Sveti Grgur Nazijanski

2. siječnja Crkva slavi spomendan sv. Bazilija Velikog i sv. Grgura Nazijanskog.

Život sv. Grgura Nazijanskog

Grgur je rođen po svoj prilici 329. godine u Atijanzu, seoskom obiteljskom imanju blizu Nazijanza, u bogatoj aristokratskoj obitelji. Majka mu Nona bijaše kći kršćanskih roditelja, te je imala utjecaj na obraćenja muža Grgura, koji će oko 329. postati biskupom Nazijanza, i na sinov odgoj u ranom djetinjstvu.

Briljantno je završio studij književnosti u Cezareji (kapadočkoj i palestinskoj), Aleksandriji i Ateni. Već za studija u Cezareji upoznaje Bazilija, a potom se susreću i u Ateni, te postaju prijatelji. U Ateni je 355. susreo i upoznao i budućeg cara Julijana, poznatog kao Julijan Apostata. Atenu će ostaviti 357. i vratiti se kući. Krštenje je primio godine 358. i odluči živjeti „monašku filozofiju“, ali ne odlučujući se ostaviti, kako je bio obećao, obitelj da bi ostao s Bazilijem, premda mu se monaški život neobično dopadao, te ga je stoga često posjećivao da bi zajedno dopunjavali što je nedostajalo njihovoj teološkoj formaciji, iz čega se rodila Filokalija, antologija Origenovih djela i glasovita Monaška pravila. Ostao bi živjeti u samoći da ga otac nije privolio da se zaredi za svećenika da mu pomaže u vršenju službe, budući da je već bio u poodmakloj dobi. Oko Božića 361. godine otac ga redi za svećenika, no ne želeći prihvatiti službu bježi k Baziliju u Pont, da bi se za Uskrs sljedeće godine ipak vratio i prihvatio službu, svjestan odgovornosti i dužnosti, da bi od tada vjerno vršio službu upravljanja i skrbi za duše.

Godine 371. kad se Kapadocija dijeli na dvije pokrajine, Bazilije ga redi za biskupa Sazime 372., ali nikad ne preuzima svoje biskupsko sjedište, već ostaje u Nazijanzu pomažući ocu sve do smrti 374. godine, da bi nakon toga sam preuzeo upravljanje nad biskupijom, no već sljedeće godine, nakon majčine smrti, se povlači u Seleuciju u Izauriji posvećujući se kontemplativnom životu. Vjernici iz Carigrada ga mole da im pomogne u borbi protiv arijanaca, koji su bili zauzeli gotovo sve crkve u gradu, pa je tako od 379. do 381. bio biskup u glavnom gradu Carstva. Nicejska zajednica je u tom trenutku bila doista malo stado, a nije imala niti jednu crkvu u svojim rukama, te je Grgu kuću jednog rođaka posvetio za crkvu Uskrsnuća u kojoj je vršio svoju biskupsku službi, ističući se nadasve svojim propovijedima kojima privlači veliko slušateljstvo (čuvena su njegova 22 govora iz ovog razdoblja). Na ruku mu je išlo i to što je sljedeće godine (380.) Teodozije postao carem, pa je njegovim svečanim ulaskom u gradi Grgur uspio dobiti natrag crkvene objekte iz ruku arijanaca. U svoje sjedište, Crkvu Apostola, sam car ga je uveo u svečanom ophodu. Car je potom, potaknut Melecijem Antiohijskim, u svibnju 381. sazvao drugi ekumenski sabor, koji je prihvatio Grgura biskupom glavnog grada, što je izazvalo reakciju makedonskih i egipatskih biskupa zbog kanonskih razloga (njegovo imenovanje protivilo se, navodno, 15. kanonu Nicejskog sabora koji nije dopuštao prelaženje biskupa iz jednog sjedišta u drugo). Isto tako, zbog prijateljstva s Melecijem, koji umire za vrijeme koncila, nije uživao ni potporu Rima i Aleksandrije, a protiv njega su bili arijanci i pneumatomasi.

Postavši predsjednikom sabora htio je mnogo jasnije proglašenje božanstva i istobitnosti Duha Svetoga, a s druge strane je htio zadovoljiti zapadnjake glede Melcijeva nasljednika, ali je jednostavno razočarao i jedne i druge, te se nakon toga obeshrabrio, odrekao carigradske biskupske stolice i vratio u Nazijanz još prije završetka sabora. Dvije godine poslije za dostojnog nasljednika njegova oca posvećen je prijatelj i rođak Eulalije, da bi se onda Grgur povukao u Arijanz dovršavajući nedovršena djela i živeći monaškim životom sve do smrti godine 390.

Djela

Grgur nije bio osobito plodan pisac. Nije napisao nijedan biblijski komentar niti dogmatsku raspravu. Pisao je uglavnom teološke govore, pjesme (teološke) i pisma (prvi je autor koji je objavio vlastita pisma). Jedini je pjesnik među velikim teolozima 4. stoljeća. U prozi, kao i u poeziji, uvijek ostaje veliki retoričar, s kojim se ne po savršenstvu književnih oblika i stila ne može usporediti nijedan kršćanski pisac njegovoga doba.

  • Govori: računa se da ih ima 44 (+ jedan neautentični objavljen u zbirci pod njegovim imenom);
  • Pjesme: Do nas je došlo oko 400 pjesama s više od 19000 stihova. Sveti Jeronim govori o njemu poznatom broju od 30000 stihova. Pjesme su mu podijeljene u dvije knjige: Teološke pjesme (38 dogmatskih i 40 moralnih) i Povijesne pjesme (Pjesme o samom sebi i Pjesme koje se tiču drugih). Među ostalim Grgurovim stihovima nalazi se velik broj epitafa (129), epigrama (94) i aforizama.
  • Pisma: Grgur je prvi grčki pisac koji je objavio zbirku svojih pisama, na zahtjev Nikobula, sina sestre Gorgonije. Sačuvano je oko 250 pisama, a zbog svog kristološkog i mariološkog sadržaja najveću teološku vrijednost imaju 101. i 102. pismo upućeno svećeniku Kledoniju u kojima raspravlja o apolinarizmu.

Nauk

Grgura su nazivali i „Teolog“ jer je raspravljao o naravi i važnosti teologije kao znanosti, o teološkoj metodi u pravom smislu riječi, o njezinim izvorima, o poslanju teologa, o Crkvi koja poučava i uči (ecclesia docens i ecclesia discens), o predmetu teologije i njezinu duhu, o vjeri i razumu, o ovlasti Crkve da formulira obvezujuće dogmatske izričaje.

Trojstvena teologija

Inzistirao je malo više na  pojmu Božjeg jedinstva i monarhije mnogo više od Bazilija, a s druge strane ima mnogo jasniju definiciju odnosa. Govorio je o Božjoj monarhiji ne zaboravljajući pojasniti odnose među božanskim osobama, što postaje nukleus njegova nauka. Postoji potpuni identitet između božanskih osoba u odnosima koji se tiču božanstva tj. božanskog izvora. Božanske kvalitete tj. atribute imaju sve tri osobe, te time jedna ne može biti manje Bog od ostale dvije. No, postoje razlike i svaka od osoba ima svoje vlastitosti koje se tiču odnosa među njima, a ne božanstva kao takvog tj. božanskog izvora. Razlike između njih su samo u njihovim međusobnim unutartrojstvenim relacijama, a ne po naravi.

Pneumatologija

Grgur u teološke definicije intenzivnije uključuje pitanje božanstva Duha Svetoga, za kojega su arijanci, svjesno dajući karikirano tumačenje katoličkog nauka, tvrdili da je drugi Očev sin (blizanac) ili pak unuk ukoliko je u božanskoj sferi, kako hoće katolici. Dok je Bazilije bio nemoćan označiti vlastitosti treće osobe u božanstvu (samo je rekao da je ona od Oca po Sinu), Grgur ide korak dalje i pronalazi modus koji će označiti i vlastitost Duha Svetoga. Svaka božanska osoba ima odnosne vlastitosti, a to su vlastitosti su iskonski odnosi. Trebalo je, dakle, jasnije protumačiti odnos Duha Svetoga prema Ocu i Sinu, a da se ne pomisli da je on unuk Oca, drugi Sin, brat Krista. Grgur govori o osobinama po kojima se razlikuju tri božanske osobe. Ocu je vlastito da je nerođen (agenesia), Sinu da je rođen (gennesis), a Duhu Svetome da proizlazi (ekporeusis). Odnos između Oca i Sina je rađanje, a između Oca i Duha Svetoga je izlaženje. Time je Grgur dao smjernicu za razlikovanje osoba u Božjoj biti, te je osobitom teološkom snagom mogao posvjedočiti kako je onda Duh Sveti Bog (theos) i kako se i za njega može reći da je istobitan.

Kristologija

Teološke definicije vezane uz spoznaju triju božanskih osoba imale su utjecaj i na njegovu kristologiju, jer je prvi grčki teolog koji je trojstvenu terminologiju primijenio na kristološku dogmu. Grgur brani puninu Božanstva Logosa, koji je istobitan s Ocem, ali brani i puninu Kristova čovještva unutar kojega duša ima dužno mjesto. Čovještvo je jedan physis koji obuhvaća i ljudsko tijelo i dušu. Odbacuje onu shemu “Logos-sarx”, a prihvaća shemu “Logos-anthropos”. On izjavljuje da se u Kristu nalaze dvije naravi i te dvije naravi postaju jedno po zajedništvu, tj. po kombinaciji, jer se Božanstvo učinilo čovjekom, a čovještvo se pobožanstvenilo (to dvoje se kombiniralo). Naš Spasitelj je sastavljen od jedne i druge naravi (allo kai allo) premda ono nevidljivo nije identično s vidljivim, niti je ono nevremenito identično s onim što je podložno vremenu. Ovdje nije riječ o dva različita subjekta nego o dvije stvarnosti, od kojih se tvori jedinstvo, što će u petom stoljeću biti definirano kao hipostatsko jedinstvo u Kristu, koje do tada u Kapadočana još nije bilo definirano. Grgur pak naglašava postojanje dvije naravi u Kristu, ali je nedvojbeno samo jedna osoba. Isus je bio jedno no sastavljen iz dvije naravi. Marija je za Grgura Bogorodica (Theotokos) i to je za njega nosivi pojam crkvenog nauka o Kristu.