Oznaka: 29. nedjelja kroz godinu

Ne može sve u životu biti jednako važno. Potrebno je da čovjek ima prioritete. Tako je i u Crkvi, na primjer, u svoje vrijeme bilo rečeno da latinski jezik u bogoslužju nije bitan. Puno je važnije sudjelovanje puka. Ili, u hrvatskoj Vladi može biti ova ili ona stranka, ali ljubav naša prema Domovini trebala bi biti neupitna. To je bitno. Tako ostarjeli Pavao piše svome učeniku Timoteju (2Tim 3, 14 – 4, 2): „Ostani u onome u čemu si poučen i čemu si vjeru dao, svjestan od koga si sve poučen.“ Zadnjih stotinjak godina stvorilo se uvjerenje da je sve što je novo nužno bolje i kvalitetnije. To posebno vrijedi za dostignuća tehnike. Naravno da su novi automobili po mnogo čemu bitno kvalitetniji od onih prije pedeset godina. Tako je sa svim kućanskim aparatima, javnim prijevozom, sredstvima

Ima nečeg dramatičnoga u Isusovim riječima koje slušamo ove nedjelje (Lk 18, 1-8). U njima najprije odjekuje dramatičan poziv na ustrajnu molitvu, a još dramatičnije zvuči njegovo pitanje kojim završava današnji evanđeoski odlomak: A Sin Čovječji kad dođe, hoće li naći vjere na zemlji? Kao da je i prije nego je dovršio svoje poslanje i čovječanstvo učvrstio u vjeri, počeo sumnjati u vlastiti uspjeh. I to ne zbog sebe i svega što je govorio i činio, nego zbog načina na koji ljudi pristupaju njegovim riječima i djelima. Vjerojatno dobar dio ljudi nije smatrao tako dramatičnim, to jest važnim i ozbiljnim to što je on govorio, pa je onda i živio na svom kolosijeku ne hajući za njegove riječi. Većinu ljudi vara idiličan privid života, potpomognut zasićenjem zemaljskim dobrima koja u nama st

Vjerujem da nam svima pomalo idu na živce svi ti različiti katastrofičari. Jedni nas plaše nuklearnim ratom, drugi genetski modificiranom hranom, treći globalnim zatopljenjem. Oni „duhovni“ katastrofičari govorit će o propasti morala i svih dobrih običaja, o urušavanju svih ljudskih vrijednosti… Po sebi je neobično da se takvi glasovi čuju i među kršćanima, dakle, među onima koji bi trebali propovijedati evanđelje – radosnu, veselu vijest. A Isus naviješta upravo radosnu vijest. Tako jednom prilikom govori da molitve duboko u sebi ne mogu ostati neuslišane, jer je Bog dobrostiv i jer mu je bliska ljudska nevolja (Lk 18, 1-8). Pa onda ipak s malo opreza govori o svom drugom dolasku: „Ali, kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ To je temeljno, rekao bih. Ta što je čovjek