Utorak, 11 svibnja

Sveta Klara – zaštitnica televizije

Spomendan svete Klare Asiške slavi se 11. kolovoza, a ta se sugrađanka svetog Franje slavi kao zaštitnica televizije, što se nekome može činiti čudnim i prilično neprihvatljivim.



U Crkvi se, kako je to općepoznato, za mnoga životna područja izabiru sveci zaštitnici, ali ne s nekakvim magijskim ili praznovjernim ciljem, kako se to mnogima vjerojatno čini, nego s ciljem da se to područje na takav način “posveti“, učini duhovnije i povezanije s Bogom, a svetac zaštitnik koji se određuje za nešto, uvijek je na nekakav način povezan s tim i svojim životom nadahnjuje i to područje.

Dakle, može se nekome to činiti nepotrebnim i u vjerskom smislu plitkim, jer je svako područje posvećeno izravno Bogu i nema se potrebe “spuštati” na svetačke razine, koje su uz to nerijetko obilježene prizvukom poluistina i legendi, ali mi ljudi ipak uvijek trebamo nekakve konkretne uzore i primjere koji će nas uzdići, a također i konkretan obred uz koji će se okupiti zajednica na molitvu, jer u suprotnom, bez takvih “okupljanja” brzo nestane i razlog “okupljanja”. Svetac tu nije da bi uklonio ili zamijenio Boga, nego, naprotiv, da bi pomogao čovjeku još se više približiti Bogu. Isto se, dakako, odnosi i na životna područja.

U tom je smislu, zbog određenih okolnosti u kojima se, prema službenoj “Legendi svete Klare” Tome Čelanskog, “našla” ova svetica, 1952. godine odlučeno da se ona proglasi zaštitnicom televizije, tada novog izuma u kojemu se odmah vidjela i potencijalna snaga širenja radosti, ljubavi, razumijevanja… – snaga prenošenja dobra, ali isto tako i snaga prenošenja zla.

Naime, dok je gradonačelnik Asiza – franciskolog Arnaldo Fortini, radio te godine na pripremama oko proslave 7 stoljeća od smrti svete Klare, izučavao je dostupne spise o njoj, pa je tako u spomenutoj legendi Tome Čelanskog pronašao zapis u kojemu se opisuje nesvakidašnji događaj. Tako je ondje napisano kako je na jedan Božić sveta Klara bila u takvim bolovima da nije mogla otići na Jutarnju, te je ostala sama u krevetu, dok su ostale sestre otišle na molitvu i ostavile ju samu. Žaleći što i sama nije mogla poći, uzdahnula je i zavapila: »Gospodine Bože, evo sam ti sama ostavljena na ovome mjestu!« Nakon toga je čula pjevanje i sviranje orgulja iz crkve, iako je fizički bila tako udaljena da to nije mogla prirodnim putem.

Zato je Fortini došao na zamisao da se televizija, koja je u ono vrijeme bila revolucionarno otkriće, posveti upravo svetoj Klari, te je to predložio biskupu u Asizu, a ovaj dalje Svetoj Stolici. Službeno je sveta Klara proglašena zaštitnicom televizije 1958. god. (Više se o tome može pročitati ovdje.)

Ne radi se tu toliko o zaštiti od eventualnih zala televizije i njezina iskorištavanja u negativne svrhe (čega smo u novije vrijeme sve svjesniji; ranije je toga bilo neusporedivo manje), od kojih bi kao sv. Klara nekakvim čarobnim štapićem spašavala, nego je riječ o oplemenjivanju “etera” u najširem smislu riječi, odnosno o pozivu na duhovno uzdizanje svih onih ljudi koji rade na televiziji, kao i svih onih do kojih dopire sve što se s televizije prenosi, odnosno o oplemenjivanju cjelokupnog “televizijskog prostora”… Zato, neka nas sve u tom smislu sveta Klara nadahnjuje i učini nas pozornima na ljepotu širenja Božje riječi i tim putem.