»Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« (Iv 11,4)
Shadow

Strahogovorno i slobodnogovorno kršćanstvo


Sloboda govora smatra se jednim od „svetih“ ljudskih prava koje ne smije dodirnuti nikakva kritika bilo „odozdo“, bilo „odozgo“. „Svetost“ slobode govora proširila se na sva područja ljudske stvarnosti uključujući i kršćanstvo. Ismijavanje i vrijeđanje kršćanskih simbola i osoba, od križa do osobe Isusa Krista postalo je toliko prihvatljivo i uobičajeno da se sve teže pronalaze što maštovitiji načini vrijeđanja i omalovažavanja kršćanskih simbola. Iz „svetosti“ slobode govora rodila se ideološka podloga kako je sve izvan slobode govora nesveto uključujući i kršćanske simbole. „Svetost“ slobode govora postala je novo božanstvo i novi bog. Sve se smije propitivati, osim same slobode govora i njezinih granica i dopuštenja.

Iz nekritičkog prihvaćanja slobode govora kao „svete“ stvari nastaje i ono što možemo ovdje opisati kao „slobodnogovorno“ kršćanstvo. Riječ je o stavu kako sve što se u kršćanstvu naziva i smatra svetim može i treba biti podvrgnuto „svetosti“ slobode govora. Odnosno, ono što kršćani nazivaju svetim nije uopće sveto, ono postaje svetim onda kada sloboda govora o tome na poniživavajući i uvredljiv način progovori svojim „svetim“ jezikom. Od blasfemičnih predstava, plakata, karikatura i sličnih izričaja „svete“ slobode govora postalo je nažalost čak i među nekim kršćanima prihvatljivo i hvalevrijedno da se kršćanski simboli i osobe na različite načine vrijeđaju pod geslom: „Samo je slobodan govor svet, sve drugo će se posvetiti slobodom govora“, iz čega se rađa malo-pomalo fenomen „slobodnogovornog“ kršćanstva.

Riječ je o kršćanstvu i kršćanima koji smatraju da je ljudski jezik svetiji od onoga o čemu bi trebao govoriti, i da sam Bog treba biti podvrgnut „svetosti“ ljudskog jezika kako bi se i On sam konačno „posvetio“ i ušao u krug onih koje sloboda govora „posvećuje“ tako što ih omalovažava i vrijeđa. Kršćanski simboli i osobe za „slobodnogovornog“ kršćanina nemaju neke posebne i autentične svetosti sve dok ih sloboda govora ne „posveti“ kakvom uvredljivom slikom, rečenicom, plakatom… “Slobodnogovorno“ kršćanstvo ide logikom da što veća uvreda ili omalovažavanje kršćanskih simbola i osoba to je veća autentična i stvarna svetost dotičnog simbola i osobe. Isus Krist, križ, krunica, sakralni objekti postaju onda stvarno sveti kad ih sloboda govora „posveti“. Što i ima smisla jer „sveta“ sloboda govora ili „slobodnogovorno“ kršćanstvo za sebe smatraju, traže i diktatorski nameću kako jedina i autentična svetost leži isključivo u njihovim „svetim“ pravima da budu i ostanu apsolutno nedodirljivi.

S druge strane „strahogovorno“ kršćanstvo je svijest kako određeni kršćanski simboli i osobe u svom sadržaju imaju svetost i zbog toga „sveta“ sloboda govora ne može pretendirati na „apsolutizam svetosti“. „Strahogovorno“ kršćanstvo je izričaj kršćanskog stava kako sloboda govora niti je sveta niti je nedodirljiva, nego svoje granice doseže upravo ondje gdje autentično sveto govori samo za sebe i gdje ono što je kršćanski autentično sveto ne dopušta bilo kojem govoru da bilo što kaže, nego da pred svetim šuti. „Strahogovorno“ kršćanstvo je svijest o šutnji i onostranosti onoga pred čime se stoji bilo da je riječ o križu, svetohraništu, posvećenoj crkvi, kapeli…“Strahogovorno“ kršćanstvo je posjedovanje Božjeg straha pred neizrecivom svetošću Boga.

Jedna od evanđeoskih scena u kojoj Isus ima glavnu ulogu pokazuje što znači kada sloboda govora ne može, ne smije i ne treba prijeći granicu onoga što se smatra svetim. Riječ je o sceni izgona trgovaca iz Hrama. U toj sceni Isus se pokazuje kao „strahogovorni“ Isus, onaj koji prožet svetim strahom pred otajstvom Boga koji prebiva u Hramu zabranjuje „slobodnogovorni“ pristup trgovine, cjenkanja, galame, vike i cike pred Božjom svetošću. Čak i On, Sin Božji, koji kao Najsvetiji prebiva u posvećenom svetohraništu, prepoznaje kako čovjekov govor koliko god bio slobodan pred svetim može i treba šutjeti, ako već ne želi i odbija o svetom sveto govoriti.

„Slobodnogovorno“ kršćanstvo je stav i svijest kako autentično sveto prebiva isključivo u čovjekovoj slobodi da govori, mogućnost da bi šutnja pred svetim bila također autentičan govor „slobodnogovornom“ kršćanstvu je neprihvatljiva i nepoznata. Tamo gdje nema mogućnosti za šutnju nastaje „brbljanje“ i ponekad „sveta“ sloboda govora nije ništa drugo nego „brbljanje“ o svetom. Tako se „brbljanje“ opisuje kao „sveta sloboda da se govori“.

„Strahogovorno“ kršćanstvo se razlikuje od „slobodnogovornog“ kršćanstva jer smatra da se u određenim trenutcima pred svetim ne govori ništa, ne „brblja se“ nego se šuti jer sveto o sebi i za sebe govori kršćaninu. „Slobodnogovorno“ i „strahogovorno“ kršćanstvo je odnos koji se može uobličiti u pitanje: Treba li se pred svetim prignuti i šutjeti ili ne treba? Ako je odgovor negativan onda nastaje „slobodnogovorno“ kršćanstvo koje u svom sadržaju krije oholost i svetim jedino smatra čovjekovu sposobnost da o svetom i pred svetim „brblja“.

Ako je odgovor pozitivan onda nastaje „strahogovorno“ kršćanstvo koje pred svetim šuti sa strahopoštavanjem. U oba slučaja ono što nedostaje, odnosno ono što se posjeduje jest vrlina straha Božjega pred Njegovom neizrecivom svetošću. Inače je poznato da onaj koji „brblja“ o Bogu nema nikakvog straha Božjeg u sebi, kao što je i poznato da onaj koji pred svetošću Boga zna „zatvoriti usta“ taj strah ima u sebi. U tome je na kraju i temeljna razlika između „slobodnogovornog“ i „strahogovornog“ kršćanstva. Razlika je samo u strahu. Ali to nije bilo kakav strah, nego sveti strah koji osjeća kako se granice govora i svetog dodiruju, ali se nikada ne miješaju.


Tekst je objavljen u Katoličkom tjedniku, br. 24, 17. lipnja 2018., str. 4-5.