Svetkovina Presvetoga Trojstva (B)
Pnz 4,32-34.39-40
U Petoknjižju Božji Zakon je uglavnom prikazivan kao riječ koju Bog upućuje Mojsiju. U posljednjoj knjizi Petoknjižja, Knjizi Ponovljenog Zakona, dolazi do promjene: Božji Zakon je riječ koju Mojsije proglašava naraštaju koji će ući u Obećanu zemlju. On sada postaje riječ koja je javno dostupna. Dakako, to uzdiže Mojsijevu važnost među Izraelcima, ali i općenito ulogu čovjeka u prenošenju i tumačenju Božje riječi jer nakon Mojsija nastupit će generacije drugih prenositelja i tumača. Današnje prvo čitanje predstavlja završetak prvog Mojsijevog obraćanja u Knjizi Ponovljenog Zakona. Ovaj govor toliko je poosobljen da Mojsije sebe promatra članom Izabranog naroda i govori ponekad u prvom, a ponekada u drugom licu množine (mi/vi). Ako je do sada u njihovim očima bio uzvišen, u posebnom odnosu prema Bogu, sada su to svi Izraelci! Stoga ih podsjeća na hod kojeg su prevalili od Egipta do Transjordanije (…s onu stranu Jordana…) gdje se sada i nalaze. Svi događaji na tom putu jasno pokazuju: Gospodin je Bog gore na nebu i ovdje na zemlji – drugoga nema. Svi su u poziciji ući s Bogom u najvišu razinu odnosa. No, Mojsijev govor realistično oslikava da je narod, unatoč svemu, po pitanju odanosti Gospodinu duboko podijeljen. Zaključuje govor pozivanjem na vrednovanje vjernosti Božjim zapovijedima i njegovim obećanjima. Njihovo poznavanje Boga neće biti samo za njih – ono je za potomke kojima će predstavljati blago u budućim generacijama a isto tako bit će ponuda svim plemenima zemlje.
Rim 8,14-17
U drugom čitanju iz Poslanice Rimljanima Pavao čitatelje stavlja na raskrsnicu: svaki životni stav osim prihvaćanja Duha i življenja po njegovu vodstvu, vodi u smrt. Put života zahtijeva napuštanje tijela kao životnog orijentira i hoda u Duhu. Tko se vrati na dugovanje tijelu i ostvarivanje njegovih djela, vraća se smrti i ispada iz milosti. Život koji je zadobiva primanjem i slijeđenjem Duha nije bilo kakav, ili samo „popravljen“ dosadašnji život: on označava novu razinu čovjekovog identiteta. Duh posinstva jest izraz kojeg Pavao preuzima iz helenističkog pravnog jezika i primjenjuje na kršćane jer institut posinstva u židovstvu nije bio uobičajen. Slijedeći logiku helenističkog poimanja, posinstvo ovdje označava da je kršćanin po krštenju primljen u Božju obitelj i u njoj ima svoj položaj – nije rob (koji je također bio član domaćinstva) nego je član obitelji: u njoj je – sin! Kršćaninov stav prema njegovoj obitelji treba odgovarati položaju koji u njoj zauzima. Posjedovanje Duha dokaz je tog statusa, a još k tome i sam Duh mu se pridružuje i kličući potvrđuje njegov odnos prema Ocu – Abba, oče, tatice! Ovakav odnos prema Bogu ima posljedice ne samo za sadašnjost nego i za vječnost – kršćanina uvodi u nju! Stoga Pavao govori o budućoj proslavi: buduće sudjelovanje u slavi Božjoj posljedica je novog statusa što ga kršćanin zadobiva krštenjem, a aktualizira življenjem pod vodstvom Duha. Tako putanja poznavanja Boga dosiže svoju puninu – kao što u biblijskom smislu poznavati ne ostaje samo na razini znanja nego podrazumijeva imati iskustvo nečega sve do sjedinjenja, tako i poznavanje Boga kršćanina izdiže iznad razine znanja, daje mu iskustvo Boga, sve do potpunog sjedinjenja u proslavi vječnosti.
Mt 28,16-20
Jedanaestorica kreću u Galileju, kako im je naredio Isus. Zove ih da Ga susretnu u Galileji, u području njihove svakodnevice iz koje su na počecima bili pozvani krenuti za Isusom. Galileja nije cvjetna bajka, izbježište iz ovoga života. Ona je u Evanđelju po Mateju, iz kojega čitamo ovaj odlomak, mjesto borbe sa imperijalnom moći, naslijeđem prošlosti, zovom tadašnje globalizacije, grijehom i, napokon, smrću. Isus ih čeka na gori, koje su u evanđeljima mjesta važnih događaja. Ne u Rimu, središtu svjetske moći niti u Jeruzalemu, središtu religiozne moći za Židove, nego na gori Galileje poganske Isus objavljuje da mu je dana sva vlast na nebu i na zemlji. Kraljevstvo Božje nije od ovoga svijeta i zaobilazi njegove centre.
S njima, koji se još u dobroj mjeri kolebaju glede Njegova uskrsnuća, odlučuje započeti preobrazbu svijeta. Kao što je u Knjizi Danijelovoj Sin Čovječji, nakon sukoba s imperijalnim silama, primio vlast i slavu i kraljevstvo, tako ih sada očituje i Isus. Osuđen i pogubljen od oba centra moći – Jeruzalema i Rima – Isus, ljubljeni Očev Sin, uskrsnućem je opravdan. Oni koji prihvaćaju Kraljevstvo koje je propovijedao krštavaju se u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Biti kršten u nečije ime označava predanje nekomu, uživanje pripadnosti i zaštite koju pruža. Kao što je Sin vršio Očevu volju, tako je – poučeni – trebaju vršiti i učenici. To je znak da idu za Njim. Duh Sveti je onaj koji krijepi njihov život, nadahnjuje njihove misli i djela vodeći ih kao što je vodio i Isusa.
Neka ulaze u dubinu Njegovih riječi, neka nasljeduju put kojim je hodio, neka ulaze u konflikte s kraljevstvima i moćima ovoga svijeta kao što je On to činio uspostavljajući Kraljevstvo Božje. Zajednica Isusovih učenika to će moći jer Uskrsli je s njom, u sve dane. Jer slijede Njegov put predanja Ocu nadahnjivani Duhom, oni će usred kraljevstava ovoga svijeta – uslijed kraljevanja tko zna kakvih vrijednosti i modela društva – dati prostora Kraljevstvu Božjem. Biti početak novoga svijeta! Spremni biti drugačiji, ići protiv struje vremena, spremni biti odbačeni od svijeta da bi bili Isusovi učenici. U zajedništvu Oca, Sina i Duha Svetoga.