki Mrkoplja, od kojih su nekoje u Marijinoj kongregaciji, koja aktivno radi protiv Narodnooslobodilačkoga pokreta, a nalazi se pod rukovodstvom mrkopaljskog kapelana. To zaključujemo iz toga, što su te djevojke vječito i zajedno u društvu, što sve zajedno idu na crkvena pjevanja i organiziraju ih. Da su pod rukovodstvom kapelana zaključujemo po tome, što je kapelan viđen s njima u društvu izvan Mrkoplja, te su vjerojatno održali kakav sastanak. Do sada nismo uspjeli da ubacimo među njih naše ljude, ali smo ih dali pratiti“.[58]

Rajonski obavještajni centar Ozne za kotar Fužine 19. kolovoza 1944. piše:

„Neprijateljsku grupicu omladinki Mrkoplja… počeli smo aktivno pratiti sa našim povjerenicima, ali među njih nismo uspjeli nikoga ubaciti, ali nastojati ćemo da i na taj mogući način spriječimo njihov razoran rad“.[59]

Rajonski obavještajni centar Ozne za kotar Fužine 29. kolovoza 1944. piše:

„Općina Mrkopalj… Kako smo već u ranijim izvještajima pisali da rad reakcije uglavnom svodi se oko nekih omladinki i kapelana, dok popa ostavljaju po strani. Mišljenja smo da baš pop preko kapelana djeluje na narod Mrkoplja“.[60]

Rajonski obavještajni centar Ozne za kotar Fužine 19. rujna 1944. zaključuje:

„U Mrkoplju zapravo nećemo imati samo jednu neprijateljsku grupicu, nego izgleda više njih i to: 1. kapelan i kler sa oko 20 [djevojaka koje] vodi na pjevanje, kritikuje za hodanje sa drugovima partizanima, brani im odilaženje na ples i slično. U tu grupicu mislili smo ubaciti jednu djevojku njihovog tabora, koja je malo više priklonjena nama, odnosno Pokretu. Drugarica Dara poslije odlaska od vas u tom pogledu nije uspjela, pa se nada pokušati drug općinski organ i drug Ivica. To nam je za sada jedini mogući izlaz iz te teške situacije.“[61]

Rajonski obavještajni centar Ozne za kotar Fužine 29. rujna 1944. bilježi:

„Kapelan je kazao Emi Jakovac pred Ankom Crnić: ‘Jezik za zube. Partizani će pobijediti’… Mišljenja smo stoga da najveći uticaj u Mrkoplju imade kapelan“.[62]

Rajonski obavještajni centar Ozne za kotar Fužine 9. listopada 1944. izvješćuje Oznu u Delnicama:

„U Mrkoplju je hapšenje djevojaka izazvalo možemo reći strah u ustaškim i reakcionarnim krugovima. Svi su se zabili i malo ih se vidi među svijetom. Anđelke Žagar sestra je izjavila da se Anđelka boji da ne bi partizani sada i nju hapsili. Kapelan je odsutan i nalazi se u Ravnoj Gori. Vratit će se oko 16. X. o. g.“.[63]

Rajonski obavještajni centar Ozne za kotar Fužine 9. studenoga 1944. izvješćuje Oznu u Delnicama:

„U Mrkoplju osjeća se strah pred našim vlastima, a naročito pred OZN-ašima. O hapšenju u Mrkoplju i dalje dolaze komentari te se govori da je kapelan uhapšen zato jer su Ema i Mica sigurno nešto odale. To je rekla Budiselić Jelka inom od naših ljudi. Tako govori Ljuba Radošević koja je bila kod nas zatvorena, da bi trebao svaki da proba partizanski zatvor“.[64]

Okružni komitet Komunističke partije Hrvatske za Gorski kotar izvješćuje 14. studenoga 1944. Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske o uhićenju Stjepana Horžića i djevojaka, članica Marijine kongregacije:

„U kotaru Fužine političko stanje se popravilo, dok se u mjestu Mrkopalj osječa jak ustaški uticaj, kao i djelovanje bivših članova klerikalnih organizacija, kojima rukovode svećenici i opatice. Za vrijeme ovog prodora otišlo je s okupatorom oko 70 ljudi. Represalije koje smo poduzeli protiv pojedinih organizatora, kao hapšenje, konfiskacija imovine i protjerivanje u žicu dobro su djelovale kod manjeg djela stanovništva, koje je vezano uz naš pokret, dok se kod ostalih osječa zaplašenost. Uhapšen je i kapelan i još nekolicina članica klerikalnih organizacija. On otvoreno govori da je nastojao koliko je imao uticaja na omladinu kao svečenlk da im spriječi odlazak na mitinge i skupove, što opravdava da je to radio čisto iz ‘moralnih’ razloga. Djelovanje toga tipa osjetilo se i na djelu vrbovskog kotara /Ravna Gora, Vrbovsko/, gdje se on kretao i gdje je imao dosta jak uticaj“.[65]

Oznin istražitelj Mato Rajković kasnije tvrdi:

„Nekako u to vrijeme uhapsili smo i mrkopaljskog popa. Taj je, što no riječ, već bio prevršio svaku mjeru. Neka je samo neki mladić Mrkopaljac izrazio želju da ide u partizane, pop bi stao pred njega i ovako ili onako dao mu na znanje da to ne smije učiniti. Pop se izazovno držao na istrazi. Istražitelje je bombardirao latinskim frazama. Netko se sjetio da sam ja klasičar, pa me je načelnik [Edo Cenčić] zamolio da razgovaram s popom i da ga pokušam nekako prizemljiti. Uspio sam. Pop je mome načelniku priznao da sam ga razoružao na inteligentan način i da sam najbolji istražitelj od svih s kojima je razgovarao. Dalje o njemu ne znam ništa, ne znam što je priznao a što nije, jer nisam imao više nikakve veze s njime, ali znam da je završio pred vojni sud u Delnicama. Ovo sam spomenuo zato što je popova ocjena o mojim nekakvim istražiteljskim sposobnostima prihvaćena u Ozni. I to nije bilo, moram priznati, baš bez utjecaja na moju oznašku karijeru“.[66]

Rajonski obavještajni centar Ozne za kotar Fužine 19. studenoga 1944. izvješćuje Oznu u Delnicama:

„Reakcija je svela svoj rad u Mrkoplju na hapšenja koja su se tamo izvršila. Naročito se osjeća da se narod interesuje za sudbinu kapelana. Ema Butković je rekla da ove 4 koje su najprije zatvorene, kao Ljuba, Ema, Mica i druge, da su one zakopale kapelana“.[67]

I nastavlja:

„Na mitingu 7-XI. kad je govorio komesar Grupe odreda osvrnuo se na kapelana. Pod prozorom je stajalo nekoliko žena koje su međusobno govorile. ‘Po komesarom govoru izgleda da neće biti dobro sa kapelanom koji će biti sigurno strijeljan.’ Ljuba Crnić, Novi Varoš, 14-XI. rekla je da kapelan nije ništa kriv, da se on ne pača u nikoga nego da su ga izdale ove koje su bile u zatvoru i kažu da im nije žao što su bile uhapšene. Dalje je nastavila: Partizani govore da se bore protiv nekog fašizma. Ja bi htjela da mi to razjasne a vidim da se bore za komunizam i protiv boga. Ove koje su puštene iz zatvora mnogo se hvale sa postupkom u zatvoru i kažu da im nije žao što su bile uhapšene jer su se sada uvjerile i uvidjele da se partizani bore za pravdu. Može se općenito primijetiti susretljivost prema partizanima od onih ljudi koji su uvijek do sada loše primali partizane. Ta susretljivost dolazi otuda što vlada strah u Mrkoplju pred hapšenjem“.[68]

Rajonski obavještajni centar Ozne za kotar Fužine 8. prosinca 1944. prosljeđuje novost:

„Ivka Crnić iz Mrkoplja kazala je 27-XI. zašto su partizani zatvorili kapelana. Sada nema ko učiti djecu pjevat i svirat. Sigurno su njega optužile one 4 koje su bile prije u zatvoru, a to je velika sramota dirati u kapelana“.[69]

Sastavljač Oznina rajonskoga izvješća iz Fužina 18. prosinca 1944. pobrkao je došašće i korizmu (jer u oba razdoblja katolici ne idu na zabave i svadbe), a ovo se odnosilo na došašće. Javlja:

„Vjerski zadojeni elementi šire među omladinom da sad nije vrijeme za plesove jer da je korizma“.[70]

Rajonski obavještajni centar Ozne za kotar Fužine 26. prosinca 1944. izvješćuje:

„Isti ti ustaški elementi, a koji su bili pod uplivom kapelana iz Mrkoplja i imaju dosta uspjeha, jer je kapelan iskoristio vjeru i na takav način radi protiv našega pokreta. Ti isti prikazuju našu borbu kao komunističku, da se mi borimo protiv Boga, da rušimo crkve itd. U zadnje vrijeme osjeti se u samom Mrkoplju, da oni ljudi koji su vjerski zavedeni, a bili pod uplivom kapelana, govore da sada nastaje korizma, da se ne smije ići na ples i na sastanke. Rad popova na našem terenu u zadnjih mjesec dana osjetio se i u onim opčinama u kojima se do sada nije pojavljivao. Svi popovi, koliko ih imademo na kotaru, počeli su da govore da za omladinu i žene nisu sastanci, nego da je za njih crkva i da se podaju Bogu, što je na žene i omladinu prilično djelovalo“.[71]

Sudski spis ni njegovi dijelovi (zapisnici sa saslušanja iz istrage, optužnica, zapisnik sa suđenja, osuđujuća presuda, žalba ili molba za pomilovanje, odluka višeg suda kojom se potvrđuje presuda, zapisnik o pogubljenju), ako postoje, još nisu pronađeni. Goranski vjesnik 8. siječnja 1945. piše da je suđenje „Horšiću“ održano u Delnicama 31. prosinca 1944. i da mu je sudio „Vojni sud XI. korpusne vojne oblasti – Vijeće kod Komande goranskog područja“. O tom sudu u Ozninu zapisu od 2. prosinca 1944. stoji:

„Naš Korpus broji po spisku 12.516 boraca, na licu 10.180. […] ima tri divizije: 13., 35. i 43., 7 komandi područja i to: I. Ličko, II. Ličko, Goransko, Primorsko, Rječko, Labinsko i Porečko i dve samostalne komande mjesta: Sušak i Rijeka. […] Vojni sud. Predsjednik vojnog suda je potporučnik Voja Ugarković. U sudu rade još 4 oficira, 2 podoficira i 1 vojnik“.[72]

Okružni komitet Komunističke partije Hrvatske za Gorski kotar upozorava 2. siječnja 1945. Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske na opasnost od žive krunice, pjevačkih društava i odgajanja u kršćanskom duhu te ističe da je narod tražio smrtnu kaznu za kapelana Stjepana Horžića:

„Popovi još uvjek stvaraju razne vjerske organizacije, preko njih okupljaju žene, a djelom i omladinu i na taj način nastoje proširiti, svoj uticaj. Dok se prije taj rad osječao samo u Mrkoplju, sada se proširuje i pa općinu Skrad, a djelomično i na kotar Čabar. Oni pored organiziranja žive krunice /Mrkopalj-Skrad/ stvaraju razna pjevačka društva u kotaru Čabar. Također u Skradu organiziraju pionire, radi tzv. odgajanja u krščanskom duhu. Poslje hapšenja kapelana u Mrkoplju zavladala je kod njih izvjesna zaplašenost, naročito poslije javnog procesa nad kapelanom, gdje prisutna masa od 1000 ljudi poslje niz iznjetih argumenata tražila smrtnu kaznu“.[73]

3. sekcija Ozne za Gorski kotar piše 3. siječnja 1945. Okružnomu komitetu Komunističke partije Hrvatske za Gorski kotar prepisuje dopis koji je „povodom javnog suđenja u Delnicama“ primila od svoga „povjerenika“ (doušnika, dojavljivača). U njemu se ističe:

„Javno suđenje je veoma povoljno odjeknulo među narodom i govori se da su kazne pravedne i da je danas već došlo ono o ćemu se je govorilo, t.j. da će svaki onaj, koji je što zaslužio i dobiti i da će svaki doći na red. Ima pojedinaca, kod kojih se je osjećao strah… Kod nekih reakcionera vidjelo se da su osudom popa na smrt pogođeni, kao na primjer poznati reakcioner Josip Bolf, graditelj iz Delnica, kojemu je došlo slabo, jer kako i on sam veli nije se nadao tako stroge kazne, odnosno osude. Isti Bolf se je poslije suđenja navratio poznatoj ustaški nastrojenoj familiji Trnak, koji su ga počastili rakijom, i rekao da se nije nadao da će pop biti osuđen na smrt. … Također se je osjetila i parola da su se sada partizani zakvačili sa popovima“.[74]

Okružni komitet Komunističke partije Hrvatske za Gorski kotar na sastanku 24. siječnja 1945. utvrđuje:

„Popovi su nosioci ustaške propagande. Vide kako se postupa s njima i oni to koriste. Situacija u Mrkoplju, Ravnoj Gori i Skradu uvjetovana je njihovim radom. U Mrkoplju je bila privremena aktivnost naših organizacija. Žene su radile po pitanju intervencije za kapelana koji ima dosta jak utjecaj“.[75]

Miroljubivi suživot Ivana Butorca

Ivan Butorac (1894.–1954.), svećenik od 1918., župnik u Mrkoplju od 1933., a od 1942. i dekan Brodskoga dekanata (koji su činile župe Brod na Kupi, Crni Lug, Delnice, Fužine, Juželj, Lič, Lokve i Mrkopalj). O njemu tri zapisa govore sljedeće.

Rajonski obavještajni centar Ozne za kotar Fužine 10. ožujka 1944. izvješćuje Oznu u Delnicama:

„Pop u Mrkoplju je neprijatelj Narodnooslobodilačke borbe, ali rado vrlo oprezno i neprimjetno tako da se ne ističe nigdje kao otvoreni neprijatelj, tako da je za vreme prošle ofenzive njemački na Gorski kotar održavao veza sa nama i narod, neke Srbe, čak sprečavao odvoditi u internaciju, s tim je hteo da se pokaže pred partizanima kao prijatelj Narodnooslobodilačkoga pokreta, znajući vrlo dobro da ima mase pod svojim uticajem, te da je dovoljan njegov pasivni stav da utječe na taj narod. Isto tako u Mrkoplju ima jedan kapelan koji pomaže popu u njegovu radu, odnosno zauzima stav kao i pop, odlazi čak i u Ravnu Goru, tamo održava misu u crkvi i povezuje se s pojedinim ljudima“.[76]

Pomoćni obavještajni centar Ozne za Gorski kotar 21. veljače 1945. javlja OZNI-i za Hrvatsku:

„Kako su popovi sve izrazitije djelovali, a što je svakako prilično štetilo Pokretu, Jedinstvena narodnooslobodilačka fronta, koristeći dekana i još neke malo pozitivnije popove, sazvala je konferenciju popova sa ciljem da daju zajedničku izjavu, kako bi nakon toga mogli lakše voditi borbu protiv reakcionarnijih i prići eventualnom hapšenju“.[77]

Politički skup svećenika održan je 21. veljače 1945. u župnom stanu u Delnicama.

Okružni komitet Komunističke partije Hrvatske za Gorski kotar 24. veljače 1945. piše Centralnomu komitetu Komunističke partije Hrvatske:

„U posljednje vrijeme uspjelo nam je uz pomoć pravoslavnog svečenika Dušana Raškovića, delegata pri vjerskoj komisiji ZAVOH-a, održati svećeničku konferenciju, na kojoj je bilo prisutno 12 svećenika, osim dvojice koje još imamo u našem okrugu, a nisu mogli stići, ali su se složili sa zaključcima konferencije. Na konferenciji su donjeli jednu izjavu, prema kojoj stoje na strani borbe našeg naroda za slobodu i priznaju našu narodnu vlast. Također su uputili pozdravne telegrame sa konferencije Maršalu Titu i ZAVNOH-u. Konferencija je izabrala jednog svećenika, dekana iz Mrkoplja, za izvršni Okružni odbor Jedinstvene narodnooslobodilaćke fronte“.[78]

Goranski vjesnik od 8. ožujka 1945. objavio je Izjavu katoličkih svećenika Gorskog kotara u kojoj se ističe:

„Katolički svećenici Gorskog Kotara na sastanku održanom u Delnicama, dne 21. veljače 1945., a na poziv delegata pri Predsjedništvu vjerske komisije ZAVNOH-a preč. g. Dušana Raškovića, donijeli su ovaj zaključak:
1.) Imajući pred očima duhovno dobro povjerenih im duša, a u izvanrednim prilikama, u kojima ne mogu doći u vezu sa svojim Ordinarijem, izabrali su sakupljeni svećenici između sebe vlč. g. Antuna Brnada, da uđe, po predhodnom odobrenju preuzvišenog Ordinarija, u proširenu vjersku komisiju pri ZAVNOH-u. Njegova će biti isključiva zadaća, da do časa, dok narodna vlast ne dođe u direktan saobraćaj sa zakonitim predstavnicima Katoličke crkve, zastupa vjerske i crkvene interese kod narodne vlasti.
2.) Radi bolje veze između svećenstva i narodne vlasti, i izbjegavanja svih mogućih nesporazuma, izabrali su sakupljeni svećenici preč. g. Ivana Butorca, dekana i župnika u Mrkoplju, kao vjerskog delegata JNOF za Gorski Kotar.
3.) Katoličko je svećenstvo uvijek živjelo sa svojim, narodom i pomagalo ga u njegovim opravdanim težnjama i nastojanjima, pa i danas stoji sa svojim narodom i njegovom borbom za slobodu, te sa sadašnjom narodnom vlasti.
Potpisi: Ivan Butorac, v. r., začasni kanonik senjskog kaptola, dekan brodskog dekanata i župnik u Mrkoplju; Rude Miloš, v. r., dekan vrbovskog dekanata i župnik u Divjakama; Vladimir Kraljić, v.r., dekan čabarskog dekanata i župnik u Čabra; Rikard Valić, v.r., začasni prisjednik duhovnog stola i župnik u Vrbovskom; Franjo Čurin, v. r., župnik u Crnom Lugu; Adolf Hvala, v.r., župnik u Lokvama; Josip Poslek, v.r., župnik u Turkima; Ignacije Obrstar, v. r., župnik u Plemenitašu; Antun Brnad, v. r., župnik u Delnicama; Janko Weingerl, v. r., župnik u Kuželju; Jakov Amstadt, v.r., župnik u Tršću; Josip Smolković, v.r., župnik u Fužinama“.[79]


[1] Svjedoci koji su dali iskaze o svojim saznanjima o Stjepanu Horžiću jesu: msgr. Ivan Vragović (1922.–2011.), Danica Dana Matković rođena Cuculić iz Mrkoplja (1930.), Antonija Milena Crnić rođena Petrović (1925.–2015.), Elvira Skender rođena Radošević (1930.–2022.), Matilda Tilda Cuculić (1921.–2016.), Dubravka Lipovac (1935.–2021.), msgr. Juraj Petrović (1932.–2018.), Hermina Zaborac rođena Crnić (1951.), Marinka Mary Troha rođena Bruketa (1942.), Ana Vilmina Tomić rođena Crnić (1943.), Dragica Gržanić rođena Cuculić (1925.–2024.), Ana Anka Cuculić (1927.–2024.), Marija Pavlić rođena Jakovac (1933.), Franka Krizmanić rođena Lesac (1932.), s. Ksaverija Ana Štimac (1928.–2003.), Josip Tomić (1933.) iz Sungera, Josip Gotić (1956.) iz Samobora, Saša Horžić (1983.) iz Virovitice, Ana Šijaković rođena Horžić (1958.) iz Sesveta i Božica Gavranović rođena Horžić (1961.) iz Gostinjca.

[2] Nadbiskupska klasična gimnazija s pravom javnosti u Zagrebu: Izvještaj za školsku godinu 1930-31, Zagreb, 1931., str. 32; Izvještaj za školsku godinu 1931-32, Zagreb, 1932., str. 35; Izvještaj za školsku godinu 1932-33, Zagreb, 1933., str. 35; Izvještaj za školsku godinu 1933-34, Zagreb, 1934., str. 36; Izvještaj za školsku godinu 1934-35, Zagreb, 1935., str. 44; Izvještaj za školsku godinu 1935-36, Zagreb, 1936., str. 39; Izvještaj za školsku godinu 1936-37, Zagreb, 1937., str. 41; Vrhbosanska katolička bogoslovija 1890.–1990., ur. Pero Sudar, Franjo Topić i Tomo Vukšić, Sarajevo – Bol, 1993., str. 484; Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije: spomenica, ur. Mile Bogović, Zagreb: Kršćanska sadašnjost; Rijeka: Teologija u Rijeci, 1999., str. 51; Marijan Franjčić, Nadbiskupska klasična gimnazija s pravom javnosti u Zagrebu: maturanti 1920.–2017., Zagreb, 2017., str. 265.

[3] Najnoviji pokušaji zavođenja našeg naroda, Goranski vjesnik, god. II, br. 14 (43) od 31. ožujka 1944., str. 1; Protunarodni rad jednog svećenika, Goranski vjesnik, god. II, br. 81 od 18. prosinca 1944., str. 5; Zločinci pred sudom, Goranski vjesnik, god. III, br. 2 (84) od 8. siječnja 1945., str. 3; Viktor Novak, Magnum crimen: Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Zagreb, 1948., str. 769; Milan Basta, Rat je završen sedam dana kasnije, Zagreb: Globus, 1976., 21977., Zagreb: Spektar, 31980., str. 177; Beograd, 41982., 51986.; Nikola Rački-Koljka, Sjećanja na revoluciju, Rijeka, 1984., str. 195.

[4] Mile Bogović Slunjski, Iz prošlosti mrkopaljske župe, Zvona (Rijeka), XXIX/1991., br. 7–8, str. 9; Mile Bogović, Svećenici s područja današnje Riječko-senjske nadbiskupije poginuli u Drugom svjetskom ratu, Zvona, XXX/1992., br. 6, str. 5; Ivan Vragović, Naš svećenik – mučenik Stjepan Horžić, Zvona, XXX/1992., br. 12, str. 9; Anto Baković, Stradanja Crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu: Svećenici žrtve rata i poraća 1941–1945 i dalje, Zagreb, 1994., str. 86; U povodu 50. godišnjice ubojstva svećenika Stjepana Horžića, Zvona, XXXIII/1995., br. 2, str. 9; Marijan Kovač, Živjeli smo u vrijeme zločina, Politički zatvorenik (Zagreb), VII (1997.) br. 66 / rujan 1997., str. 11–12; Marijan Kovač, Dva mučenika za vjeru i dom, Zvona, XXXVIII/2000., br. 2, str. 13; Hrvatin Gabrijel Jurišić, Mučenici i Božji ugodnici Gospićko-senjske biskupije, Kačić (Split), 44–45 (2012.–2013.), str. 241 i 250; Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007., str. 253–254; Svećenici Riječke nadbiskupije žrtve rata i poraća, Rijeka: Riječka nadbiskupija, lipanj 2010., str. 6–9; Wollfy Krašić, Obračun jugoslavenskih komunista s „narodnim neprijateljem“ u Gorskome kotaru – primjer svećenika Stjepana Horžića, Historijski zbornik (Zagreb), 77/2024., br. 1, str. 83–101; Ante Zovko, Stjepan Horžić mučenik za Boga i Hrvatsku, Mrkopalj, 2025., 288 str.

[5] Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 26–27.

[6] Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 26, 60–61 i 227.

[7] Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 9, 65, 70 i 71.

[8] Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 234, 236 i 238.

[9] Vrhbosanska katolička bogoslovija 1890.–1990., ur. Pero Sudar, Franjo Topić i Tomo Vukšić, Sarajevo – Bol, 1993., str. 484; Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 53, 55, 59, 60, 191 i 238. Nastavnici na Vrhbosanskoj visokoj bogoslovskoj školi, dok ju je Horžić pohađao, bili su: Ante Alfirević (1875.–1945.), Jakov Beller (1894.–1984.), Petar Božić (1895.–1963.), Božidar Bralo (1907.–1945.), Karlo Ferenčić (1897.–1967.), Branislav Branko Grulich (1912.–1989.), Tomo Jagrić (1892.–1969.), Josip Jurić (1894.–1964.), Filip Mašić (1894.–1978.), Stjepan Tomislav Poglajen (1906.–1990.), Antun Schenk (1909.–.), Alojzije Turčić (1883.–1957.) i Miroslav Vanino (1879.–1965.).

[10] Juraj Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi: Knjiga 3. Dokumenti II, Zagreb, 2010., br, 599, str. 358, točka 1.: „Ante paucos dies occisus est in conspectu hominum hora 7.30 post meridiem in territorio paroeciae Odra, dioecesis Zagrabiensis (in spatio 15 km a Zagreb) a militibus ‘OZNA’ iuvenis sacerdos Stephanus Povoljnjak. Occisus est omnino innocens, in odium fidei, nam erat sacerdos sanctae et immaculatae vitae; occisus est tamquam canis, sine ullo processu, sine argumentis. Cum memores simus, ante Nativitatem Domini 1945. eodem modo occisum esse in paroecia Voloder iuvenem sacerdotem Carolum Delija, qui per vim eductus fuit e domo paroeciali hora 6. post meridiem et occisus tamquam canis in area iuxta domum paroecialem, item sine processu, sine argumentis“; str. 360, točka 9: „Quotidie occiduntur homines in variis paroeciis. Nemo scit neque cur, neque ubi moriantur. Terror infernalis locum habet, in omnibus provinciis.“; točka 12: „totam perfidiam regiminis existentis, ‘regiminis homicidarum’, tam populo nostro, quam mundo universo ostensuri sumus“.

[11] Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 44.

[12] Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 235.

[13] Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 77–78, 131.

[14] Župe u kojima je Horžić nešto kasnije djelovao, godine 1937. nastanjivala su 1443 katolika (Kraljevica), 3757 (Mrkopalj), 2910 (Ravna Gora) i 3325 (Vrbovsko) (Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji, izradio Krunoslav Draganović, Sarajevo, 1939., str. 128, 130, 131 i 132).

[15] Broj krštenja koja je Horžić podijelio u Vrbovskom 1943. i 1944. nije objavljen. Godine 1943. krstio je najmanje 16 djece: jedno u Kraljevici, jedanaestero u Mrkoplju i četvero u Ravnoj Gori (Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 72, 94–95 i 98); sva su bila zakonita. Godine 1944. krstio je najmanje 38 djece: petero u Mrkoplju i 33 u Ravnoj Gori (isto, str. 135–140); od toga petero djece samohranih majki. Sveukupno je javno dostupno kako je u godinu i pol podijelio 54 krštenja.

[16] Nedjelja (Zagreb), 9/1937., br. 15, str. 6; Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 31.

[17] Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 63.

[18] Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 81.

[19] Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 85–89, 91, 93, 220 i 221.

[20] Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 63, 64, 241, 242.

[21] Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 74.

[22] Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 232.

[23] Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 18, 80.

[24] Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 123–124.

[25] Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 65–71, 85–94 i 218–224.

[26] Blaženi Alojzije Stepinac o njemu, tada ministru unutarnjih poslova u Zagrebu, piše 27. svibnja 1946. biskupu Josephu Patricku Hurleyju: „silno mrzi Crkvu, a osobito svećenike. Oni koji ga dobro poznaju kažu da je već u dobi od 14 godina ubio jednoga mladića. Zatim je pobjegao i postao komunist. U Španjolskoj (pričao je sam ministar jednomu svomu prijatelju), u građanskom ratu mnoge je svećenike ubio svojom rukom“ (Juraj Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi: Knjiga 3. Dokumenti II, Zagreb, 2010., br, 599, str. 360, točka 8.: „mitto Tibi notitiam de ministro Krajačić (ministre des affaires interieurs a Zagreb) qui tam odit Ecclesiam et sacerdotes speciatim. Dicunt, qui illum bene norunt, se iam in aetate 14 annorum occidisse alium iuvenem. Deinde aufugit, communista factus est. In Hispania (ipse minister narrabat amico suo aliquo) in bello civili multos multos sacerdotes ipse occidit propria manu“).

[27] Hrvatski državni arhiv, HR HDA 1491/OZNA 1.4.1. Popisi rukovodilaca rajonskih i kotarskih obavještajnih centara i opunomoćenika OZNE u NRH, listovi 37, 38, 127, 128, 281 i 284; 1491/OZNA 2.49.17. Knjiga depeša XI. korpusa, 14. XI. 1944., list 719; Mato Rajković, Sjećanja na Oznu, 3. nastavak, Večernji list (Zagreb), 8. svibnja 1979., str. 21; Zdenko Radelić, Obavještajni centri, Ozna i Udba u Hrvatskoj (1942.–1954.) Kadrovi, Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2019., str. 163 (Eduard Edo Cenčić), 190 (Luka Čemeljić), 378–379 (Rade Ivošević Crni), 395 (Božidar Božo Jauk), 485–486 (Ivan Stevo Krajačić), 499 (Mila Krznarić), 534–535 (Vlado Lončar), 598 (Branko Matić), 705 (Marijan Ofak), 741 (Rade Peleš), 770–771 (Josip Pleše Misan), 821 (Mata Rajković), 898 (Franjo Starčević), 950 (Rafael Šneperger), 1016 (Vlado Valenčić), 1006 (Vojo Ugarković) i 1067–1068 (Dmitar Vukelić Pimić).

[28] Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 174–178.

[29] Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 56 i 239.

[30] Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 167, 176, 177, 192, 199 i 200.

[31] Rajmund Kupareo, Na rijekama, Madrid, 1948., str. 63; Rajmund Kupareo, Svjetloznak, Varaždinske Toplice, 1994., str. 186 (parafrazirano u predzadnjem stihu).

[32] Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1831-OK KPH za Gorski kotar, kutija 3, Zapisnik sa sastanka OK KPH za Gorski kotar, bez broja i nadnevka, po svoj prilici druga polovica veljače 1944., str. 1, 2 i 3; Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 109 i 247.

[33] Hrvatski državni arhiv, HR HDA 1491/OZNA, 9.1.2. POC za Gorski kotar GOC-u, 10.3.1944., list 161.

[34] Hrvatski državni arhiv, HR HDA 1491/OZNA, 9.1.2. GOC POC-u Gorski kotar, 23.3.1944., list 177.

[35] Goranski vjesnik, godište II, broj 14 (43) od 31. ožujka 1944., str. 1; Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 116 i 249.

[36] Goranski vjesnik, godište II, broj 19 (48) od 25. travnja 1944., str. 1; Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 122 i 252.

[37] Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1831-OK KPH za Gorski kotar, kutija 3, Zapisnik sa sastanka Proširenog plenuma O.K. K.P.H. G.K. 16.4.1944., str. 3.

[38] Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1831-OK KPH za Gorski kotar, kutija 5, Zapisnik OK KPH za Gorski kotar, 19.12.1944., str. 1.

[39] Hrvatski državni arhiv, HR HDA 1491/OZNA, 9.3.2. Povjerenik OZN-e za kotar Delnice OZNI-i za Gorski kotar, 20.12.1944., str. 17 i 21.

[40] Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1831-OK KPH za Gorski kotar, kutija 6, Zapisnik OK KPH za Gorski kotar, 24.1.1945., str. 1.

[41] Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1831-OK KPH za Gorski kotar, kutija 6, OK KPH za Gorski kotar CK KPH, 24.2.1945., str. 2; Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 180–181 i 261.

[42] Josip Šojat, Spomenica župe Divjake, Zvona (Rijeka), XXXVI/1998., br. 9, str. 14.

[43] Josip Šojat, Spomenica župe Divjake, Zvona, XXXVI/1998., br. 9, str. 14.

[44] Mato Rajković priznaje da je više Ozninih istražitelja iznuđivalo Horžićev iskaz (Večernji list, 8. svibnja 1979., str. 21), a svjedokinja Danica Matković rođena Cuculić ističe je u podrumskom zatvoru u Delnicama, gdje ga je posjećivala, „uvijek bio pun modrica po licu i tijelu“, da su mu „nokti bili crni“ jer su mu „pod nokte zabadali igle“ (Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 149–150).

[45] Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1831-OK KPH za Gorski kotar, kutija 3, Kotarski komitet KPH Vrbovsko Okružnomu komitetu KPH za Gorski kotar. 17.2.1944., str. 1.

[46] Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1831-OK KPH za Gorski kotar, kutija 3, Ćupurdija za Okružni komitet za Gorski kotar, Mrkopalj, 5.3.1944., str. 2.

[47] Hrvatski državni arhiv, HR HDA 1491/OZNA, 9.1.3. Izvještaj P.O.C. u Delnicama, br. 107, 21. III. 1944., str. 3 (list 173); Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 247.

[48] Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1831-OK KPH za Gorski kotar, kutija 3, Zapisnik OK KPH za Gorski kotar, bez oznake autora i nadnevka, umetnuto između akata od 14. i 26. ožujka 1944., str. 1.

[49] Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1831-OK KPH za Gorski kotar, kutija 3, KK KPH Vrbovsko OK KPH za Gorski kotar, 26.3.1944., str. 1; Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 110.

[50] Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1831-OK KPH za Gorski kotar, kutija 3, KK KPH Vrbovsko OK KPH za Gorski kotar, 26.3.1944., str. 2. U potpisu „drug Marijan“ (Ofak).

[51] Hrvatski državni arhiv, HR HDA 1491/OZNA, 9.1.2. Mjesečni i tjedni izvještaji i dnevne informacije 15.5.1943. – 12.7.1944., POC za Gorski kotar GOC-u Hrvatske, Mjesečni pregled, 30.3.1944., list 181.

[52] Goranski vjesnik, godište II, broj 14 (43) od 31. ožujka 1944., str. 1; Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 116 i 249.

[53] Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1831-OK KPH za Gorski kotar, kutija 3, Kotarski komitet K.P.H. Vrbovsko Okružnomu komitetu K.P.H. za Gorski kotar, 5.4.1944., str. 4 i 5. U potpisu „Drugarski komunistički pozdrav Marijan (Ofak), v.r.“.

[54] Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1831-OK KPH za Gorski kotar, kutija 3, Zapisnik sa sastanka Proširenog plenuma O.K. K.P.H. G.K. 16.4.1944., str. 12.

[55] Hrvatski državni arhiv, HR HDA 1491/OZNA, 9.1.3. R.O.C. za kotar Fužine, 18. VII. 1944., Desetodnevni izvještaj od 10. do 20. jula 1944. II. sekciji za zaštitu naroda Gorskog kotara, list 15; Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 131.

[56] Hrvatski državni arhiv, HR HDA 1491/OZNA, 9.4.1. R.O.C. za kotar Fužine, 24-VII. 1944. II. sekciji za zaštitu naroda Gorskog kotara, Desetodnevni izvještaj od 20-VII. do 31-VII. 1944., list 19; Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 129, 159 i 255.

[57] Hrvatski državni arhiv, HR HDA 1491/OZNA, 9.4.1. R.O.C. za kotar Fužine, Lokve, 28-VII. 1944. Obavještajni izvještaj za mjesec juli 1944. II. sekciji za zaštitu naroda Gorskog kotara, list 23.

[58] Hrvatski državni arhiv, HR HDA 1491/OZNA, 9.1.3. Izvještaj R.O.C. za kotar Fužine, 9. VIII. 1944., Desetodnevni izvještaj, str. 1 (list 25); Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 259.

[59] Hrvatski državni arhiv, HR HDA 1491/OZNA, 9.1.3. R.O.C. za kotar Fužine, br. 34-44 od 19. VIII. 1944., Desetodnevni izvještaj od 10-VIII. do 20-VIII. II. sekciji za zaštitu naroda Gorskog kotara, str. 1 (list 29).

[60] Hrvatski državni arhiv, HR HDA 1491/OZNA, 9.1.3. R.O.C. za kotar Fužine 29. VIII. 1944., Desetodnevni izvještaj od 20-VIII. do 31-VIII. 1944. II. sekciji za zaštitu naroda Gorskog kotara, str. 1 (list 35).

[61] Hrvatski državni arhiv, HR HDA 1491/OZNA, 9.1.3. R.O.C. za kotar Fužine, br. 44, 19. IX. 1944., Desetodnevni izvještaj od 10-IX do 20-IX- 1944. II. sekciji Odjela zaštite naroda Gorskog kotara, str. 1 (list 41).

[62] Hrvatski državni arhiv, HR HDA 1491/OZNA, 9.1.3. R.O.C. za kotar Fužine, 29.9.1944., Desetodnevni obavještajni izvještaj II. sekciji OZNe za Gorski kotar, list 44.

[63] Hrvatski državni arhiv, HR HDA 1491/OZNA, 9.1.3. R.O.C. za kotar Fužine, Lokve, 9. X. 1944., Desetodnevni obavještajni izvještaj zaključno od 1. do 10. oktobra 1944. godine II. sekciji OZNe za Gorski kotar, list 49; Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 141–142.

[64] Hrvatski državni arhiv, HR HDA 1491/OZNA, 9.1.3. R.O.C. za kotar Fužine, 9-XI-1944., Desetodnevni izvještaj od 1-XI do 10-XI 1944. II. sekciji za zaštitu naroda Gorskog kotara, str. 1 (list 50).

[65] HR-HDA-1831-OK KPH za Gorski kotar, kutija 5, OK KPH za Gorski kotar za CK KPH, 2, 14.11.1944., str. 2; Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 152, 153 i 259.

[66] Mato Rajković, Sjećanja na Oznu, 3. nastavak, Večernji list (Zagreb), 8. svibnja 1979., str. 21.

[67] Hrvatski državni arhiv, HR HDA 1491/OZNA, 9.1.3. R.O.C. za kotar Fužine, 19-XI-1944., Desetodnevni izvještaj od 10-XI. do 20-XI 1944. II. sekciji Odjela za zaštitu naroda Gorskog kotara, str. 1 (list 54).

[68] Hrvatski državni arhiv, HR HDA 1491/OZNA, 9.1.3. R.O.C. za kotar Fužine, 19-XI-1944., Desetodnevni izvještaj od 10-XI. do 20-XI 1944. II. sekciji Odjela za zaštitu naroda Gorskog kotara, str. 2 (list 55).

[69] Hrvatski državni arhiv, HR HDA 1491/OZNA, 9.1.3. R.O.C. za kotar Fužine II. sekciji za zaštitu naroda, 8.12.1944., str. 2 (list 62).

[70] Hrvatski državni arhiv, HR HDA 1491/OZNA, 9.1.3. R.O.C. za kotar Fužine II. sekciji za zaštitu naroda, 18.12.1944., str. 2 (list 63).

[71] Hrvatski državni arhiv, HR HDA 1491/OZNA, 9.1.3. R.O.C. za kotar Fužine, 26-XII-1944. II. sekciji za zaštitu naroda Gorskog kotara, str. 1.

[72] Hrvatski državni arhiv, HR HDA 1491/Ozna, 12.4.1. Oznin Odsjek za oblast XI. korpusa NOVJ Ozni Hrvatske, III. odsjeku, 2.12.1944., list 12.

[73] Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1831-OK KPH za Gorski kotar, kutija 6, OK KPH za Gorski kotar CK KPH, 2.1.1945., str. 1; Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 258–259.

[74] Hrvatski državni arhiv, HR-HDA 9.1.3. OZN-a za Gorski kotar II. sekcija Okružnomu komitetu KPH za Gorski kotar, 3.1.1945., list 76.

[75] Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1831-OK KPH za Gorski kotar, kutija 6, Zapisnik sa sastanka OK KPH za Gorski kotar, 24.1.1945., str. 1.

[76] Hrvatski državni arhiv, HR HDA 1491/OZNA, 9.1.3. Izvještaj R.O.C. za kotar Fužine, 10. III. 1944., str. 3 (list 162).

[77] Hrvatski državni arhiv, HR HDA 1491/OZNA, 9.1.3. OZN-a za Gorski kotar II. sekcija OZNI-i za Hrvatsku. 21.2.1945., list 85.

[78] Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1831-OK KPH za Gorski kotar, kutija 6, OK KPH za Gorski kotar CK KPH, 24.2.1945., str. 2; Ante Zovko, Stjepan Horžić, Mrkopalj, 2025., str. 261.

[79] Izjava katoličkih svećenika Gorskog kotara od 21. veljače 1945., Goranski vjesnik, godište III, br. 89 od 8. ožujka 1945., str. 2.