Utorak, 11 svibnja

2. vazmena nedjelja (A): Za životnu nadu


Čitanja: Dj 2, 42-47; Ps 118, 2-4.13-15.22-24; 1Pt 1, 3-9; Iv 20, 19-31


Na početku romana „Ana Karenjina“ pisac veli da su sve sretne obitelji sretne ne isti način, a da su nesretne obitelji svaka na svoj način. Ispadne nekako da je sreća dosadna i predvidljiva a nesreća uvijek nova i intrigantna. Pa se onda u umjetnosti češće susreću teške teme od onih vedrih. Tako se u našoj kinematografiji sve teme vezane uz domovinski rat prikazuju crno, tragično, nesretno. Međutim, redatelji zato dobivaju prestižne nagrade u inozemstvu, jer time te inozemne „velikane umjetnosti“ samo utvrđuju u uvjerenju da u „regionu“ žive primitivna i krvožedna plemena, dok su, na primjer, Britanci bili izrazito humani u svojim kolonijalnim osvajanjima.

A, evo, Biblija donosi u evanđeljima, veselu, blagu i radosnu vijest. To je radosna vijest iz onih davnih vremena kada je robovlasništvo bilo uobičajeno, kada žene nisu imale nikakva građanska prava, kada je bila strašna razlika između siromaha i bogataša, kada je vladala velika pravna nesigurnost. I, evo, u tim vremenima, Crkva je naviještala radosnu vijest! Tako u svojoj Prvoj poslanici apostol Petar zahvaljuje Bogu „koji nas po velikom milosrđu svojem uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu, za baštinu neraspadljivu…“

Za životnu nadu? Kakvu je nadu mogao imati onodobni rob u kući hirovita robovlasnika? Kakvu su nadu mogli imati podjarmljeni narodi koji nisu imali rimsko građansko pravo? Pa ipak, evanđelje donosi radosnu novost. Naučava da smo svi na jednak način djeca Božja, da se jedni prema drugima trebamo odnositi kao braća i sestre, bez obzira na društveno podrijetlo ili materijalno bogatstvo. Veli da trebamo voljeti svoga bližnjega baš kao sebe same. Štoviše, naučava da oni koji bi željeli biti veliki trebaju biti sluge svojih bližnjih, jer, veli, ni Isus nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade za mnoge. Gdje da mi danas nađemo nadu? Evo, uskrsni su blagdani prošli onako kako su prošli… Međutim, evanđelje nam govori nešto drugo. Naša je nada, naša je radost u nama. Jednostavno govoreći: drugi nam u životu mogu pomoći ili nam mogu odmoći. Međutim, tko to ima toliko strašnu vlast da mene učini nesretnim? Naši su očevi i djedovi živjeli u prilikama koje su i politički i ekonomski i na svekolike druge načine bile puno teže od ovih u kojima sada mi živimo. Pa ipak su se ženili i udavali, drugovali, veselili se i tugovali, ali – u svakom slučaju – veselili se životu. A što tek reći za kršćane koji zbog Kristova uskrsnuća vjeruju u vječnost! Zar da oni budu u dubokoj tjeskobi? Ne. Životna je nada u nama. Treba je samo otkriti.