Oznaka: 29. nedjelja kroz godinu (C)

Ne može sve u životu biti jednako važno. Potrebno je da čovjek ima prioritete. Tako je i u Crkvi, na primjer, u svoje vrijeme bilo rečeno da latinski jezik u bogoslužju nije bitan. Puno je važnije sudjelovanje puka. Ili, u hrvatskoj Vladi može biti ova ili ona stranka, ali ljubav naša prema Domovini trebala bi biti neupitna. To je bitno. Tako ostarjeli Pavao piše svome učeniku Timoteju (2Tim 3, 14 – 4, 2): „Ostani u onome u čemu si poučen i čemu si vjeru dao, svjestan od koga si sve poučen.“ Zadnjih stotinjak godina stvorilo se uvjerenje da je sve što je novo nužno bolje i kvalitetnije. To posebno vrijedi za dostignuća tehnike. Naravno da su novi automobili po mnogo čemu bitno kvalitetniji od onih prije pedeset godina. Tako je sa svim kućanskim aparatima, javnim prijevozom, sredstvima...

Ima nečeg dramatičnoga u Isusovim riječima koje slušamo ove nedjelje (Lk 18, 1-8). U njima najprije odjekuje dramatičan poziv na ustrajnu molitvu, a još dramatičnije zvuči njegovo pitanje kojim završava današnji evanđeoski odlomak: A Sin Čovječji kad dođe, hoće li naći vjere na zemlji? Kao da je i prije nego je dovršio svoje poslanje i čovječanstvo učvrstio u vjeri, počeo sumnjati u vlastiti uspjeh. I to ne zbog sebe i svega što je govorio i činio, nego zbog načina na koji ljudi pristupaju njegovim riječima i djelima. Vjerojatno dobar dio ljudi nije smatrao tako dramatičnim, to jest važnim i ozbiljnim to što je on govorio, pa je onda i živio na svom kolosijeku ne hajući za njegove riječi. Većinu ljudi vara idiličan privid života, potpomognut zasićenjem zemaljskim dobrima koja u nama st...

Vjerujem da nam svima pomalo idu na živce svi ti različiti katastrofičari. Jedni nas plaše nuklearnim ratom, drugi genetski modificiranom hranom, treći globalnim zatopljenjem. Oni „duhovni“ katastrofičari govorit će o propasti morala i svih dobrih običaja, o urušavanju svih ljudskih vrijednosti… Po sebi je neobično da se takvi glasovi čuju i među kršćanima, dakle, među onima koji bi trebali propovijedati evanđelje – radosnu, veselu vijest. A Isus naviješta upravo radosnu vijest. Tako jednom prilikom govori da molitve duboko u sebi ne mogu ostati neuslišane, jer je Bog dobrostiv i jer mu je bliska ljudska nevolja (Lk 18, 1-8). Pa onda ipak s malo opreza govori o svom drugom dolasku: „Ali, kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ To je temeljno, rekao bih. Ta što je čovjek ...

U današnjem evanđeoskom odlomku (Lk 18, 1-8) Isus govori o važnosti molitve, ali također i o nekim obilježjima prave molitve koja ne bi smjela biti samo običaj ili navika, već biti živa i gorljiva stvarnost zajedništva s Bogom. Stoga Isus da bi svojim slušateljima do kraja predočio potrebu i važnost molitve, priča im prispodobu o udovici koja je išla do gradskog suca tražiti da je zaštiti od tužitelja. U nemoći da išta drugo napravi, svoj zahtjev je oblikovala u obliku zamolbe: Obrani me od moga tužitelja! Ona kao udovica slika je one nezaštićene kategorije ljudi u društvu koja sama nema moći ni utjecaja izboriti se za svoja prava, bolje reći zaštiti se od nepravdi i zloporaba moći u ovome svijetu, te stoga vapi onima koji to mogu učiniti. Pri tome ne traži nikakvu povlasticu za se...

Izl 17, 8-13 Hod pustinjom, koji počinje izlaskom iz Egipta, u Starom zavjetu i Izraelovoj memoriji postao je metafora života. Oslikava duboke životne istine, pitanja i probleme: Boga koji je tu i spašava te Izrael kojemu se čini da propada. Izrael u pustinji uči živjeti u Božjoj prisutnosti, uzimati slobodu i život samo iz riječi Gospodnje. Za postizanje takvog ideala bilo je potrebno čišćenje srca. Stoga je hod pustinjom zapravo hod pustinjom vlastitog srca koje treba upoznati. Treba ga otvoriti kako bi u njemu, kao i u prirodi, zavladao Bog; kako bi u njemu šetao kao u lijepo uređenom vrtu! Hod prema Obećanoj zemlji jest Božji projekt kojeg čini u prilog Izraelu. No, neki se narodi njemu opiru. Prvi su bili Egipćani i stoga su poraženi. Slijedeća prepreka su Amalečani, no...

Uvod i pokajnički čin Kada molimo, mi uglavnom tražimo od Boga nešto za sebe i za svoje. Božja nas riječ, međutim, uči da je molitva, zapravo, razgovor s Bogom, traženje njegove volje za nas da bismo se mogli njoj prilagoditi i podrediti, da bismo bili Božji i sada i u vječnosti. To je tajna našega života, to je otajstvo naše vjere. Pokajat ćemo se za sve svoje grijehe, da bismo i danas Božju riječ o molitvi mogli čuti, razabrati i prihvatiti, te da bismo ova sveta otajstva mogli dostojno proslaviti. Gospodine, Ti si naš Otac, pun sućuti i ljubavi za nas. Gospodine, smiluj se! Kriste, vršeći volju svoga Oca za nas si položio svoj život. Kriste, smiluj se! Gospodine, ti nas pozivaš da, poput Krista, uvijek slijedimo tvoju volju da bismo s Kristom mogli biti i proslavljeni. Go...

Uvod i pokajnički čin „Tražite i naći ćete; kucajte i otvorit će vam se“, veli Isus. Ako nam nešto treba, molimo i tražimo. To je osnova ljudske komunikacije. Iako koji puta nije lako moliti, ipak je čovjeku koji je u potrebi nužno da traži i prihvaća pomoć. Na početku ove svete mise, mi smo svjesni kako nam je potrebno Božje milosrđe i Božja pomoć. Milosrđe – d nam Bog oprosti naše grijehe, a pomoć – da nas učini dostojnima ovih velikih otajstava. Gospodine, ti si nekoć govorio ocima po prorocima. Gospodine, smiluj se! Kriste, u punini vremena pojavio si se kao utjelovljena Božja riječ. Kriste, smiluj se! Gospodine, ti i danas progovaraš po riječi koja se u tvojoj Crkvi naviješta. Gospodine, smiluj se! Nacrt za homiliju Pripovijeda se kako je sv. ...

Može li molitva biti način da „izmolimo“ tj. „prisilimo“ Boga da nešto uradi? Može li uopće Njega netko na nešto prisiliti? Nije li to puno zahtjevnije nego li riješiti bilo koji svoj problem vlastitim snagama? Ako molitva ne može biti sredstvo pritiska na Boga, zašto mu se onda čovjek uporno obraća? Čemu služi prošnja? Isus ovom problemu prilazi izgovarajući prispodobu o udovici ustrajnoj u molitvi (Lk 18, 1-8). Sudac kojem se obraća svjestan je svojeg ponašanja, sam priznaje da se Boga ne boji a za ljude ne mari. Naspram osobe takvih moralnih kvaliteta, koja je uz to još i tako moćno pozicionirana, stoji samo – udovica! Udovica je na starom Srednjem Istoku bila simbol nezaštićene osobe prema kojoj nitko nije imao stvarnu obavezu da je zaštiti i za nju se pobrine. Nije čudo da i...

U današnjem smo Evanđelju (Lk 18, 1-8) čitali jednu vrlo neobičnu prispodobu nepravednom sucu i udovici kojoj je trebala njegova pomoć, a on je dugo odbijao dok napokon nije pristao da se riješi njezina navaljivanja. Kad na prvi pogled povučemo paralele, to jest kad je pokušamo primijeniti na vlastiti molitveni život i odnos s Bogom, onda bismo mogli steći krivi dojam. To jest mogli bismo sebe zamisliti kako sirotu i nezaštićenu udovicu koja traži od Boga pomoć, a on sporo reagira i odbija od prve učiniti što tražimo, da bi nam se smilovao tek naknadno na naše navaljivanje. Ako bismo tako mislili, onda bismo sigurno pogriješili noseći u glavi krivu predodžbu o Bogu, što ne mislim da je bio cilj Gospodinu Isusu. Isus je, naprotiv, vidio da se njegovi sunarodnjaci prema molitvi odnos...

Hoće li naći vjere na zemlji? Često nas Božja riječ stavlja u nedoumicu kada govori o smislu i snazi molitve. Isus tako rado veli: „Tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se.“ Drugom prilikom veli: „Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more. I on bi vas poslušao’“ (Lk 17,6). Razumljivo je onda da su tijekom povijesti Crkve bili na osobitoj cijeni koji su svojom vjerom i svojom svetošću činili takove čudesne stvari. Zar se već apostolima nisu divili i sami pogani videći kako istjeruju nečiste duhove? Čak i danas, želi li se dokazat iznimna svetost nekog kandidata za oltar, gleda se jesu li se događala čudesa na njegov zagovor. I tako smo, još jednom skloni zamijeniti bitno i nebitno. Ta što je važnije:...