29. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju

Uvod i pokajnički čin

„Tražite i naći ćete; kucajte i otvorit će vam se“, veli Isus. Ako nam nešto treba, molimo i tražimo. To je osnova ljudske komunikacije. Iako koji puta nije lako moliti, ipak je čovjeku koji je u potrebi nužno da traži i prihvaća pomoć. Na početku ove svete mise, mi smo svjesni kako nam je potrebno Božje milosrđe i Božja pomoć. Milosrđe – d nam Bog oprosti naše grijehe, a pomoć – da nas učini dostojnima ovih velikih otajstava.

• Gospodine, ti si nekoć govorio ocima po prorocima. Gospodine, smiluj se!
• Kriste, u punini vremena pojavio si se kao utjelovljena Božja riječ. Kriste, smiluj se!
• Gospodine, ti i danas progovaraš po riječi koja se u tvojoj Crkvi naviješta. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Pripovijeda se kako je sv. Toma Akvinski kao student bio veoma šutljiv, da je djelovao priglupo, tako da su mu se kolege rugali da izgleda kao vol. Njihov učitelj Albert Veliki imao je pronicavo srce i zapazio je veliku mudrost svoga učenika Tome i odgovorio je onima koji su se rugali svome kolegi: „Možda izgleda kao vol. Ali kad taj vol rikne, čut će ga cijeli svijet.“ I bilo je tako. Toma se i danas smatra najvećim teologom. Mudar je onaj čovjek koji puno toga zapaža, koji ima otvoreno uho, pa zatim o tome razmišlja i onda razborito zbori i čini. Isprazan čovjek priča brzo i bez razmišljanja i umišlja si da zna sve ili gotovo sve. Današnja nam Božja riječ u drugom čitanju (2Tim 3, 14 – 4, 2) govori upravo o tome slušanju, poučavanju, preispitivanju, o mudrosti i razboritosti.

Ostani u onome u čemu si poučen

Pavao piše svome prijatelju Timoteju, biskupu u Efezu. Timotej je bio najbliži i najdraži Pavlov suradnik, njegov ljubljeni učenik. Timotej je pratio Pavla na njegovim apostolskim putovanjima, bio je čovjek njegova osobitog povjerenja. Nadalje, još od malih nogu Timotej je poznavao Sveto pismo i bio veoma pobožan. I Pavao mu posvećuje ovu poslanicu u kojoj ga upućuje, opominje, poučava, usmjerava. I to nakon toliko godina. Mi bismo rekli da je to bilo stvarno nepotrebno, uzmu li se u obzir sve Timotejeve kvalitete. Međutim, Pavao ustrajava u poukama, a Timotej ih prihvaća, tako da je sve do nas došla ova poslanica.

Što reći?

Kao prvo, valja zapaziti koliko je važno slušati, koliko je važno imati uho za pouke drugoga. Nadalje, važno je dati se poučavati. To je početak mudrosti. Prisjetimo se. I Isus je šutio, slušao i dao se poučavati tridesetak godina, prije nego što je počeo propovijedati. Doista da ne bismo smjeli „na divlje rasti“. Jer, oholost je majka svakoga grijeha. Ako bih bio – ne daj Bože! – uvjeren kako sve znam, kako meni nitko ništa ne može reći, kako meni nitko ne smije soliti pamet, onda tu nema ni napretka, ni rasta, ni Božjega Duha, ni ljubavi. Mudar se čovjek daje poučiti. U tome smislu djecu valja usmjeravati, poučavati, makar to nekada izgledalo kao ograničavanje. Uza svu ljubav ludo je djeci sve dopuštati i ostavljati ih da čine što hoće. Ne samo zbog toga što će izluđivati roditelje, nastavnike i vjeroučitelje. Nego ponajviše zbog njih samih. „Na divlje rasti“ znači biti nesposoban za život koji nije krojen po našim željama.

Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje

Govoreći o Svetom pismu Pavao dalje naučava: „Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje uvjeravanja, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban.“ Timotej je dobro poznavao Sveto pismo i Pavao ga potiče da Božju riječ uvijek iznova proučava, jer je ona kadra usmjeravati i usmjeriti čovjekov život. Ta Pavlova riječ, naravno, i za nas puno znači. Ako čovjek treba saslušati drugoga čovjeka i o njegovim savjetima razmisliti, koliko li više trebamo slušati Božju riječ i prema njoj ravnati vlastiti život. Uza svu mudrost i razboritost koju određeni čovjek može imati, toliko puta se nađemo pred nejasnoćama, toliko puta smo skloni reći krivu riječ i povući pogrešan potez. I onda nastupa Božja riječ koja nas upućuje, hrabri, uspravlja i upravlja. Zato svaki kršćanin na poseban način treba živjeti od Božje riječi, od riječi koju pročita iz Svetoga pisma i osobito od Božje riječi koja se naviješta u nedjeljnom i blagdanskom bogoslužju. Za nas je ta riječ napisana. To je živa riječ kojom Bog progovara srcu svakoga pojedinoga od nas i to upravo za onaj trenutak, za one životne okolnosti u kojima se tada nalazimo. Ta je Božja riječ upućena nama, pa čak ako se taj dio naviještene riječi i ne spomene u propovijedi. Božja je riječ kadra progovoriti našem srcu i bez posredovanja drugih ljudi.

Propovijedaj riječ, uporan budi…

Timotej je biskup koji naviješta Božju riječ i slavi otajstva. Već u apostolsko vrijeme vjernici su znali prosuđivati i vrednovati apostole i propovjednike. Pa su se tako neki hvalili da su od Pavla, drugi od Petra, treći od Apolona… Možda su u Efezu neki uzdisali za Pavlom. Sigurno su neki Timoteju prigovarali kako je premlad. No, Pavao potiče toga istoga Timoteja da bude uporan, da propovijeda bilo to zgodno ili nezgodno, da se ne umori, pa makar se to nekima i ne sviđalo. Evo, ta riječ nekako ohrabruje i opravdava nas, propovjednike. Braćo i sestre, svaki je svećenik svjestan da je tek poslužitelj riječi, da je slab čovjek kojemu je u drhtave ruke povjereno veliko blago i to u krhkim posudama. Ta što je naša ljudska riječ? Koji puta plaha, koji puta preuzetna, koji puta nerazgovjetna, koji puta neprimjerena… Ali, evo, Isus nije povjerio anđelima propovijedati i naviještati. Od samih početaka evanđelje navješćuju i otajstva slave ljudi, obični i slabi, baš kako se to pokazao i sam apostolski prvak – Petar. I eto, unatoč, tolikih i slabih i grešnih navjestitelja, Božja riječ se širi. Jer, Bog djeluje snagom svojega Duha, a ne snagom slaboga ljudskoga glasa. Zato, molit ćemo Gospodina da navjestiteljima i slaviteljima Božjih otajstava dade mudrost, poniznost, otvorenost Božjem duhu, a da svima nama – jer svi smo Crkva Kristova – podari napredak u svemu što je dobro, a osobito u jednostavnosti, poniznosti, susretljivost i kršćanskoj ljubavi.