Sveto služenje ne dopušta rastvaranje ili nepotrebno prisvajanje
Kao prilog pripremama Sinode o sinodnosti donosimo proročki tekst sv. Ivana Pavla II. od prije tri desetljeća, u kojem je upozorio na kukolj, ideologiju koja je dȃnak viđenja trajne sinodnosti Crkve i funkcionalističkoga poimanja svetoga reda s ozbiljnom štetom teološkomu identitetu i laika i klerika, posljedično cjelokupnomu djelu evangelizacije.
Govor Ivana Pavla II. sudionicima skupa koji je priredio Zbor za klerike
Petak 22. travnja 1994.
Poštovana gospodo kardinali i braćo u biskupstvu!
Predraga braćo!
1. Jako mi je drago susresti se s vama koji sudjelujete na skupu o „Sudjelovanju vjernika laika u prezbiterskom služenju“, a koji priređuje Zbor za klerike.[1]
Pozdravljam kardinala predstojnika, monsinjora tajnika i službenike ovoga Zbora, kao i predstavnike zainteresiranih dikasterija i biskupskih konferencija, posebne uzvanike i stručnjake-sudionike.
Prije svega izražavam duboko zadovoljstvo obavljenim poslom u kojem su sudjelovale brojne biskupske konferencije. Zajedno zahvaljujemo Gospodinu i za sretnu podudarnost vašega susreta s Posebnom skupštinom Biskupske sinode za Afriku, u kojoj razmatranje odnosa između laika i zaređenih službenika zauzima važno mjesto.
Tema možebitnoga sudjelovanja vjernika laika u pojedinim konkretnim vidovima osobita pastirskoga služenja prezbiterâ nalazi pravo mjesto u puno širem sklopu njihova sudjelovanja u jedinstvenom poslanju Crkve koju je Krist sagradio na temelju apostola.
Cijela Crkva, u svakoj svojoj sastavnici, živi u otajstvu „misionarskoga zajedništva“. Riječ je o „organskom“ zajedništvu, analogno onomu živoga i djelatnoga tijela, koje obilježava supostojanje različitosti i nadopunjavanja poziva i životnih uvjeta, služenja, darova i odgovornosti (Ivan Pavao II., Christifideles laici, 20); i o „jedinstvenom poslanju“ (usp. Apostolicam actuositatem, 2; Ivan Pavao II., Christifideles laici, 55), koje dinamično uključuje sve krštene u djelo izgradnje otajstvenoga Tijela Kristova i u hrabro naviještanje Evanđelja svijetu.
2. U okviru organskoga i dinamičnoga viđenja crkvenoga tijela koje Duh Sveti hijerarhijski strukturira kroz svoje različite sakramentne darove moramo s radosnom zahvalnošću razmotriti razvoj apostolata laika u XX. stoljeću, kako s organizacijske točke gledišta tako i s one pojmovnoga i naukovnoga proučavanja (usp. Lumen gentium, 33; Apostolicam actuositatem, 1). Ono se prikladno uklapa u složene okolnosti sadašnjega vremena koje zahtijevaju obnovljeno globalno misijsko djelovanje „ad intra“ [prema unutra] i „ad extra“ [prema vani], potičući nas da bolje prepoznamo i pokrenemo sve snage vlastite različitim članovima Otajstvenoga Tijela Kristova (usp. Ivan Pavao II., Opća audijencija, srijeda 2. ožujka 1994.).
Ovo naše vrijeme upija i traži sve veće svećeničke energije. Ipak, dok u mnogim dijelovima svijeta poznaje bujan procvat zvanja, u drugima primjećuje uporno pomanjkanje prezbitera, kao i pojavu golema broja svetih službenika u vrlo poodmakloj dobi, bolesnih ili oslabljenih zbog ritmova apostolskoga djelovanja koji se sve više kovitlaju. Tako se događa da, čak i ondje gdje je broj ređenja i ulazaka u bogoslovije veći, dostupnost prezbiterâ još uvijek ostaje nedostatna da bi zadovoljila sve potrebe.
Stoga se osjeća potreba za odgovarajućom suradnjom vjernikâ laikâ u pastirskom služenju prezbitera, uvijek poštujući, logično, sakramentne granice i različitost karizmi i crkvenih dužnosti. U nekim mjesnim stanjima tražena su velikodušna i pametna rješenja. Samo zakonodavstvo Zakonika kanonskoga prava ponudilo je nove mogućnosti, koje se ipak moraju pravilno primijeniti, kako se ne bi zapalo u raznoznačnost razmatranja redovitih i uobičajenih normativnih rješenja koja su predviđena za izvanredna stanja pomanjkanja ili nepostojanja svetih službenika.
Međutim, zajedno s dobrim zrnom ponekad je narastao i kukolj određene ideologije, dȃnka viđenja trajne sinodnosti Crkve i funkcionalističkoga poimanja svetoga reda, uz ozbiljnu štetu teološkomu identitetu i laika i klerika, a posljedično i cjelokupnomu djelu evangelizacije.
3. Svakako ne smijemo zaboraviti da dobrobit i rast cijeloga crkvenoga tijela ne ovisi o neurednu unosu energije, makar i velikodušnu, nego o činjenici da takvo tijelo „po djelotvornosti primjerenoj svakomu pojedinomu dijelu, promiče svoj rast na saziđivanje u ljubavi“ (Efežanima 4, 16). Potrebno je prepoznati, braniti, promicati, razlučivati te mudro i odlučno usklađivati osobit dar svakoga člana Crkve, bez miješanja uloga, dužnosti ili teoloških i kanonskih uvjeta. Bez toga se ne gradi Kristovo Tijelo niti se pravilno razvija njegovo poslanje spasenja.
S jedne strane potrebno je poštovati i vrjednovati svaku službu, svaki dar i svaki zadatak – priznajući jednako kršćansko dostojanstvo (usp. Lumen gentium, 32; Zakonik kanonskoga prava, kanon 208.) i poziv svih krštenika koji je sam po sebi misionarski (usp. Lumen gentium, 17; Zakonik kanonskoga prava, kanon 211.; Ivan Pavao II., Christifideles laici, 55; Ivan Pavao II., Redemptoris missio, 71). S druge strane, uvijek treba imati na umu kako je Crkva „po svojoj naravi drukčija stvarnost od jednostavnih ljudskih društava“ i da je stoga „potrebno ustvrditi kako mentalitet i praksa koji postoje u nekim kulturnim, društvenim i političkim strujama našega vremena nisu automatski prenosivi u Crkvu“ (usp. Zbor za klerike, Direktorij za službu i život prezbiterâ, 31. siječnja 1994., 17).
4. Ne možemo potkopavati hijerarhijski ustroj Crkve ni da bi se iznova pozivalo pastire na svjesnost ponizne službe, pune ljubavi, ni iz želje da se u vjernicima svjetovnjacima uzdigne puna svijest o njihovu dostojanstvu i odgovornosti. Zajedništvo i jedinstvo Crkve ne možemo povećati ni „pokleričivanjem“ vjernikâ laikâ, ni „polaičivanjem“ prezbiterâ.
Slijedom toga, vjernicima laicima ne možemo ponuditi iskustva i sredstva za sudjelovanje u pastirskoj službi prezbiterâ koja, na bilo koji način i u bilo kojoj mjeri, uključuju teorijsko ili praktično nerazumijevanje neumanjive različitosti koju sâm Krist i Duh Sveti žele za dobro Crkve: različitost poziva i životnih stanja, različitost služenja, darova i odgovornosti.
Ne postoji „izvorno ili prvotno pravo“” sudjelovanja u životu i poslanju Crkve koje može poništiti te razlike, jer svako pravo nastaje iz obveze prihvaćanja Crkve kao dara koji je sâm Bog prethodno zamislio.
Stoga, da bi se govorilo o „sudjelovanju vjernika laika u pastirskom služenju prezbitera“, potrebno je prije svega brižljivo razmisliti o pojmu „služenja“ [ministerium] i o različitim značenjima koja on može poprimiti u teološkom i kanonskom jeziku.
Već neko vrijeme „služenjem“ se zna nazivati ne samo „služba“ [officium] i „zadaća“ [munus] koju obavlja pastir snagom sakramenta reda, nego i ona koju obavlja vjernik laik snagom krsnoga svećeništva. Leksičko pitanje postaje još složenije i osjetljivije kada se svim vjernicima priznaje mogućnost obavljanja – u zamjeni, službenim nalogom koji im dodjeljuje pastir – određenih poslova koji su prikladniji za klerike, no, ne zahtijevaju biljeg svetoga reda (usp. Zakonik kanonskoga prava, kanon 230.).
Valja priznati da jezik postaje nesiguran, zbunjujući i stoga neuporabljiv za izražavanje učenja vjere svaki put kad se na bilo koji način zamagljuje razlika koja postoji „u bîti, a ne samo u stupnju“ između krsnoga svećeništva i zaređenoga svećeništva (usp. Lumen gentium, 10).
Istodobno, propuštajući jasno razlikovati, čak i u dušobrižničkoj praksi, krsno svećeništvo od hijerarhijskoga svećeništva, riskira se obezvrjeđivati teološku vlastitost laika i zaboravljati „posebnu ontološku vezu koja ujedinjuje svećenika s Kristom, vrhovnim svećenikom i dobrim pastirom“ (Ivan Pavao II., Pastores dabo vobis, 1).
„Prezbiteri su u Crkvi i za Crkvu sakramentno zastupanje Isusa Krista, glave i pastira” (isto, 15). Dakle, samo onaj tko je ujedno i glava može biti pastir: on, prezbiter, zapravo djeluje „in persona Christi“ [u Kristovoj osobi]. „Oblik pastira“ jedan je i nedjeljiv i nikada se ne može zamijeniti drugim sastavnicama stada: usluga [servitium] i služenje [ministerium] koje obavlja vjernik laik, stoga, nikada nije u pravom smislu pastirsko, čak ni kad nadomješta određena pastirova djela i brige (usp. Direktorij za službu i život prezbiterâ, 19).
Ono što je u nekim slučajevima omogućilo proširenje izraza „služenje“ na „zadaće“ koje su svojstvene vjernicima laicima jest činjenica da su i oni u svojoj mjeri udioništvo u jednom Kristovu svećeništvu. Službe, koje su im privremeno povjerene, umjesto toga isključivo su rezultat dodjeljivanja zadatka, povjeravanja naloga Crkve.
Samo stalno pozivanje na jedinstveno i izvorno „Kristovo služenje“ – na „svetu diakoniju“ koju On proživljava za dobro Crkve, svoga Tijela i, posredstvom Crkve, cijeloga svijeta – dopušta u određenoj mjeri, primijeniti bez dvosmislenosti izraz „služenje“ i na vjernike laike: a da se ono ne opaža i ne živi kao nepotrebna težnja za „zaređenim služenjem“, ili kao postupno nagrizanje njegove posebnosti (usp. Ivan Pavao II., Christifideles laici, 21).
U tom izvornom smislu pojam „služenje“ (ministerium/servitium) samo izražava djelovanje kojim članovi Crkve produžuju, u njoj i za svijet, „Kristovo poslanje i služenje“ (usp. Lumen gentium, 34).
Kad se, pak, pojam razlikuje u odnosu i usporedbi između različitih „zadaća“ [munera] i „službi“ [officia], tada treba jasno upozoriti da samo snagom svetoga ređenja on prima onu puninu i jedinstvenost značenja koje mu je predaja uvijek pridavala. Preciziranje i pročišćavanje jezika postaje dušobrižna žurnost jer iza toga mogu vrebati mnogo opasnije zamke nego što se može pomisliti. Kratak je korak od sadašnjega jezika do konceptualizacije.
5. Pastiri su dužni poučavati vjernike laike da razumiju kako ostvariti to sudjelovanje u trostrukoj Kristovoj službi – svećeničkoj, proročkoj i kraljevskoj – koju imaju snagom sakramenata krštenja, potvrde i, za supružnike, ženidbe (usp. Ivan Pavao II., Christifideles laici, 23).
Svako crkveno djelovanje ili uloga laika – čak i ona u kojoj pastiri traže neku zamjenu gdje je to moguće – ontološki je ukorijenjena u njihovu „zajedničkom“ sudjelovanju u Kristovu svećeništvu, a ne u „ontološkom“ sudjelovanju (čak ni privremenom ili djelomičnom) u služenju ređenika, koje je vlastito pastirima. Stoga je jasno da, ako im pastiri u izvanrednom obliku povjere neke od zadataka koji su redovito i s pravom povezani s pastirskim služenjem, ali koje ne zahtijevaju posebno obilježje svetoga reda, laici moraju znati kako ih egzistencijalno ukorijeniti u svoje krsno svećeništvo, a ne negdje drugdje! Uvijek treba imati na umu da „obavljanje tih zadataka ne čini vjernika laika pastirom: zapravo nije zadatak, nego sakramentno ređenje ono što čini služenje“ (Ivan Pavao II., Christifideles laici, 23).
Valja isto tako razumjeti kako ova razjašnjenja i razlikovanja nisu nastala iz brige za obranom klerikalnih povlastica, nego iz potrebe da se bude poslušan Kristovoj volji, poštujući bitni sastavni oblik koji je On neizbrisivo utisnuo u svoju Crkvu. Svakako da je „izvorni nositelj“ poslanja Crkve u svijetu cijela crkvena zajednica, ali onakva kako ju je Isus htio i oblikovao. Zajedničkoj apostolskoj odgovornosti krštenika ne proturječi i ne ograničava je onaj tko u njoj djeluje „in persona Christi“ [u Kristovoj osobi], nego je radije potvrđuje i usmjerava.
6. Iz iznesenih razmišljanja proistječu višestruke posljedice koje će morati naći izražaj u izmjeni motuproprija „Ministeria quaedam“, kako su izričito zatražili otci koji su sudjelovali na Sinodi 1987. (usp. Ivan Pavao II., Christifideles laici, 23). Stoga je simpozij ovih dana svojim načinima pripreme i razvoja bio vrlo providonosan, a naznake koje će u dogledno vrijeme uslijediti, nalazeći provedbu u redovitoj upravi, moći će donijeti značajne koristi cijelomu crkvenomu ustrojstvu. Stoga pozivam Zbor za klerike zajedno s biskupskim konferencijama i dikasterijima Rimske kurije da nastave započeti rad.
Trebat će, zasigurno, dati svako moguće povećanje apostolatu laika, bilo zato što je to „njihovo pravo i dužnost utemeljeno na njihovu krsnom dostojanstvu“ (Ivan Pavao II., Redemptoris missio, 71), bilo i zbog žurnosti kojom Crkva osjeća da na najkapilarniji mogući način mora dosegnuti sve one ljude koji čekaju da ih se iznova evangelizira u svakom području. Ali bit će potrebno i zajamčiti da na svakoj razini – u jeziku, u poučavanju, u pastirskoj praksi, u izboru vlasti – sveto služenje bude predstavljeno u svojoj ontološkoj posebnosti, koja ne dopušta rastvaranje ili nepotrebno prisvajanje.
Iznad svega, nikada se ne smije zaboraviti da se problemi brojčane oskudice zaređenih službenika mogu ublažiti tek drugotno i privremeno određenim brojem vjernika laika. Nedostatak svetih pastira može se nadoknaditi samo „moleći Gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu“ (Matej 9, 38), dajući prvenstvo Bogu i brinući se za identitet i svetost svećenika koji su tu. To je jednostavno logika vjere! Svaka kršćanska zajednica koja živi svoju potpunu usmjerenost prema Kristu i ostaje dostupna Njegovoj milosti, znat će od Njega primiti upravo ona zvanja koja Ga predstavljaju kao pastira svoga naroda.
Ondje gdje su ta zvanja rijetka, sržni problem nije u traženju alternativa – a ne daj Bože da ih tko traži iskrivljujući Njegov mudri plan – nego u tome da se sve snage kršćanskoga puka ujedine kako bi u obiteljima, u župama, u katoličkim školama i zajednicama opet bilo moguće čuti Kristov glas koji ne prestaje pozivati.
Svi znamo, čak i iz osobnoga iskustva, da se važan oblik sudjelovanja vjernika laika u pastirskom služenju prezbitera događa ondje gdje neki mladi vjernici laici, pristupajući prezbiterima, primjećuju božanski poziv!
Polažući svaku dobru nakanu u Neoskvrnjeno Srce Majke Crkve, sve vas s ljubavlju blagoslivljam.
Preveo Petar Marija Radelj
[1] Prevoditeljska napomena: Zbor za klerike osnovao je papa Pio IV. dana 2. kolovoza 1564. sa zadaćom da provodi i tumači odredbe Tridentskoga sabora, osobito da nadzire pravilnu primjenu i opsluživanje stegovnih odredaba toga Sabora u cijeloj Katoličkoj Crkvi. Stoljećima je djelovao pod nazivom Sacra Congregatio Concilii (Sveti zbor Sabora). Pavao VI. preimenovao ga je 31. prosinca 1967. u Sacra Congregatio pro Clericis (Sveti zbor za klerike). Apostolskom konstitucijom Pastor bonus od 28. lipnja 1988. Ivan Pavao II. preimenovao ga je u Congregatio pro clericis (Zbor za klerike) i odredio:
„Članak 93. Zbor se, poštujući prava biskupâ i biskupskih konferencija, skrbi o onim stvarima koje se odnose na prezbitere i đakone svjetovnoga klera, i to u pogledu osoba, dušobrižničkoga služenje i stvari koje su im na raspolaganju za njegovo obavljanje, i u svemu tome pruža prikladnu pomoć biskupima.
Članak 94. Zadaća mu je skrbiti se za promicanje vjerske pouke Kristovih vjernika svake dobi i svakoga stanja; izdaje prikladne odredbe da bi se katehetska nastava predavala na pravi način; bdije nad pravilnom katehetskom poukom; u dogovoru sa Zborom za učenje vjere daje propisano odobrenje Svete Stolice za katekizme i druge spise koji se odnose na vjeronaučnu pouku; podupire katehetske urede i pothvate koji se odnose na vjerski odgoj, a međunarodne su naravi, usklađuje njihovo djelovanje i, ako je potrebno, pruža im pomoć.
Članak 95. § 1. Mjerodavan je u pogledu života, stege, prava i obveza klerika. § 2. Savjetuje prikladniju raspodjelu prezbitera. § 3. Potiče trajnu naobrazbu klerika, osobito u pogledu njihova posvećenja i plodonosnoga obavljanja pastirskoga služenja, a najviše da se dostojno propovijeda Božja riječ.
Članak 96. Zadaća je ovoga Zbora brinuti se za sve ono što pripada duhovničkomu staležu kao takvom, svim klericima, uključujući i redovnike, pošto se, kad stvar to zahtijeva, posavjetuje s dikasterijima kojih se to tiče.
Članak 97. Zbor obavlja ono što je u nadležnosti Svete Stolice: 1. u pogledu prezbiterskih vijeća, zborova savjetnika, kanoničkih kaptola, župnih vijeća, župa, crkava, svetišta, kleričkih udruga te crkvenih arhiva ili pismohrana; 2. u pogledu misnih obveza, pobožnih oporuka općenito i pobožnih zaklada.
Članak 98. Zbor obavlja sve što se u upravljanju crkvenim dobrima odnosi na Svetu Stolicu, a osobito na pravilno upravljanje tim dobrima, daje potrebna odobrenja i razgledanja [recognitiones], a osim toga skrbi se da se providi uzdržavanje i socijalno osiguranje klerika.“
