Što pokreće papu Franju da cijeloj Crkvi nameće temu homoseksualnosti?

Dr. sc. Gerard JM van den Aardweg nizozemski je psiholog i psihoterapeut koji se, između ostaloga, bavi temom homoseksualnosti i za nju tvrdi da nije urođena, nego je riječ o „bolesti infantilnog sažaljenja“ koja se može i treba liječiti. Drugim riječima, suprotno općem javnom narativu, dr. Aardweg smatra da su homoseksualci redovito oni koji su mentalno zapeli u svojoj adolescenciji, obično zbog neuravnoteženog odnosa prema nekom od roditelja ili roditelja međusobno, kao i zbog neprihvaćanja vršnjaka, zbog čega im je zapriječeno cjelovito odrastanje pa u kasnijoj dobi pokazuju nezrelost, a sebe nazivaju žrtvom.

Portal LifeSiteNews dana 9. kolovoza objavio je vrlo neobičan tekst dr. Aardwega pod naslovom Što motivira papu Franju da pokušava normalizirati homoseksualne veze?, a u njemu iznosi zaključke i analize uzroka koji Svetog Oca potiču da pokušava cijeloj Katoličkoj Crkvi nametnuti opće priznanje i odobravanje homoseksualnih veza. Iako se na internetu može naći veći broj priloga u kojima se iznose insinuacije, ponekad otvorene sumnje, pa čak i tvrdnje da je papa Franjo homoseksualac koji štiti druge homoseksualce i promiče ih na vrlo važna mjesta u Crkvi, ovaj je prilog napisan drukčije, rekli bismo mirnijim tonom i isključivo iz perspektive psihologa i psihoterapeuta, onoga koji se kroz šest desetljeća bavi opažanjem uzroka i manifestacije homoseksualnog ponašanja. U tom svjetlu drži se znanstvenosti i isključuje eventualnu netrpeljivost prema Papi kao motiv pisanja.

Moglo bi se pretpostaviti da su mnogi sami sebi, u dubini svoje duše, pokušavajući razumjeti zašto se većina velikih vatikanskih tema u ovom pontifikatu vrti oko homoseksualnosti i homoseksualaca, dok druge neusporedivo važnije teme ne dolaze do izražaja, postavili pitanje je li i Papa pripadnik te skupine, no ipak su se rijetki, imajući u vidu važnost dostojanstva službe Svetoga Oca, odvažili takvo pitanje postaviti javno. Jedan od najodlučnijih na tom području ekskomunicirani je nadbiskup Carlo Maria Viganò, bivši nuncij u SAD-u i nekadašnji obnašatelj važnih službi u Vatikanu, koji godinama tvrdi da su u vrhu Katoličke Crkve postavljeni mnogi homoseksualci, a zahvaljujući papi Franji njihov se broj značajno proširio i utjecaj ojačao. Štoviše, nadbiskup Viganò 29. svibnja 2024. na svom je X (Twitter) računu izravno optužio papu Franju za spolna zlostavljanja sjemeništaraca dok je bio magistar novaka Družbe Isusove u Argentini, navodeći da mu je to povjerio jedan od novaka. Pritom nije ponudio nikakve jače dokaze, ali je ubrzo, tj. 4. srpnja, proglašen raskolnikom i odlukom Dikasterija za nauk vjere ekskomuniciran.

Ne ulazeći u neobične načine djelovanja nadbiskupa Viganòa zbog kojih bi mnogi mogli zaključiti da je izopćenje opravdano, ipak valja priznati da ono što se kod njega čini kao ekstremnost može biti motivirano dobrim poznavanjem stanja stvari u vrhu Crkve, a koje je nama običnim smrtnicima nedokučivo. U svakom slučaju, primjećujemo da je pogaženo načelo koje je Papa postavio u svom pismu Victoru Manuelu Fernándezu (1. srpnja 2023.) prilikom njegova imenovanja predstojnikom Dikasterija za nauk vjere, kada je naveo da je taj ured u nekim drugim vremenima koristio nemoralne metode i progonio moguće doktrinarne zablude, ali od novog prefekta nedvojbeno očekuje nešto sasvim drugo.

Ako se vratimo na analizu dr. Aardwega, uočavamo da je on došao do sržno podudarnih zaključaka s ekskomuniciranim nadbiskupom Viganòm, odnosno znanstvenim je pristupom, a na temelju stručne opservacije riječi i djela pape Franje, zaključio da vrhovni poglavar Katoličke Crkve vrlo vjerojatno ima barem homoseksualne sklonosti. Cijela se, vrlo zanimljiva analiza može pročitati na ranije naznačenoj poveznici, a mi se ovdje pitamo je li, imajući u vidu onu duhovnu stranu Kristove Zaručnice za koju je Spasitelj svijeta prolio svoju predragocjenu Krv, primjereno iznositi sumnje kojima bi se možda ozloglasilo ime pape Franje i, još više, obezvrijedilo značenje službe Svetoga Oca, ali se jednako tako pitamo je li primjereno ne iznositi takve sumnje ako one bitno utječu na svetost cijele Crkve.

Naime, mnogi bi se vjerojatno složili da je stvarno dosta homoseksualnih i drugih sličnih tema u Katoličkoj Crkvi jer se pridavanje važnosti problematici koju životno zanima tek vrlo mali postotak ljudi, ali se zbog nametnutosti svi moraju njome baviti, a istovremeno ozbiljno zanemarivanje izuzetno važnih crkvenih tema, može nazvati duhovnim zlostavljanjem. Dr. Aardweg tvrdi da uzrok takvom nametanju može biti samo zato što Papa ili ima izravan udio u tome kroz vlastitu homoseksualnu sklonost ili zato što se poistovijetio s ideologijom homoseksualnog pokreta pa kroz svoju službu i putem svoga utjecaja želi normalizirati i opravdati homoseksualne veze u Katoličkoj Crkvi. Iz glavnih misli njegova teksta može se zaključiti da smatra i jedno i drugo vrlo vjerojatnim.

Nama ostaju dvojbe je li pametnije o svemu tome šutjeti i vjerovati da su takva opažanja tek izraz onih koje se u javnom diskursu voli pejorativno nazivati desničarima i marginalnim ekstremnim skupinama, ili bi za dobrobit Crkve, posebno za njezinu svetost i uzvišenost kao zajednice Božjeg Naroda, bilo dobro takva pitanja javno postavljati i na njih tražiti odgovore. Trezvenost, ozbiljnost i dobronamjernost priloga dr. Aardwega pokazuje da je to u ovom trenutku možda i najvažnije pitanje Katoličke Crkve.