Sveti Petar i Pavao
1. Povijest
Opširna novozavjetna izvješća o apostolskim prvacima Petru i Pavlu kao i predaju o njihovu mučeništvu Rimski martirologij ovako sažima:
„Dana 29. lipnja svetkovina je svetih apostola Petra i Pavla. Šimun, sin Jonin i brat Andrije prvi je od učenika Isusa nazvao Kristom, Sinom Boga živoga, koji je Petra pozvao. A Pavao, Apostol narodâ, propovijedao je Židovima i Grcima Krista raspetoga. Obojica su u vjeri i ljubavi Evanđelje Isusa Krista navijestili u gradu Rimu te su za cara Nerona pretrpjeli mučeništvo. Prvi je, prema predaji, na križu razapet glavom prema dolje i u Vatikanu sahranjen kod Trijumfalne ceste. Drugom je odrubljena glava i sahranjen je na Ostijskoj cesti. Njihovu nebesku proslavu ovoga dana vjernici u cijelom svijetu zajedno časte i štujući slave.“[1]
Euzebije Cezarejski (3. st.) ovako donosi tradiciju o mučeništvu Petra i Pavla:
„Neron, dakle, proglašen među najvišima prvim borcem protiv Boga, tako se uzobijestio da je umorio apostole. Kaže se da je u samome Rimu Pavlu odsječena glava, a Petar jednako tu bio raspet. Izvještaj je vjerodostojan. Potvrđuje ga naziv Petra i Pavla za groblje upravo tu do danas.“[2]
Prema predaji Petar je dvadeset i pet godina naviještao evanđelje u Rimu i bio na čelu Rimske crkve te je na koncu pretrpio mučeništvo tako da je bio razapet naglavce na križ, jer se nije smatrao dostojnim da bude razapet kao Krist. U ikonografiji se Petar redovito prikazuje s ključevima, katkada s dva ključa – zlatnim za nebo i željeznim za pakao. Ponekad je uz njegov lik i pijetao.[3] Pavao se u ikonografiji redovito prikazuje s mačem kojim mu je odrubljena glava i s knjigom koja predstavlja njegove poslanice.[4]
Budući da bi predstavljanje novozavjetnih izvješća o Petru i Pavlu uvelike nadmašilo svrhu ovoga priloga, ovdje ćemo, uz ono što je već rečeno, prikazati još samo razvoj liturgijskog štovanja ove dvojice velikana.
Petar i Pavao bili su ne samo rimski mučenici, nego i apostolski prvaci, uzidani u temelje rimske Crkve, te su stoga bili osobito čašćeni. Rimska ih je Crkva slavila istoga dana, 29. lipnja o čemu imamo prvo svjedočanstvo već iz sredine III. st. u spisu Depositio martyrum. Petar i Pavao bili su u jednakoj časti kao osnivači rimske Crkve, bili su poput „dva oka u jednom tijelu”, „dva ključa spasenja” (Petrova hijerarhijska i Pavlova učiteljska uloga). Njihov je blagdan bio dies bifestus. Uskoro se ova svetkovina u Rimu slavila na tri postaje: u vatikanskoj bazilici sv. Petra, u bazilici nazvanoj Memoria Apostolorum, odnosno Basilica apostolorum uz katakombe na Apijskoj cesti, te u bazilici sv. Pavla na Ostijskoj cesti.
Prva je postaja bila u Konstantinovoj bazilici sagrađenoj 326. na Vatikanskom brdu nad grobom sv. Petra u blizini mjesta njegova mučeništva. Ova je bazilika bila osobito ugledna: tu su bile Petrove kosti, tu su se slavila sva ređenja, tu su pape bili sahranjivani. Zbog toga su mnogi hodočasnici dolazili upravu u tu baziliku o svetkovini ovih svetih apostola. Prema jednom dokumentu iz XII. st. papa bi se 28. lipnja poslije podne uputio iz Laterana u baziliku sv. Petra gdje bi s klerom molio večernju.[5] U ponoć bi započinjalo bdijenje: čitala bi se tri psalma i devet čitanja, a papa bi držao homiliju. U zoru bi se pjevale pohvale, a zatim bi slijedila svečana papinska misa.
Druga je postaja bila na Apijskoj cesti, u Basilica Apostolorum (kasnije prozvana bazilika sv. Sebastijana). Zašto baš tamo? Neki smatraju da su u te katakombe 258. privremeno prenesene kosti Petra i Pavla, da bi se sačuvale od obeščašćenja u vrijeme Valerijanova progonstva. Prijenos kostiju u tu baziliku zbio bi se u upravo 29. lipnja te godine, pa je tako taj dan postao dan slavlja za čitav kršćanski Rim. Drugi vjeruju da je u Basilica Apostolorum zapravo bio domus Petri, pa su se vjernici tu okupljali kada im je to bilo onemogućeno na njihovu grobu. Ovi drugi povjesničari, naime, smatraju da je teško vjerovati da su relikvije Petra i Pavla bile doista prenesene u Basilica Apostolorum, jer u starini nije bio običaj da se prenose tijela pokojnika, pa bi onda datum 29. lipnja mogao biti datum njihova mučeništva. U svakom slučaju sigurno je da je uz te katakombe vezana vrlo živa pobožnost prema Petru i Pavlu. Godine 1915. tamo je pronađen zid, zvan Crveni zid (Muro rosso) s grafitima koji su zazivali Petra i Pavla, npr.: „Petre et Paule, petite pro Victore: Paule et Petre, in mente habite Sozomenum“. Ova se druga postaja obdržavala samo do V. st.
Treća je postaja bila u bazilici sv. Pavla na Ostijskoj cesti, mjestu Pavlova mučeništva. Odmah nakon bogoslužja u bazilici sv. Petra papa bi požurio u baziliku sv. Pavla, gdje je ponovo slavio misu. Međutim, takav način slavlja očigledno je bio za papu prenaporan, pa je od XII. st. papa tek navečer 29. lipnja odlazio u baziliku sv. Pavla gdje bi praktički ponovio bogoslužje koje je imao u bazilici sv. Petra: bdjenje, jutarnju i zatim svečanu misu 30. lipnja. Tako se ovaj blagdan u papinskoj liturgiji slavio dva dana.
Ova se svetkovina već od IV. st. slavila u Italiji i Africi. U prethodnom misalu, sve do 1969., bila je misa bdjenja, danja misa, zavjetna misa sv. Petra, a 30. lipnja bila je misa In commemoratione S. Pauli. Nije bilo vlastitog predslovlja o Petru i Pavlu, nego se uzimalo ono od apostolâ. Novi misal donosi misu bdjenja i danju misu. Za zavjetnu se misu uzima misa bdjenja, a dokinuta je misa In commemoratione S. Pauli. Umjesto toga, danas je 30. lipnja spomen Prvomučenika Rimske crkve.[6]
2. Misna čitanja
a) Misa bdjenja
Prvo čitanje iz Djela apostolskih (Dj 3,1-10) govori o zgodi kada su Petar i Ivan kod hramskih vrata susreli uzetoga čovjeka koji je prosio milostinju. Petar mu je rekao: „Srebra i zlata nema u mene, ali što imam – to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj!“ Uzeo je zatim čovjeka za ruku koji se pridigao i ozdravio. Drugo je čitanje iz Poslanice Galaćanima (Gal 1,11-20) gdje Pavao opisuje svoje obraćenje te zgodu kada je nakon tri godine došao u Jeruzalem gdje se susreo s Petrom. Evanđelje (Iv 21,15-19) donosi onu zgodu kada je Petar tri puta rekao Isusu da ga ljubi, a Isus mu je rekao: „Pasi ovce moje.“
b) Danja misa
Prvo čitanje iz djela apostolskih (Dj 12,1-11) donosi zgodu kada je Petar po anđelu bio čudesno izbavljen iz tamnice. U drugom čitanju (2 Tim ,6-8.17-18) Pavao pri koncu života piše Timoteju da je „dobar boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.“ Evanđeoski odlomak (Mt 16,13-19) donosi onu zgodu kada je Isus svečano rekao Petru: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.“
Spomenimo da se u prethodnom misalu za misu bdjenja i danju misu ove svetkovine uzimalo prvo čitanje i evanđelje kao i u važećem, s time da se o Spomenu sv. Pavla (30. lipnja) uzimalo čitanje Gal 1,11-20 kao danas u misi bdjenja, dok se toga istoga dana uzimalo evanđelje Mt 10,16-22 („Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove“).
3. Misne molitve
Važeći misal nije preuzeo u cjelini ni jednu molitvu ove svetkovine iz prethodnog misala, nego iz Sakramentara iz Verone, Grgurovog sakramentara i Pariškog misala.[7] Od svih sedam obrazaca ovdje ćemo predstaviti obje zborne molitve i predslovlje.
a) Zborne molitve
U Sakramentaru iz Verone, jedanko kao i u Grgurovom sakramentaru ova se molitva uzimala o blagdanu sv. Andrije Apostola.
Daj, molimo, Gospodine, Bože naš, da nam bude na pomoć zagovor blaženih apostola Petra i Pavla. Po njima si višnjim darom dao svojoj Crkvi začetke višnjega dara; njihovim zagovorom udijeli joj snage za vječno spasenje.[8]
Iako se Kristova Crkva širila apostolskom revnošću svih apostola, u molitvi se naglašava se da je Kristova Crkva upravo po Petru i Pavlu primila začetke višnjega dara (superni muneris rudimenta). Time što su u važećem misalu u ovu drevnu molitvu umjesto apostola Andrije stavljena imena apostolskih prvaka Petra i Pavla, očito se htjela istaknuti osobita čast koju na Zapadu uživa upravo Rimska Crkva, gdje su apostolski prvaci djelovali i svoje poslanje okrunili mučeništvom.
Kao što smo vidjeli, molitva kaže da je Bog po djelovanju ove dvojice apostolskih prvaka darovao svojoj Crkvi superni muneris rudimenta. Napomenimo da izraz rudimenta u važećem misalu susrećemo samo ovdje. Kako to prevesti i što bi to značilo? Važeći hrvatski misal kaže da je Crkva primila početke vjere a Misal iz 1973. klice nebeskoga dara. U talijanskom prijevodu stojiprimizie, to jest prvine a u njemačkom Grund des Glaubens, odnosno, temelje vjere. U drevnim liturgijskim knjigama osim o spomenutom blagdanu Sv. Andrije pojam rudimenta nalazimo u bogoslužju s katekumenima, kao i u drevnom ženidbenom blagoslovu. U latinskom jeziku riječ rudimentum, množina rudimenta znači prvi pokušaj, začetak ili pak prvina. Upravo zbog toga su u starini katekumeni u počecima njihova uvođenja dobivali tek rudimena fidei to jest klice vjere te bi oni tek u tjednu nakon krštenja – koje je za njih bilo vrijeme mistagogije – bili uvađani u najviša otajstva vjere. Zbog toga se čini da je u našoj molitvi najprimjereniji prijevod začetke višnjega dara.
Vrlo sličan izraz nalazimo i u zbornoj molitvi danje mise:
Bože, ti si nas danas obradovao časnom svetkovinom svetih apostola Petra i Pavla. Od njih je Crkva primila prvi navještaj vjere. Daj da u svemu slijedi i njihov nauk.[9]
Molitva je sastavljena od dviju molitava iz prethodnog misala, od one o sv. Bartolu i one o sv. Petru i Pavlu.[10] U molbenom dijelu ova očito rimska molitva ponovno naglašava da je Crkva primila početke vjere od Petra i Pavla. Zato bi Crkva trebala u svemu slijediti njihov nauk, očito sadržan u njihovim poslanicama. Molitva kaže da je Crkva po ovim apostolima primila religionis exordium. U latinskom jeziku riječ exordium znači početak ili začetak. Kako to prevesti? Važeći hrvatski misal kaže da je Crkva primila početke vjere i bogoslužja a Misal iz 1973. početke svojega bogoslužja. Međutim, u latinskom predlošku nema riječi bogoslužje. Bilo bi najjednostavnije prevesti da je Crkva od njih primila početke vjere, što zvuči pomalo nezgrapno. Zbog toga izgleda najprimjerenije prevesti prvi navještaj vjere.[11]
Zašto bi netko primio tek začetke ili prvi navještaj vjere? Kod katekumena to možemo razumjeti. Njihova vjera doista raste i napreduje u spoznanju i u životu. Međutim, kako razumjeti da su i (kršteni) vjernici primili začetke, odnosno prvi navještaj vjere koji, po definiciji, ne bi uključivao svekolik polog vjere? Odgovor možemo naći u Svetom pismu. Pavao govori Korinćanima da ih je on u početku tek mlijekom napajao, jer nisu još bili kadri uzimati pravo jelo (1 Kor 3,2). Slično je i Isus govorio učenicima: „Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi“ (Iv 16,12). Doista, „djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje.“ (1 Kor 13,9) Vjera je, naime, živi Božji dar koji treba neprestano rasti, kako govore apostoli u poslanicama: „A rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista!“ (2 Pt 3,18) „Braćo, molimo vas i zaklinjemo u Gospodinu Isusu: primili ste od nas kako treba da živite da biste ugodili Bogu. Vi tako i živite pa sve više napredujete!“ (1 Sol 4,1) „Zahvaljivati moramo Bogu uvijek za vas, braćo, kao što dolikuje jer izvanredno raste vaša vjera i množi se ljubav svakoga od vas prema drugima.“ (2 Sol 1,3)[12] Prema tome, nitko od nas nije stigao ni do punine vjere ni do savršenstva Kristova, nego neprestano imamo rasti u vjeri, spoznaju i u ljubavi.
b) Predslovlje
Tvojim promislom danas nas ispunjaju radošću blaženi apostoli Petar i Pavao.
Petar je prvi u ispovijedanju vjere, a Pavao sjajan u tumačenju njezinih dubina. Petar je od ostatka Izraela osnovao prvu Crkvu a Pavao objavio tvoje ime poganima i postao učiteljem narodâ. Tako su svaki na svoj način okupili jednu Kristovu obitelj, bratski osvojili mučenički vijenac i zajedničko štovanje vjernika tvojih.[13]
U prethodnom misalu uzimalo se predslovlje apostola. U važećem misalu predslovlje je preuzeto iz Sakramentara iz Verone.[14] Ovo drevno predslovlje na najbolji način oslikava poziv, službu i djelovanje ove dvojice velikana. Naglašava se kako su u svome pozivu i daru različiti. Petar je prvi jasno ispovjedio vjeru da je Isus Mesija-Krist i Sin Božji: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“ (Mt 16,16), što je uz Isusovo uskrsnuće bio najvažniji sadržaj apostolskog naviještanja. Sa svoje strane Pavao je u apostolskom naviještanju kao i u svojim poslanicama – koje danas naviještamo kao Božju riječ – nadahnuto razlagao dubine Božje ljubavi i čudesnost njegova spasenja u Isusu Kristu, kako sâm svjedoči:
„Meni, najmanjemu od svih svetih, dana je ova milost: poganima biti blagovjesnikom neistraživog bogatstva Kristova i osvijetliti rasporedbu otajstva, pred vjekovima skrivena u Bogu, koji sve stvori, da sada – po Crkvi – Vrhovništvima i Vlastima na nebesima bude obznanjena mnogolika mudrost Božja zasnovana – po naumu o vjekovima – u Kristu Isusu Gospodinu našemu. U njemu, s pouzdanjem po vjeri u njega, imamo slobodan pristup.“ (Ef 3,8-12)
Predslovlje, nadalje, kaže da je Petar od ostatka Izraela (reliquiis Israel ) osnovao prvu Crkvu. Važeći hrvatski misal kaže od vjernih Židova. Izraz ostatak naroda odnosno ostatak Izraela u Knjizi proroka Izaije u prvom se redu odnosi na ostatak naroda koji će se vratiti iz sužanjstva, ali također označava i onaj ostatak, onu jezgru koja će Bogu ostati vjerna (usp. Iz 10,21; 11,11; 37, 32; Iz 49,6). U tome kontekstu govori i Pavao: ostatak su ona manjina koja ostaje vjerna (Rim 9,27; 11,5). I doista, Petar je u počecima evanđelje naviještao samo Židovima, kako svjedoči Pavao: Gal 2,9: „Jakov, Kefa i Ivan, smatrani stupovima, pružiše meni i Barnabi desnice zajedništva: mi ćemo među pogane, a oni među obrezane!“ (Gal 2,9). Važno je i ovo zapaziti, jer se i kršćani danas, po Isusovoj riječi, često mogu osjećati kao „malo stado“. Upravo tom malenom stadu, tome ostatku Isus obećava kraljevstvo: „Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo.“ (Lk 12,32)
Sa svoje strane Pavao je, po Božjem nadahnuću, naviještao evanđelje ponajviše među poganima: „Meni, najmanjemu od svih svetih, dana je ova milost: poganima biti blagovjesnikom neistraživog bogatstva Kristova.“ (Ef 3,8) Tako je on, sa svojim suradnicima, postao apostolom (poganskih) naroda (Usp. Dj 13,47; Dj 15,12; Dj 22,21; Rim 11,13; 15,15-16; Gal 1,15-16).
Predslovlje na koncu nadahnuto kaže da su tako obojica – svaki na svoj način – okupili jednu Crkvu, te da su, kako nam govori drevna predaja, u Rimu obojica podnijeli mučeničku smrt, odnosno bili okrunjeni istim (mučeničkim) vijencem koji označava onu vječnu nagradu koju Bog obećava onima koji mu budu do konca vjerni. Pismo na nekoliko mjesta govori o tome da će Bog pravednike na koncu obdariti vijencem, kao, na primjer: „Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života.“ (Otk. 2,10. Usp. također: 1 Kor 9,25; 2 Tim 4,6-8; 1 Pt 5,4) To je, naravno, ohrabrujuća poruka svim vjernicima: na različite načine i u različitim okolnostima svatko može i treba pridonositi da Crkva Kristova raste u milosti, prema onome: „Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima.“ (1 Kor 12,4-6)
Zaključimo. Petar i Pavo su u temeljima Rimske crkve, koja je i danas načelo jedinstva jedne Kristove Crkve. Nadalje, Rimska je crkva, a tako i svekolika Crkva, primila prvi navještaj vjere od apostola i taj prvi temeljni navještaj vjere darom Božjim, milošću Kristovom i djelovanjem Duha Svetoga treba neprestano rasti i razvijati se „dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove“. (Ef 4,13) Zato Crkva na poseban način slavi apostolske prvake Rimske crkve koja je i danas jamstvo jedinstva u vjeri i u ćudoređu, jer je upravo Petar onaj koji treba „učvrstiti svoju braću“ (Lk 22,32).
[1] Martyrologium Romanum, Vatikan, 22004., 359.
[2] EUZEBIJE CEZAREJSKI, Crkvena povijest, Split, 2004., 296. Bilo je to godine 64. ili možda 67.
[3] Usp. M. GRGIĆ, Petar Apostol, u: A. BADURINA, Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb, 1985, 456-457.
[4] Usp. M. GRGIĆ, Pavao Apostol, u: A. BADURINA, Nav. dj., 453-454.
[5] Da podsjetimo. U to su vrijeme pape stolovale u palači do Lateranske bazilike. Danas je tamo Rimski vikarijat.
[6] Usp. M. RIGHETTI, Storia liturgica. 2. L’anno liturgico. Breviario, Milano, 1969. (fototipsko izdanje 2005.), 448-462. Usp. također: A. ADAM, Slaviti crkvenu godinu, Sarajevo, 2003., 193-195.
[7] L. C. MOHLBERG (prir.), Sacramentarium Veronense, Roma, 1978. (= Ve); J. DESHUSSES, (prir.), Le sacramentaire Grégorien, 1 Le Sacramentaire, Le Supplément d’Aniane, Fribourg, 1979. (= GrH). U misi bdjenja zborna i darovna su u potpunosti preuzete iz Ve 1219; 373, dok je popričesna u cijelosti novosastavljena. U danjoj misi zborna je sastavljena od dviju molitava iz GrH 74; 594, darovna je dijelom iz GrH 595 a dijelom je novosastavljena. Predslovlje je preuzeto iz Ve 374, dok je popričesna uzeta iz Pariškog misala: Missale Parisiense, Pariz, 1738., 555.
[8] Latinski: „Da nobis, quaesumus, Domine Deus noster, beatorum apostolorum Petri et Pauli intercessionibus sublevari, ut, per quos Ecclesiae tuae superni muneris rudimenta donasti, per eos subsidia perpetuae salutis impendas.“
[9] Latinski: „Deus, qui huius diei venerandam sanctamque laetitiam in apostolorum Petri et Pauli sollemnitate tribuisti, da Ecclesiae tuae eorum in omnibus sequi praeceptum, per quos religionis sumpsit exordium.“
[10] Izvor su dvije molitve iz Grgurovog sakramentara, s time da je ovdje ona prva o sv. Ivanu Evanđelisti, a druga o Petru i Pavlu: GrH 74 „Omnipotens sempiterne deus, qui huius diei venerandam sanctamque laetitiam beati apostoli tui iohannis evangelistae festivitate tribuisti, da ecclesiae tuae quaesumus et amare quod credidit, et praedicare quod docuit.“; GrH 594 „Deus qui hodiernam diem apostolorum tuorum petri et pauli martyrio consecrasti, da ecclesiae tuae eorum in omnibus sequi praeceptum, per quos religionis sumpsit exordium.“
[11] Tako prevodi i Talijanski misal: il primo annuncio della fede, a u njemački samo Glauben – vjere.
[12] Usp. također: 1 Kor 3,6; Ef 3,16; 1 Tim 4,14-15; Fil 1,9; Kol 1,10.
[13] Latinski: „Quia nos beati apostoli Petrus et Paulus tua dispositione laetificant: hic princeps fidei confitendae, ille intellegendae clarus assertor; hic reliquiis Israel instituens Ecclesiam primitivam, ille magister et doctor gentium vocandarum. Sic diverso consilio unam Christi familiam congregantes, par mundo venerabile, una corona sociavit.“
[14] Ve Ve 374: Uere dignum: cuius prouidentia donisque concessum est, ut festiuitatem nobis annuam beatorum Petri et Pauli triumphos prestet insignem. Par mundo uenerabile, apostolatus ordine primus et minimus, sed gratia et passione participes: hic princeps fidei confitendae, ille intellegendae clarus adsortor; hic Christum filium dei uiui pronuntiauit diuinitus inspiratus, ille hunc eundem uerbum sapientiam dei adque uirtutem uas factus electionis adstruxit hic Israheliticae deliuationis instituens aeclesiam primitiuam, ille magister et doctor gentium uocandarum. Sic dispensatione diuersa unam Christi familiam congregantes, tempore licet discreto, recurrens una dies in aeternum et una corona sociauit.