Utorak, 7 prosinca

Ambicija kao kći oholosti – razmišljanje uz 29. nedjelju kroz godinu (B)


Čitanja: Iz 53, 10-11; Ps 33, 4-5.18-20.22; Heb 4, 14-16; Mk 10, 35-45


Gospodin Bog je nas ljude stvorio sa smislom, a smisao pretpostavlja ostvarenje darova i talenata te uspjeh u životnim naumima i planovima. I nema ništa normalnije ni zakonitije od toga da ostvarujemo vlastiti život, jer nas Bog nije stvorio da se besciljno klatarimo na zemlji, već da se ostvarujemo osmišljavajući vlastiti život i upravljajući ga jasnom cilju. U tom smislu mnogi ljudi sanjaju o velikim profesionalnim uspjesima, ostvarenjima u javnosti, doprinosima u društvu. Mnogi žive za velika djela po kojima će postati poznati i po kojima će ih drugi pamtiti. A onda i kada nema snova i planova o velikim djelima, najčešće svi bolujemo od bolesti zemaljskih ostvarenja, pri čemu u drugi plan idu ona duhovna. Tako danas i običan čovjek uglavnom sanja veću zaradu i bolje radno mjesto, ili se općenito usredotočuje na to kako poboljšati svoj materijalni status i uvjete svoga življenja. I bez obzira što jedni imaju veće, a drugi manje mogućnosti, dogodi se često da i jedni i drugi sanjaju isto, to jest teže isključivo samo zemaljskoj dobrobiti, dok duhovni život služi samo kao pokriće zemaljskih prizemljenih težnji.

Nešto slično se dogodilo u Evanđelju u kojem nam sveti Marko opisuje kako su se dvojica učenika, Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, odlučila sebi priskrbiti bolji položaj od drugih. Njih dvojica traže od Isusa da mu budu u slavi jedan zdesna, a drugi slijeva. Dakle traže da budu prvi do njega, zanemarujući što će drugi učenici reći. Njih dvojica su se do te mjere usredotočili na sebe, svoje želje i potrebe svoga ostvarenja, da ih nije bilo briga što će reći ostala desetorica, pa im nije bilo da se uspostavi i neki objektivan ključ po kojem bi se dogodila raspodjela mjesta oko Isusa, ako je već trebalo do nje doći. Sinovi Zebedejevi su htjeli najprije zadovoljiti svoje ambicije i apetite, ne vidjevši da ih pogoni nezdrava motivacija. Jer kad su izrazili želju da budu u Isusovoj slavi zdesna i slijeva, nisu mislili na nebesku slavu i život vječni, već na onu ograničenu i privremenu zemaljsku. Pri tome ih nije vodio ni nadahnjivao ni Otac nebeski ni Gospodin Isus, već su ih motivirale ohole ljudske želje i ambicije. Nisu ni bili svjesni u kolikoj su duhovnoj pogibelji bili kad su sebi dopustili priželjkivati ljudsku slavu uz Isusa, i to nauštrb svojih prijatelja i kolega u apostolskoj službi.

Doista, jedna od najvećih duhovnih pogibelji je oholost života, kako će kasnije sam sveti Ivan zapisati u svojoj poslanici. A njezina duhovna ‘kći’ je nezasitna ambicija za zemaljskim ostvarenjem koja zarobi dušu do te mjere da joj ne dopusti razmišljati ni o čemu drugome. Čovjek zahvaćen ambicijom ima svoje ciljeve i planove, a ne Božje. Njemu nije u primisli nasljedovati Isusa slušajući njegove riječi i promatrajući primjer, niti mu je u primisli pratiti njegove stope i način života, već sam sebi postaje mjera života i određuje svoje prioritete sukladno zemaljskom metru. Oholom i ambicioznom čovjeku u prvom planu su slava i zarada kao najvažniji ciljevi života. Toliko su zaslijepljeni time da misle kako bi novac riješio sve njihove probleme, a uopće ne vide koliko stvarnih životnih problema stvara trčanje za novcem i bogatstvom, slavom i vlašću. Oholica potom ne primjećuje da je zemaljski život ograničen i prolazan i ne vodi računa o njegovoj krhkosti.

A ono najgore sljepilo koje mu se navuče na dušu, kojim ga zaslijepi ambicija, to je da ne prihvaća da je Bog iznad njega pa se ponaša kao isključivi gospodar svoga života koji može neograničeno raspolagati svojim bićem i vremenom, sposobnostima i mogućnostima. Sadržaj njegova govora i njegovih razgovora obojan je govorom o slavi i novcu, boljem položaju i napretku, promociji i vlasti nad drugim ljudima, uslijed čega ne vidi koliko je zapustio razmišljati i govoriti o daleko bitnijim stvarima, kao što su ljubavi i vjernost Bogu, kao što su duhovni napredak i spasenje, ili pak dobrota, velikodušnost i milosrđe prema ljudima.  A kao što je selektivan u govoru, ambiciozan čovjek je selektivan i u slušanju: čuje samo ono što želi čuti te nakon toga to tumači na svoj način. Tako su i Ivan i Jakov, dok su slušali Isusa govoriti o svojoj slavi, oni tu slavu zamišljali polazeći od sebe i svoje ambicije, a ne u duhu onoga što je Isus govorio. Jer Isus kad je govorio o svojoj slavi, nikada nije ni mislio ni govorio o ambiciji i prestižu, već o vječnoj proslavi u nebesima do koje se dolazi mukom i smrću na križu.

Ovim evanđeoskim događajem Isus podsjeća i nas da ne zaboravimo danas na skroman i jednostavan život, jer nas ambicija ovoga svijeta lako odvuče i zavara dušu usmjeravajući je u pogrešnom smjeru. Ako nismo pozorni na duhovni život i rast u Bogu, povuku nas i odvuku svjetovne želje, te zaboravimo da Bog s nama ima planove, to jest da želi da mi ostvarimo svoj život na drugačiji i na puniji način od samog zemaljskog ostvarenja. Isus ne želi da zaboravimo na ostvarenje života kao takvoga, dok sanjamo planove profesionalnoga zemaljskog ostvarenja. Slijedimo stoga njegov primjer i njegove riječi, jer nas je do te mjere ljubio da je služio našemu spasenju dajući svoj život za nas. Odstranimo iz svoga života nezdrave ambicije, a prionimo uz ponizno služenje, jer ćemo time neizmjerno više dobra napraviti i za pojedince i za društvo u cjelini. Dok drugima služimo i dajemo život za njih i sami ga primamo, a po nezdravim ambicijama ga oduzimamo i sebi i drugima.