2. vazmena nedjelja (A): Sve im bijaše zajedničko
Čitanja: Dj 2, 42-47; Ps 118, 2-4.13-15.22-24; 1Pt 1, 3-9; Iv 20, 19-31
Od kada je svijeta i vijeka, bilo je nejednakosti među ljudima. Netko je bio poduzetniji i okretniji, pa je stekao i imao više. Drugi opet, ako bi i naslijedio znatno imanje, brzo bi ga rasuo… U toj nužnoj nejednakosti, kako obuzdati bahatost bogatih, kako pomoći siromahu? Revolucionari su onda izbacivali bogataše iz njihovih kuća i sami useliti u njih. U čemu je razlika? I onda se javila ideja da bi svi trebali imati jednako da bi bilo najbolje da sva imovina bude zajednička. Komunizam. Koji je propao prije nego što je zaživio.
Kao da su se sličnim idejama zanosili i prvi kršćani. Tako Djela apostolska opisuju prvu kršćansku zajednicu u Jeruzalemu: „Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali porazdijelili svima kako bi tko trebao.“ Biblijski se stručnjaci slažu da je to bio hvalevrijedan i pobožan pokušaj ali da to na takav način u praksi nikada nije zaživjelo. Moglo se dogoditi da je netko svoje imanje ostavio zajednici, ali ne i da su svi tako činili.
Što je onda potaknulo svetoga Luku da tako opiše prvu zajednicu? Očito je htio na svoj način pokazati kako bi se u djelo mogla provesti Isusova izreka što ju je on, Luka, ranije zapisao u svome evanđelju: „Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.“
To je ona dvostruka napast. Prvo, pohlepa. Strasna potreba da čovjek posjeduje i posjeduje. I stalna borba i stalno nagnuće, kao što ovisnik o drogama uvijek traži više, sve do samouništenja. Drugo, Isus upozorava da smisao čovjekova života nije u onome što posjeduje. Nije da to mi ne znamo, ali nas ta napast uvijek iznova obuzima. Na primjer, može li se najnoviji i najskuplji pametni telefon usporediti s rukama oko vrata vlastitoga djeteta? Ili, zamislimo bogati bračni par koji živi u vili, a zapravo vode odvojene živote. Može li se njihovo zadovoljstvo usporediti s iskrenom i toplom ljubavlju drugog bračnog para dok šeću uz rijeku sa svojom djecom?
Ne čini nas sretnima ono što imamo, nego ono što jesmo. U tome svjetlu možemo bolje razumjeti redovnike koji polažu zavjet siromaštva, to jest odriču se prava na osobno vlasništvo. Njima je sve zajedničko. Žive neopterećeno. A što se nas tiče, ne moramo se odricati svoga životnog standarda. Mirno možemo Bogu zahvaljivati za sve čime raspolažemo, kako reče Pavao, „mogu obilovati i mogu oskudijevati…“ Neka nas Bog očuva od oskudice koja bi ugrožavala naš život, a što se tiče ostaloga, najvažnije je srce ispunjeno mirom i ljubavlju. To najviše trebamo upravo ovih dana.
