Subota 12. tjedna kroz godinu: Ne nađoh tolike vjere

Meditacija uz Evanđelje: Mt 8,5-17

Isus je učinio mnoga čudesa. Ozdravljao je neizlječive bolesnike, umnažao kruh i vino, uskrišavao mrtve, stišavao oluju na mogu… Sve je to redovito činio ganut ljudskom nevoljom i potrebom. Činio je sve to besplatno, jer mu je toliko puta bilo žao naroda. Međutim, u nekim trenucima – čak ako se naizgled i nećkao – nije mogao a da ne učini neko čudo. Kada? Kada je vidio vjeru. Više pute je rekao: „Vjera te tvoja spasila“ ili: „Neka ti bude kako si vjerovao!“ I sada dolazimo gotovo do vrhunca. Rimljanin, dakle poganin, k tomu satnik, dakle časnik rimske vojske koja je porobila Isusovu domovinu, dolazi Isusu moli ga za svoga slugu. Pogledajmo. Ne moli za sebe, za svoju ženu ili za svoje dijete. Moli za svoga slugu. I kad je Isus već bio spreman otići s njim u njegovu kuću, satnik kaže kako to uopće nije potrebno. On kao časnik zna vrlo dobro: kada nešto zapovijedi nekom svome vojniku, ne mora ići za njim da provjerava. Zna da će to vojnik bespogovorno i sigurno učiniti. Tako i Isus. Zato mu sa svom jednostavnošću kaže: „Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj.“

Isus ostaje zadivljen. Kraj tolikih pobožnih Židova, kraj tolikih pismoznanaca koji su cijeli Stari zavjet znali napamet, kraj toliko pobožnih ljudi, evo, ovaj stranac, poganin pokazuje toliku vjeru. Pred tolikom vjerom Isus nije mogao ostati ravnodušan. Zato kaže: „Idi, neka ti bude kako si vjerovao!“

Međutim, valja zapaziti i ono što je Isus prije toga rekao: „Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, a sinovi će kraljevstva biti izbačeni van u tamu.“ Ne varajmo se. Bog ne gleda na izvanjskost niti na pripadnost. Bog gleda u srce. Zato se čuvajmo toga da s visoka gledamo ovoga ili onoga, ove ili one. Radije se trebamo truditi da nam Gospodin dade barem malo vjere onoga satnika. A Bog je milostiv. I tu će nam molitvu rado uslišati.