Subota 30. tjedna kroz godinu: Biraju prva mjesta
Meditacija uz Evanđelje: Lk 14,1.7-11
U državnom protokolu silno je važno gdje tko sjedi ili na kojem mjestu netko stoji kod zajedničkog fotografiranja. Ne može predsjednik vlade stajati iz nekog tajnika ministarstva, niti će ispred kralja biti postavljen njegov kuhar. I onda se događa da je nama, slabim i nerazumnim ljudima, silno važno gdje ćemo biti postavljeni u nekim svečanim prigodama ili kako će nam se obraćati i što će o nama pisati na naslovnim stranicama. I onda ćemo u svojoj ludosti pomisliti da više vrijedimo, ako smo na zajedničkoj fotografiji ispred sviju ili ako nas sredstva javnog priopćavanja kuju u zvijezde.
Isus nas drugačije poučava. Kaže: „Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ‘Ustupi mjesto ovome.’“ Naravno, u jednom će se trenutku uvijek pojaviti netko tko je časniji, popularniji, važniji, ako ni zbog čega, ono zbog toga što je tvoje vrijeme prošlo. I onda shvatiš da su sve one časti i počasti za kojima si tako žudio – tek sjena i opsjena. Ograničen si čovjek a za društvo lako možeš postati „potrošna i potrošena roba“.
A stvar je zapravo jako jednostavna. Ja sam silno velik, jer me je Bog htio i stvorio, jer me po Kristu uzima za svoje dijete, jer me čini dionikom Kristove božanske naravi, jer me stavlja za svoj obiteljski stol, jer mi u vječnosti pripravlja nepropadljivo mjesto zajedno sa svojim utjelovljenim Sinom Isusom Kristom. Velik sam onoliko koliko dopuštam da u meni živi milost Krista koji nije došao da bude služen, nego da služi, koji je sama sebe predao za grešnike, koji je svome Ocu u svemu bio vjeran. Ukratko, koliko god se mi upinjali i propinjali da u društvu budemo veliki, mi smo zapravo veliki samo onoliko koliko dopustimo Bogu da se u nama proslavlja. Sve druge ljudske časti i počasti „voda je vrh pijeska“, sve drugo je „kao trava što se zeleni: jutrom cvate i sva se zeleni, a uvečer – već se suši i vene“ (Ps 90,5-6). Zato mi Boga uvijek iznova tražimo i težimo za onim trajnim, vječnim nepropadljivim dobrima. Onima koji Boga iskreno traže, Bog će te nebeske darove i udijeliti. Dao Bog da se to ostvari i na svakome od nas.
