Subota 3. korizmenog tjedna: Dva čovjeka uziđoše
Čitanja: Hoš 6, 1-6; Ps 51, 3-4.18-21ab; Lk 18, 9-14
Ne tako davno učili su nas na vjeronauku da je oholost prvi grijeh i izvorište svih grijeha. Oholost je kao žuč koja može zagorčiti najbolje jelo, kao požar koji u trenu može uništiti najvrednija čovjekova djela, kao oznaka “minus” pred nekim velikim brojem.
Ona sve kvari, sve uništava i sve promeće u zlo.
U tome smislu čitamo i razumijevamo Isusovu prispodobu o farizeju i cariniku koji su molili u hramu. Prisjetimo se. Isus pripovijeda:
“Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik.’ Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj!”
Farizej je bio pobožan čovjek. Molio je, postio, davao milostinju. I bio umišljen kako je pravedan i bio ohol u svojoj pobožnosti. I time je sva ona dobra djela poništio. Uzaludno ih je činio, nisu mu vrijedila. Jer, on ih je činio u svojoj samouvjerenosti, samodopadnosti i oholosti. Još je samo trebalo da od Boga traži odličje s ogrlicom. To vam je kao usporedba o onoj nesretnoj kravi koja je dala jako mnogo mlijeka, pa se onda ritnula i prevrnula muzlicu.
A što je s carinikom? Hoćemo li ga pohvaliti zbog njegovih cariničkih djela, to jest zbog svih njegovih grijeha? Ne. Međutim, carinik je ponizan. On svoj grijeh priznaje. I ne varajmo se. Onaj tko stvarno u poniznosti srca priznaje svoje grijehe, ima i želju i nakanu obratiti se. Stoga Isus i veli da je upravo carinik iz ove prispodobe otišao kući opravdan, a ne onaj farizej.
Čuvajmo se oholosti. U ovom korizmenom vremenu radije razmislimo, radije ispitajmo svoju savjest da bismo vidjeli gdje griješimo. Priznajmo pred Bogom svoje slabosti i grijehe. Iako nije lako priznati ni sebi ni Bogu svoje vlastite promašaje, to je jedino spasonosno. Ne samo pred Bogom, nego i među nama ljudima. Jednostavnost priznanja i molbe za oprost tako zna omekšati naše nategnute odnose, tako zna razgaliti ukrućena srca, tako zna vratiti osmijeh i nadu na naša lica.
I, čuli smo kako Isus završava: “Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.”
