Oznaka: 6. vazmena nedjelja (C)

Svatko od nas na neki način ima iskustvo s čuvanjem određenih predmeta ili drugih vrijednih sadržaja. Kad nam netko daruje dragocjenost poput predmeta od zlata ili dragog kamenja, znamo kako ih treba čuvati na posebnom mjestu u kući. Jednako tako kao što novac čuvamo u banci, na računu, svjesni kako bismo se izložili velikome riziku ako bismo ga držali na mjestu gdje bi kradljivac mogao provaliti i sve nam odnijeti. S druge pak strane znamo kako sve što imamo brižno čuvamo, ali ne da bismo gomilali, već kako bismo ispravno upotrijebili, to jest kako bismo upotrijebili na najprikladniji način. Tako oni koji posjeduju kapital, čuvaju ga kako bi ga u pravome trenutku uložili, a oni koji čuvaju dragocjenosti, čekaju zgodnu priliku kako ih staviti na se i zablistati u punome sjaju pred ljudi...

Uvod i pokajnički čin Sredstva javnog priopćavanja redovito se trude obasipati nas crnim i katastrofičnim vijestima. Širi se ozonska rupa, sve je više alergičara, podbacit će nam turistička sezona, nogometna reprezentacija nam je katastrofalna… A što reći o stvarno lošim vijestima? Sve je više nezaposlenih, a o novom zapošljavanju teško je govoriti. Zapadamo u krizu i materijalnu i duhovnu. Kao da se ruše neke stare vrijednosti od davnina čuvane u obiteljskom okruženju. Sve su ove vijesti i više nego dovoljne da nas bace u tjeskobu. Međutim, danas nam Isus govori o pravome miru, miru duše. Da bismo tu riječ čuli i prihvatili, da bi nas Krist mogao ispuniti svojim mirom, pokajmo se za svoje grijehe i propuste. Gospodine, ti si poslao svoga Sina ne da svijet osudiš, nego da se svijet po...

Uvod i pokajnički čin Kad bismo sav svetopisamski nauk i sve Božje zapovijedi htjeli svesti na jedno kratko pravilo, onda nam – po Isusovoj riječi – ostaje da dvostruku zapovijed ljubavi prihvatimo kao sažetak Božje volje za čovjeka. Bog želi da ljubav prema njemu – Bogu, i ljubav prema bližnjemu bude osnovni pokretač svekolika djelovanja. Doista, kada bismo prije svakog svog djelovanja na trenutak iskreno razmislili hoću li ja tim svojom postupkom stvarno iskazati ljubav prema Bogu i čovjeku, onda bi naše djelovanje sigurno bilo drugačije nego što jest. Zamolit ćemo Gospodina na početku ovog slavlja da nas očisti od svakoga zla i misli nam i srce prosvijetli da spoznamo što je dobro i to uvijek i činimo. Gospodine, sav svijet i sve stvoreno djelo je tvoje očinske ljubavi. Gospodine, ...

Iv 14,23-29 Evanđeoski odlomak kojeg danas slušamo pripada velikoj cjelini onoga što se u literaturi naziva Isusov oproštajni govor. Ono što je govorio prije bilo je upravljeno svima kao poziv, a ovo što govori sada jest otkrivanje onoga što se odnosi na budućnost zajednice Isusovih učenika. Ovo sada jest ono što će uživati oni koji su zaista Njegovi, koji su prihvatili Njegov poziv i svoj život sjedinjuju s Njegovim. U retku koji neposredno prethodi ovom odlomku Evanđelja, Isusa pitaju: kako to da ćeš se očitovati nama a ne svijetu? Dakle, radi se o nekom razdvajanju: neki će i dalje viđati i susretati Isusa a neki neće. Kako je to moguće? Isus ne odgovara direktno, nego progovara o načinu svojih budućih dolazaka. Te dolaske će doživjeti onaj tko čuva Njegovu riječ. Ne čuv...

U svom oproštajnom govoru na posljednjoj večeri Isus je uočio nemir svojih učenika, pa je imao potrebu umiriti ih ulijevajući im povjerenje u budućnost. U tom smislu su vrlo izazovne riječi u današnjem odlomku koje je izgovorio o miru: Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Ne znamo točno što je Isus mislio pod pojmom mira koji daje svijet, jer se o miru moglo razgovarati na društvenoj ili onoj osobnoj razini. Ne znamo je li on mislio na mir koji se ostvaruje u društvu na razini odnosa među narodima, ili je pak mislio na mir koji svaki pojedinac kao osoba treba pronaći za sebe kao mir osobnih ispunjenja i zadovoljenja želja. No vrlo često jedan ima veze s drugom, jer se međusobno uvjetuju. Upravitelji naroda i država, kako bi sačuvali ...

Nikakva tereta povrh onoga što je potrebno S tjeskobom se sjećamo nastavnika i profesora kojima je u njihovim predmetima bilo sve jednako važno i sve bitno. Nismo znali na što obratiti posebnu pozornost. Blago onome tko zna razlikovati bitno od nebitnog! Evo jedne takve zgode iz života Crkve. Prvi su kršćani bili Židovi, tzv. judeokršćani. Oni su prihvatili Isusa kao Krista i Spasitelja, krstili se i primili Duha Svetoga. Ništa ih međutim nije smetalo da i dalje obdržavaju neke židovske propise koji se po sebi kršćanstvu ne protive. Ticalo se to npr. blagovanja samo čistih životinja, obdržavanja subotnjeg počinka (što ih nije smetalo da slave euharistiju nedjeljom, tj. subotom navečer ili u nedjelju veoma rano). Jednako su tako, zajedno s apostolima, odlazili subotom u si...