Sve je započelo s Konstantinom…
Donedavno su nam prenaglašavali kako je Crkva odijeljena od države. Iako i sada ima sličnih naglasaka, ipak su prilike drugačije, odnosno nekima izgleda razumljivo da država i Crkva idu ruku pod ruku. Ja bih u ovom članku htio prikazati utjecaj svjetovne vlasti na bogoslužje. Nekad i danas.
S rimskim carem Konstantinom godine 313. prestaje vrijeme progona Crkve. Nastupa novo razdoblje. Ne samo da kršćani postaju slobodni, nego kršćanstvo 380. godine u vrijeme cara Gracijana postaje državnom religijom. Mnogi se crkveni službenici tada nisu najbolje snalazili. U liturgiji nastupaju velike promjene. Bogoslužje se održava u raskošnim bazilikama koje su carevi, odnosno članovi njihovih obitelji dali graditi. Naravno, time je bogoslužje nužno bivalo raskošnije. Biskupi se postavljaju uz bok najviših državnih službenika. Biskupov svečani ulazak na bogoslužje u baziliku bio je nalik carskim ophodima uz lučonoše, kađenje. Biskupu se iskazuje počast slična onoj koja se iskazuje i caru: klanjanje, čak i prostracija. Carska odličja (npr. štola, palij, manipul) postaju dio liturgijske odjeće.
Koliko znamo, tek malo se biskupa sustezalo da državnim insignijama i počastima prida važnosti koristeći se njima u bogoslužnom prostoru. U tom malom broju, dakako, bili su najbolji svoga vremena: Hilarije iz Poitiersa, Martin Tourski, Fulgencije Ruspijski i Augustin. Ali, većina je vjerojatno mislila da bi autoritet Crkve mogao samo dobiti, ako njezini predstavnici budu okruženi još i sjajem državnih oznaka časti i pripadnog ceremonijala.[1]
Što se zbilo? U prvim stoljećima kršćani nisu htjeli biti nalik poganima u njihovu bogoslužju. Kršćansko je bogoslužje duhovno. Umjesto hrama imali su domus ecclesiae, a umjesto žrtvenika mensa domini. Umjesto svećenika imali su nadglednike (episcopoi) i starješine (presbyteroi), jer je Krist jedini posrednik između Boga i ljudi. Umjesto izvanjskog sjaja poganskog bogoslužja, imali su jednostavnost svog bogoslužja gdje je npr., kako svjedoči Justin 150. godine, predstojnik upućivao Bogu molbe i zahvale iz dna duše, dakle, spontano. Sada, sa slobodom, barem naizvan, kršćanska liturgija sve je sličnija onoj staroj poganskoj: sjajne bazilike, tamjan, kler nalik carskim službenicima, svijeće, carski ceremonijal…
Naravno, političari su u povijesti rijetko davali nešto besplatno. Rimski su carevi očekivali da ih Crkva štiti, štoviše, nastojali su je staviti u svoju službu. Zapadna je Crkva imala tu sreću da je Zapadno rimsko carstvo uskoro propalo, tako da je rimski biskup uglavnom bio samostalan preuzevši ulogu i svjetovne vlasti.
Tijekom povijesti mnogi su vladari iz pobožnosti ostavljali Crkvi imanja i općenito je pomagali, ali je oduvijek bilo i onih koji su se Crkvom htjeli poslužiti za svoje probitke, kao što je bilo i crkvenih dostojanstvenika koji su se ponašali kao svjetovni vladari.
Ovaj nas kraći osvrt u prošlost nužno vraća u sadašnjost. Dosta je toga slično. Donedavno (tko se toga ne bi sjećao?) smo bili potiskivani „u sakristiju“, ignorirani, šikanirani. I onda odjednom – promjena. Postali smo svi „naši“. I poput starog dobrog Konstantina ili Gracijana i danas bi se neki iz svjetovne vlasti (često bez loše namjere) rado poslužili Crkvom, a ponekima ponekad i uspije. Evo samo nekoliko napomena.
1. Mise „po narudžbi“. Koji puta nas pozivaju da slavimo misu u školi, u tvornici, na igralištu, na prvoj crti bojišnice, itd. Pri tome valja imati na pameti slijedeće:
a) Misu redovito slavimo nedjeljom za župsku zajednicu. Ako je neka posebna nakana, neka ta skupina dođe na nedjeljnu misu, pa će se u uvodu ili u molitvi vjernika spomenuti posebna potreba (npr. početak škole, stota obljetnica nekog društva, itd…)
b) U starini se vrlo teško dobivalo dopuštenje za misno slavlje izvan crkve (kamo sreće kad bi to bilo i danas!). No recimo: samo ako neka skupina stvarno ne može doći na redovitu misu u crkvi, mogla bi za njih biti misa na nekom drugom mjestu (npr. mladež na logorovanju, vojnici daleko izvan naseljenih mjesta, bolesnici, itd…) U svakom slučaju, krivo je i nepotrebno npr. slaviti misu u tvornici, dok bi u isto vrijeme svi ti ljudi mogli doći u crkvu.
c) Nažalost, ako se misa slavi za neku posebnu skupinu (pogotovo izvan crkve) neki od nazočnih su tu samo „radi reda“. O dostojnom sudjelovanju nema ni govora.
2. Blagoslivljanja. O tome se već dosta govorilo. Evo osnovnih napomena:
a) Kada? Svaki puta kad nas pozovu? Ne bih rekao. Trebaju li nas stvarno samo za dekor i slikanje?
b) Kako? Ako već dođemo moramo li slaviti neki liturgijski čin? Svećenik u nekim običnijim situacijama može jednostavno uzeti riječ, poželjeti svako dobro, reći da ćemo tu nakanu uključiti u nedjeljnu misu. A ako se slavi neki blagoslov, onda se treba čuvati „magičnog“ skraćenog obreda s „obvezatnom“ blagoslovljenom vodom. Liturgijska knjiga Blagoslovi jasno govori kakva treba biti struktura jednog takvog slavlja (uvod, čitanje, homilija, molitva vjernika, blagoslovna molitva, uvodna i završna pjesma). Toga se treba držati.
c) Tko? Zar to mora biti biskup? Zar to mora biti župnik? Zašto ne poučiti ljude da, kao nekoć naši stari, u određenim situacijama jednostavno sami nešto izmole, odnosno, ako treba, i sami upriliče blagoslov. Navedena liturgijska knjiga pruža tu mogućnost.
Čemu ovolike ograde? Jednostavno zato da liturgija bude liturgija, a ne folklor, tek dekor neke svečanosti. Treba sačuvati dostojanstvo i nas i Crkve i bogoslužja.
[1] KLAUSER, Liturgiegeschichte, 38; usp.: A. ADAM, Uvod u katoličku liturgiju, Hrvatski institut za liturgijski pastoral, Zadar 1993., 25-27, ovdje 26.
