Svetište Gospodnje, svetište Gospodnje!
Ne ulazeći u složena pitanja arhitektonskog oblikovanja i uređivanja crkvenog prostora, htjeli bismo dati nekoliko važnih napomena glede uređenja liturgijskog prostora za euharistijsko slavlje, poglavito svetišta.
Izgleda da je još uvijek potrebno naglašavati kako se euharistijsko slavlje dijeli na dva stola: stol riječi i euharistijski stol. To se onda treba očitovati i u crkvenom prostoru. Tako je npr. nedopustivo da se tako s oltara odvija služba riječi. Svetište treba imati barem tri uporišne točke: oltar, ambon i mjesto za predsjedatelja (“sedes”). Dva središnja dijela mise odvijaju se na ambonu i oltaru: na ambonu služba riječi a na oltaru euharistijska služba. Druga dva dijela euharistijske službe – uvodni i zaključni dio – trebaju se odvijati na sedesu. Tako do izražaja dolaze pojedini dijelovi slavlja i njihova dinamika. To valja imati na umu kada se uređuje prostor i kada se postavlja ozvučenje. Idemo redom.
Sedes ne treba izgledati kao kraljevsko prijestolje (nešto je posve drugo biskupska katedra!). To treba biti mjesto s kojeg je predsjedatelj vidljiv okupljenoj zajednici te opskrbljeno udobnim sjedalima za predsjedatelja i poslužitelje. Ukoliko nema spretnog librifera, može se postaviti prikladan stalak, koji treba biti jednostavan, nipošto svečan i naglašen kao ambon. Stalak je ovdje obično pomagalo.
Ambon treba biti svečano “besjedište” (kako ga naziva Ezrina knjiga). Budući da je on jedan od ona dva stola, ambon treba biti svečan kao i oltar. Po sebi je zgodno da i izgledom, tj. nekim svojim konstruktivnim i dekorativnim elementima bude nalik oltaru, upravo da bi se istaknula činjenica da je on onaj “prvi stol”. Premalo je, dakle, da ambon bude tek neki stalak. Po sebi se podrazumijeva da se na ambonu odvija čitava služba riječi: sva čitanja, uključujući i evanđelje, homilija, Vjerovanje i molitva vjernika. Naravno, ambon je samo jedan. Drugi ambon bi bio tek ostatak prijesaborske liturgije.
Oltar, pogotovo ako se podiže novi, treba biti prvenstveno “mensa Domini”, tj. stol Gospodnji. Crkveni je propis da bude stabilan i nepomičan. On je pravo središte cijelog bogoslužnog prostora. Višestruko je bilo upozoravano da oltar ne smije biti opterećen suvišnim ukrasima niti inim predmetima. Oltar treba biti prekriven čistim i urednim oltarnikom, na njemu ili u njegovoj neposrednoj blizini križ i svijeće, a na njemu cvijeće, diskretno postavljeno, tako da ne zaklanja ono što kasnije dolazi na oltar. Bilo bi dobro kad bi na njemu bio onaj maleni, jedva primjetni mikrofon (koji je, nažalost, redovito skup). I to je sve. Stalak s knjigom, kalež, čestičnjak i euharistijski darovi trebaju biti na posebnom stoliću, posve po strani, i sve se to onda donosi na oltar kod priprave darova, na početku euharistijske službe.
Sve ovo treba biti uređeno i postavljeno barem pola sata prije euharistijskog slavlja. To daje prigodu vjernicima da se prije mise saberu i pomole, da uđu u prostor koji odiše mirom i svečanošću. Svako užurbano uređivanje, donošenje posuđa, organiziranje čitanja i sl. remeti ovaj toliko potrebni mir.
Nismo ni svjesni koliko “neverbalno” komuniciramo sabranost, pobožnost i poštovanje prema svetinjama koje slavimo. Uređen prostor to svakako komunicira, a neuređen komunicira nešto drugo. Potrebno je, dakle, potruditi se da cijeli bogoslužni prostor, a pogotovo svetište, odišu urednošću, jednostavnošću i svrhovitošću.
