29. nedjelja kroz godinu (C)

29. nedjelja kroz godinu (C)

udovica-koja-dodijava


Može li molitva biti način da „izmolimo“ tj. „prisilimo“ Boga da nešto uradi? Može li uopće Njega netko na nešto prisiliti? Nije li to puno zahtjevnije nego li riješiti bilo koji svoj problem vlastitim snagama? Ako molitva ne može biti sredstvo pritiska na Boga, zašto mu se onda čovjek uporno obraća? Čemu služi prošnja?

Isus ovom problemu prilazi izgovarajući prispodobu o udovici ustrajnoj u molitvi (Lk 18, 1-8). Sudac kojem se obraća svjestan je svojeg ponašanja, sam priznaje da se Boga ne boji a za ljude ne mari. Naspram osobe takvih moralnih kvaliteta, koja je uz to još i tako moćno pozicionirana, stoji samo – udovica!

Udovica je na starom Srednjem Istoku bila simbol nezaštićene osobe prema kojoj nitko nije imao stvarnu obavezu da je zaštiti i za nju se pobrine. Nije čudo da ih se po bespomoćnosti svrstavalo sa potlačenima i sa siročadi (usp. Sir 35, 12-15).

Ne navodi se u čemu je bio problem ove udovice. Očito je samo da joj prijeti tužitelj. Možda nije imala novaca za advokata? Slutila da se ne sudi pošteno? Kako god bilo, bila je uvjerena da nema drugog rješenja nego ustrajno moliti suca. Zadugo ga mučiti, kako će on to protumačiti!

Nakon što su predstavljena dva glavna lika, prispodoba daje riječ sucu. On se odlučuje pokrenuti. Ne zato šo je uvidio nekorektnost svog dotadašnjeg ponašanja. Ne zato da bi došao do ispravnog djelovanja te dubokog mira i radosti kojim ono rađa (usp. Post 4, 6-7). Njegov je cilj – riješiti se udovice! Doći do površinskog mira – da mu udovica ne pravi buku u ušima!

Koga predstavlja ovaj sudac? Boga sigurno ne. Isus ga stavlja u prispodobu da bude oličenje onih situacija u životu kada smo pritisnuti prijetnjom raznih tužitelja, kad osjećamo pritisak zla u svim njegovim oblicima u sebi i oko sebe. Što činiti u takvoj situaciji? Moliti, kaže Isus, moliti svagda i nikada ne prestati (18, 1). Isus sigurno ne misli na monotono recitiranje molitvenih obrazaca, što znade zamarati i, umjesto da u život uvodi, iz njega znade izvoditi.

Prava, istinska molitva, počinje kada odlučimo, kao što je to učinio Samarijanac prošle nedjelje, vratiti se i stati pred Isusa. Pogledati Ga u oči i s Njim započeti osobni kontakt. Ona je trajni dijalog s Bogom. To je stalni razgovor s Njim u kojem u njegovom svjetlu sagledavam stvarnost oko sebe, svoj način razmišljanja, gledanja na ljude, svoje želje, projekte…

Imati životni molitveni stav znači ne htjeti donijeti nijednu važniju odluku prije nego se posavjetujem s Njim. Ako samo za trenutak zanemarim svoj kontakt s Njim bit ću poput Mojsija u prvom čitanju kojemu klonu ruke u molitvi i stvari kreću naopako. Ako se nekome čini da je „nemoguće“ tj. prenaporno stalno se moliti i biti u kontaktu s Bogom, to je zato što Boga i kontaktiranje s Njim zamišlja napornim.

No, Bog nije takav. Zar bi Isus preporučivao svojima stalnu molitvu? Zar bi ih tjerao da stalno idu pred lice nepravednog suca koji za njih ne mari? Radi vjere u rješenje svojih problema ova udovica išla je čak i pred takvog neugodnog suca i nije odustala. Smijem li se pokolebati i ne doći, ne konaktirati s Onim koji je Istina, Svjetlo, Ljubav, i Milosrđe?

Istina je da svijet nije samo oko nas nego smo, svatko od nas, jedan svijet za sebe. Istina je da i u tom našem osobnom, unutarnjem svijetu postoje i djeluju razne silnice; mi sami smo unutar sebe jedna mala „svjetska“ pozornica. Ako popustimo držati uzdignutima ruke, propustit ćemo neku pozitivnu mogućnost, nećemo vrednovati ono što zavređuje pažnju, nećemo dati priliku onome tko je zaista treba i zaslužuje… Istina je da taj unutarnji svijet treba Svjetlo koje će ga obasjavati, koje će ga grijati, izvlačiti u život ono što je u njemu najbolje.

Znajući našu slabost – jer Isus jako dobro zna što je u čovjeku (Iv 2, 25) – svojim učenicima na kraju upućuje retoričko pitanje: kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji? Ako se pred onakvim sucem sirota udovica nije smela i nije odustala, ima li kršćanin računa odustati i ne tražiti Svjetlo za svoj korak? Može li se nama dogoditi da učinimo ono što je u Isusovim očima nevjerojatno: udovica da ne odustane moliti nepravednog suca a mi da odustanemo i ne želimo razgovarati s Dobrim Ocem? Sa svojim prijateljem Isusom?

I to je moguće. Nama se može dogoditi ono što je u Božjim očima „nemoguće“ i nevjerojatno! Sjetimo se Isusa u rodnom Nazaretu kada mu nisu htjeli vjerovati, nisu mu htjeli otvoriti svoje srce! I čudio se njihovoj nevjeri, zabilježio je evanđelista Marko! Da, mi možemo dotjerati dotle da nam se Bog počne čuditi! Ovoj se sirotoj udovici čudi jer nevjerojatnom vjerom juriša u nemoguće, a nekima se čudi jer ne žele samo pružiti ruku i uzeti ono što im je stavio nadohvat ruke…

Zato nam zadnjom rečenicom današnjeg evanđelja upućuje pitanje: kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji? On nam želi dobro i zato nam dolazi uvijek iznova. Međutim, pitanje je gdje smo mi dok nas pohodi danas i gdje će naše srce biti kada nas bude pohodio sutra? Hoćemo li krenuti kao srce srcu ili će se i nama Bog početi čuditi?