Sveti pastir
(u spomen Alojziju kardinalu Stepincu)
Desetoga veljače 1960. zabrecalo je zvono krašićke crkve i najavilo odlazak u vječnost najdičnijega sina Hrvatske, uzoritoga kardinala, zagrebačkoga nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca. Cijeli svijet pozna danas to malo hrvatsko selo. Ono je postalo simbolom svetosti i snage: u njemu se rodio i umro čovjek neporočna života, koji je pokazao ne samo svojim neprijateljima, nego i svim ljudima, koliku snagu može dati vjera. Odabrao je za lozinku života riječi Svetoga Pisma: „U Tebe sam se, Gospodine, ufao“ – i urezao ih je u svoj nadbiskupski grb. Gospodin Bog mu je uzvratio nebrojenim milostima to njegovo povjerenje. Neka i nas prati na svakom koraku života nada u Boga i njegovu pravdu!
Nikada nije zaboravio svoga stada. „Dobar pastir daje svoj život za svoje ovce“ — govori nam Isus u svetom evanđelju. Kardinal Stepinac slijedio je stope Isusa, toga dobroga pastira. Vodio je svoje stado putem krjeposti, borio se protiv vukova – komunista, koji su htjeli da ga razdijele i razgrabe, da na koncu položi i svoj život za svoje stado. Kardinal Stepinac je pravi mučenik: Crkva Katolička naziva mučenicima ne samo one, koji su ubijeni od progonitelja nego i one, koji su umrli u njihovim zatvorima. Kardinal Stepinac bio je zatočen u Krašiću, iz kojeg je izišao mrtav. Ali ta smrt nije bila poraz, bila je njegova najveća pobjeda. Vratio se u svoju katedralu, u Zagreb, u najsvečanijem ophodu, što ga je ikada Hrvatska iskazala jednomu svomu sinu; vratio se je uz tužaljke svoga naroda, tužaljke, koje su kidale srca govorile su više nego li mačevi i koplja starih ratnika. Mi Hrvati u domovini i stranom svijetu, nemamo drugoga svjedoka naših bolova nego Boga, koji broji naše suze i jecaje. Narod je u zagrebačkoj katedrali oplakivao na glas svog pastira, ali je u isto vrijeme tim plačem optužio njegove i svoje progonitelje.
On je bio svetac. Ovdje, kao malo kada, vrijedi stara poslovica: glas naroda, glas Božji. Svatko je želio dodirnuti njegove posmrtne ostatke. Svećenici su bili zaposleni cijelu noć i jutro, da udovolje želji vjernika, koji su tražili, da bi krunicama i molitvenicima dodirivali mrtvo kardinalovo tijelo. To su relikvije, koje će se čuvati po hrvatskim kućama i pokazivati budućim pokoljenjima. Nikada komunisti u Hrvatskoj nisu bili toliko poniženi kao onoga časa, kad se spuštalo u kriptu njegovo tijelo, koje su oni izmučili: cijeli je svijet počeo pisati i govoriti o njemu kao svetcu.
A on je ostao takav do posljednjega daha. Krist je umro na križu moleći za svoje progonitelje. Kardinal Stepinac poručuje u svojoj oporuci:
„Od svega srca opraštam svakomu i molim svakoga, da mi oprosti, ako sam ga na bilo koji način uvrijedio.“
Takove riječi mogao je reći samo svetac. On traži, da ga prate na njegovu putovanju u vječnost i da stoje uz njega u grobu kipovi naše nebeske majke Marije i prvomučenika svetoga Stjepana. Ne zaboravimo, da je baš sveti Stjepan bio onaj, koji je molio za svoje progonitelje. „Gospodine Isuse, ne uzmi im ovo za grijeh!” – molio je Stjepan, dok je na njega padalo smrtonosno kamenje njegovih neprijatelja. Kardinal Stepinac prvomučenik je nove Hrvatske; prvomučenik, koji oko sebe okuplja tisuće i stotine tisuća palih boraca na oltar vjere i domovine.
S njime je u grobu kip BI. Djevice Marije. Ona mu je, kao najbolja majka, davala snage za života. On ju je izvanredno ljubio. Svaki dan je molio tri dijela svete krunice; o Gospi je održao bezbroj propovijedi i vodio svoje vjernike u njezina svetišta. Ona mu je pjevala posljednju uspavanku. Umro je pri svijesti govoreći svojim ukućanima, da ne zaborave njezin kip staviti uz njegovo tijelo u grobu.
Ljubio je sve ljude. S propovjedaonice zagrebačke katedrale orile su se njegove opomene protiv bilo koje zlouporabe ljudske slobode. Kao novi sveti Pavao, on upozorava, da pred Bogom nema prednosti Hrvat, Srbin, Ciganin, Židov „jer smo svi djeca zajedničkoga Oca na nebesima“. Uza sve to, on ostaje Hrvatom. Ljubav prema domovini jest kršćanska krjepost, koju svaki vjernik mora izvršavati. I dok mnogi Hrvati, u domovini i svijetu, zaboravljaju na svoje ime i porijeklo, on u svojoj oporuci junački kaže:
„Cio život nastojao sam biti koristan hrvatskomu narodu i sada, u času smrti, preporučam se srcu hrvatskoga naroda, želeći, da ostane vjeran svetoj Crkvi i Svetoj Stolici.“
Ne zaboravimo nikada tu poruku našeg kardinala! Ako ostanemo vjerni Crkvi, nema neprijatelja, koga ne ćemo prije ili poslije nadvladati!
Počivaj u miru Božjemu, dobri naš pastiru! Tvoj grob je svjetionik svim Hrvatima, koji očekuju od tebe zagovor pred vječnim Sucem: da Hrvatska bude ujedinjena, slobodna i sveta!
Rajmund Kupareo, O.P.
Hrvatski katolički glasnik: Mjesečnik za duhovnu izgradnju iseljenih Hrvata (Chicago), ožujak 1960., godište XIX, broj 3, str. 1–3.
