Oznaka: 2. vazmena nedjelja (A)

Čitanja: Dj 2, 42-47; Ps 118, 2-4.13-15.22-24; 1Pt 1, 3-9; Iv 20, 19-31 Od kada je svijeta i vijeka, bilo je nejednakosti među ljudima. Netko je bio poduzetniji i okretniji, pa je stekao i imao više. Drugi opet, ako bi i naslijedio znatno imanje, brzo bi ga rasuo… U toj nužnoj nejednakosti, kako obuzdati bahatost bogatih, kako pomoći siromahu? Revolucionari su onda izbacivali bogataše iz njihovih kuća i sami useliti u njih. U čemu je razlika? I onda se javila ideja da bi svi trebali imati jednako da bi bilo najbolje da sva imovina bude zajednička. Komunizam. Koji je propao prije nego što je zaživio. Kao da su se sličnim idejama zanosili i prvi kršćani. Tako Djela apostolska opisuju prvu kršćansku zajednicu u Jeruzalemu: „Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zaje...

Čitanja: Dj 2, 42-47; Ps 118, 2-4.13-15.22-24; 1Pt 1, 3-9; Iv 20, 19-31 Iz događanja vezanih uz muku i smrt našega Gospodina poznato je da je apostolski zbor Dvanaestorice bio načet i okrnjen. Pokazala se sva njihova krhkost i ranjivost. Juda je izdao Isusa i potom se objesio. Petar ga je zatajio, a i svi ostali su se razbježali tražeći sigurnost one noći nakon što su blagovali posebnu pashalnu večeru – Isusa našu Pashu. Oni pojedinačno bili su na velikim iskušenjima, a kao zbor bili su u raspadu. No na dan uskrsnuća Isus ih ponovno okuplja kao svoju braću, poučava ih, obdaruje svojim mirom i želi učvrstiti i zaštiti od raspada. A najsnažnije zaštitno sredstvo kojim se učvršćuje i štiti zajedništvo njihova zbora je vjera u uskrsnuće. Štoviše, vjera u njega Uskrsloga! Jer vjera u usk...

Čitanja: Dj 2, 42-47; Ps 118, 2-4.13-15.22-24; 1Pt 1, 3-9; Iv 20, 19-31 Na početku romana „Ana Karenjina“ pisac veli da su sve sretne obitelji sretne ne isti način, a da su nesretne obitelji svaka na svoj način. Ispadne nekako da je sreća dosadna i predvidljiva a nesreća uvijek nova i intrigantna. Pa se onda u umjetnosti češće susreću teške teme od onih vedrih. Tako se u našoj kinematografiji sve teme vezane uz domovinski rat prikazuju crno, tragično, nesretno. Međutim, redatelji zato dobivaju prestižne nagrade u inozemstvu, jer time te inozemne „velikane umjetnosti“ samo utvrđuju u uvjerenju da u „regionu“ žive primitivna i krvožedna plemena, dok su, na primjer, Britanci bili izrazito humani u svojim kolonijalnim osvajanjima. A, evo, Biblija donosi u evanđeljima, veselu, blagu i r...

Čitanja: Dj 2, 42-47; Ps 118, 2-4.13-15.22-24; 1Pt 1, 3-9; Iv 20, 19-31 Svaki pozdrav izriče neku dobru želju. Kad velimo: „Zdravo!“, želimo zdravlje. Rimljani su u svom pozdravu također željeli zdravlje, a Grci radost. Židov veli: „Šalom alechem!“  to jest: „Mir s tobom!“ ili kraće: „Šalom!“ Nakon svoga uskrsnuća Isus se svojim učenicima obraća upravo tim pozdravom. Veli: „Mir vama!“ O kakvom je to miru riječ? Naravno, mir nije puko odsustvo rata. Nije ni „miroljubiva koegzistencija“. Mir je nešto puno više. To je stanje duše i duha. Pravi mir, kako ga shvaća Biblija, jest čovjekov savršen sklad sa samim sobom, s prirodom, s drugim ljudima te, konačno, čovjekova usklađenost s Bogom na čiju je sliku i stvoren. Naprotiv, duboko u sebi nema potpunoga mira onaj čovjek koji je sebičan...

Osam dana nakon proslave uskrsnuća Gospodinova, kako je i sasvim razložno, liturgija Crkve nam nudi odlomak iz Evanđelja svetog Ivana (Iv 20, 19-31) u kojem je opisan događaj koji se zbio baš osmoga dana pošto je Gospodin ustao od mrtvih. Naime, toga dana se Gospodin ukazao okupljenim učenicima kao i na dan uskrsnuća, s time da je ovaj put među njima bio i Toma koji, ne samo ne bijaše s njima osam dana prije, već nije htio ni povjerovati u stvarnost onoga o čemu su mu drugi učenici govorili. Zato je ovaj put Isusovo ukazanje bilo usmjereno prvenstveno prema Tomi čiju je nevjeru htio razbiti, a najbolji put za to bio je da udovolji uvjetima koje je sam Toma postavio drugim apostolima: Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim ...

Uvod i pokajnički čin Športaši s pravom govore da je redovito lakše postati prvak, negoli to mjesto sačuvati. Takvi smo i mi u našem redovitom životu. Koji puta se lako oduševimo, krenemo, načinimo velike stvari, a onda, nakon nekog vremena, umorimo se i na to zaboravimo. Treba nam postojanosti i ustrajnosti u dobru. O tome nam danas govori Božja riječ. Da bi ta riječ i cijela ova sveta otajstva za nas bila plodonosna, pokajat ćemo se za sve svoje grijehe i propuste. Gospodine, ti si poslao svoje apostole da uporno i ustrajno naviještaju tvoju riječ. Gospodine, smiluj se! Kriste, ti si sokolio prvu kršćansku zajednicu da ustraje u svetom nauku, u lomljenju kruha i u molitvama. Kriste smiluj se! Gospodine, ti i nas pozivaš da ostanemo vjerni svome krsnom poslanju i...

Uvod i pokajnički čin Ovu drugu vazmenu nedjelju nazivamo Bijelom nedjeljom, jer su u starini novokrštenici – koji su bili kršteni u vazmenoj noći na današnji dan odlagali svoje bijele haljine. Oni su čitav tjedan od Uskrsa pa do današnjeg dana provodili u uvođenju u najveće tajne naše vjere, te ih je na današnji dan zajednica prihvaćala kao potpuno uvedene i punopravne članove. Nadalje, u našoj tradiciji današnju nedjelju nazivamo i Tomina nedjelja, jer današnje evanđelje (Iv 20, 19-31) govori o "nevjernom Tomi", čija nevjera pomaže našoj vjeri, jer Gospodin nas časti kada Tomi govori: "Budući da si vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!" Mi smo povjerovali Kristu uskrslomu, mi vjerujemo da nas on preobražava svojim uskrsnućem i čini nebesnicima. Obratimo...

MIR VAMA! Evo krute stvarnosti. Velike ribe jedu male ribe, zvijeri kolju životinje kojima se hrane, a bakterije rastaču žive organizme. Kao da se svekolik život na zemlji temelji na borbi i na nadjačavanju. A kod nas ljudi? Pisana i nepisana ljudska povijest povijest je ratovanja. I nije to lako razumjeti. Rat je zapravo najstrašnije što se ljudima može dogoditi. On uništava, razdvaja, ubija, donosi tugu i bol. Rat ne bira svoje žrtve. Pa otkuda onda u ljudima želja i potreba za ratovanjem? S jedne strane želimo mir, a s druge strane sijemo nemir. Uvjeren sam, dragi prijatelji, da je nemir u čovjeku. Čega je srce puno o tome usta govore, a kako govori, tako onda čovjek i čini, samo kad se nađe u prigodi. Od prvog grijeha, izdaje Boga, od prvog bratoubojstva u čovjeku je nemir. Nemir je ...

Još za vrijeme svoga javnog djelovanja, Isus je pozivao one koji su bili s njime i koji su se okupljali oko njega, da vjeruju u njega, što je bilo bremenito porukom. Onaj tko ga je želio upoznati, trebao ga je upoznati i vjerom, jer da bi znao o njemu sve nije bilo dostatno da se s njim druži i da ga sluša, da s njim hoda, putuje, jede i pije. Nije bilo dovoljno s njime provoditi vrijeme i doticati ga, nego je trebalo povjerovati da je on Bog, da nije samo ono što se okom vidi i rukom dotiče, nego da je utjelovljeni Božji Sin. Isto se dogodilo i nakon uskrsnuća, s time da su ovaj put učenici bili radikalno suočeni s ovom činjenicom koju im je naviještao i o kojoj im Isus je govorio još mnogo prije. Jer božanstvo se nije moglo dotaknuti rukom, nego ga je trebalo spoznati vjerom. No nevjera ...