Subota 28. tjedna kroz godinu: Tko se god prizna mojim pred ljudima
Meditacija uz Evanđelje: Lk 12,8-12
U vremenu jednoumlja, kada već nisu mogli vjeru uništiti, komunističke su vlasti insistirale na tome da je „vjera privatna stvar“. Možeš – ako si baš toliko zatucan – vjerovati i moliti se u svojoj kući, jednako tako u crkvi i u sakristiji. I vjeronauk je doslovno mogao biti samo u crkvi ili u sakristiji. Izvan toga se vjera nije smjela očitovati. Zato se, na primjer, nikada javno nije govorilo da se 25. prosinca slavi Božić. A evo, danas, u vremenu kada mislimo da više nema jednoumlja, opet se nekako želi vjeru potisnuti. Kako? Jednostavno tako da vjerski blagdani postaju praznici, to jest prigoda za kupovinu, poklone, odlazak na produžene vikende. Nadalje, nekako je nepopularno da javne osobe kažu da su vjernici. Manje je simpatično da nosimo neka vjerska obilježja, kao, na primjer, križić na vratu. Zato se neki u javnom prostoru osobito ružno – gotovo s mržnjom – okomljuju na one muškarce koji javno mole krunicu, jer bi krunica bila samo za crkvu, dok je u isto vrijeme posve prihvatljivo da navijačke skupine na trgovima budu itekako glasne i prisutne…
Isus je tu jasan. Kaže: „Tko se god prizna mojim pred ljudima, i Sin Čovječji priznat će se njegovim pred anđelima Božjim. A tko mene zaniječe pred ljudima, bit će zanijekan pred anđelima Božjim.“ Ja ne mogu i ne želim sakrivati svoju vjeru. Načinit ću znak križa kada prođem ispred crkve ili ispred križa. Mirno ću blagoslivljati svoje bližnje tako da ću, na primjer kazati: „Bog vas blagoslovio“ ili s poštovanjem izgovarati Božje ime u „strelovitim molitvama“ poput onoga: „Bože, pomozi!“ ili: „Bože blagoslovi!“ Svjedočit ću za Isusa Krista i na društvenim mrežama ali i tako da ću, na primjer, sudjelovati u hodu za život ili pak sudjelovati u molitvenoj akciji za nerođene i tome slično.
Ponosimo se svojom djecom, svojim uspjesima, svojom domovinom, ponosimo se športskim uspjesima naših izabranika. A pogledajmo: Bog je najveće i najvrednije blago koje imamo. Zato, ne možemo i ne želimo sakrivati to bogatstvo, tu sreću i tu milost: Božja smo djeca, Božji izabranici, Božji miljenici. Mi se time ponosimo! Tako veli sveti Pavao: „Dičimo se u Bogu po Gospodinu našemu Isusu Kristu po kojem zadobismo pomirenje“ (Rim 5,11). Mi se dičimo, jer smo Božji! I nikakvi nas ljudski obziri ne mogu i ne smiju od toga udaljiti.
