Utorak, 18 siječnja

Mir kao dar Božjega milosrđa – razmišljanje uz 6. vazmenu nedjelju (C)

Isus Učitelj


U svom oproštajnom govoru na posljednjoj večeri Isus je uočio nemir svojih učenika, pa je imao potrebu umiriti ih ulijevajući im povjerenje u budućnost. U tom smislu su vrlo izazovne riječi u današnjem odlomku koje je izgovorio o miru: Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Ne znamo točno što je Isus mislio pod pojmom mira koji daje svijet, jer se o miru moglo razgovarati na društvenoj ili onoj osobnoj razini. Ne znamo je li on mislio na mir koji se ostvaruje u društvu na razini odnosa među narodima, ili je pak mislio na mir koji svaki pojedinac kao osoba treba pronaći za sebe kao mir osobnih ispunjenja i zadovoljenja želja. No vrlo često jedan ima veze s drugom, jer se međusobno uvjetuju. Upravitelji naroda i država, kako bi sačuvali društveni mir, znaju da to mogu ako su im podanici, to jest građani, zadovoljni. A u globalnim svjetskim odnosima vjeruju u mir ako uspiju ‘umiriti’ svoje neprijatelje oružanom silom. To su bili davno oprobani i provjereni modeli Rimskoga carstva koje je izvanjskim neprijateljima oružjem i silom nametalo takozvani pax Romana – Rimski mir, to jest podvrgavalo ih svojoj vlasti. A da bi onda vlastite građane učinili mirnima, nastojali su zadovoljiti njihove apetite za kruhom i zabavom, što se izricalo krilaticom: kruha i igara.

Stoga, ako je Isus imalo pomišljao na mir ondašnjega svijeta, onda je ispred sebe imao ovakva poimanja mira za koja je znao da nisu cjelovita poimanja,  te da je pravi mir nešto sasvim drugo od onoga što se može vidjeti u svijetu. Isusova riječ je aktualna i danas jer i današnje društvo govori o miru kroz prizmu ovih dvaju rimskih modela, ovisno govori li se o miru unutar određene zemlje ili se pak govori o miru prema onima vani. Počesto se vlastodršci i moćnici ovoga svijeta služe i logikom: zametni kavgu, pa nametni mir. Naravno, vlastiti mir koji se onda nazove imenom zaštite demokracije i ljudskih prava, pogotovo u krajevima koji su im od gospodarskog interesa. A kad se mir ‘kupuje’ unutra, onda se vlastodršci trude zadovoljiti svačije apetite i želje, ne pitajući se koliko su dobre i ispravne.

Osim toga možemo primijetiti na onoj osobnoj razini da su ljudi danas preužurbani za stjecanje kruha do mjere da žive nemirno. Žive tako, rečeno jezikom našega vremena, stresno da se nemaju kad ni upitati o pravom miru duše. Štoviše toga mira se i boje, te se boje biti sami negdje u miru, posvetiti se meditaciju i razmatranju Boga. Do te mjere su zagušeni nemirnim načinom života, da nemaju vremena za onaj sveti nemir revnovanja za svoje spasenje. Od životnih briga i od stresa većina ljudi nema kada, a i nema snage i volje, uznemiriti se nad stanjem svoje duše. A najčešće ni sami ne žele mir duše koji se ostvaruje u zajedništvu obitelji i u iskrenom odnosu s Bogom, te sve češće ljudi traže onaj nemir stalnog događanja i aktivnosti. Osim toga, redovita je pojava da ljudi, pogotovo mlađi, bježe iz sredina “u kojima se ništa ne događa”, jer su događanja poistovjetili sa zabavama i užicima ovoga svijeta, umjesto da osjete što je ono istinsko događanje u duši koja u miru spoznaje Boga i posvećuje se vršenju njegove svete volje. Počesto su ljudi, pod izlikom mira, spremni i na onaj pasivni mirni život pred televizorom, te preko njega zadovoljava potrebu za ‘igrom’, što kao posljedicu ima umrtvljenje obiteljskog zajedništva, pa i svijest i gorljivost u onim bitnim životnim pitanjima.

Na tragu svega rečenoga možemo razumjeti zašto Isus kaže svojim učenicima da im daje svoj mir koji nije kao mir svijeta, jer on daje mir koji se ostvaruje ravnotežom u duši. A ta ravnoteža i stabilnost duše ostvaruje se darom Duha Svetoga koji ne dopušta da vjetrovi i valovi ovoga svijeta dušu izbace s njezina puta prema spasenju i vječnosti. Prisutnost Duha Svetoga je kao neka vrsta stabilizatora u duši koji ne dopušta da duša izgubi svoj smjer i iziđe iz zacrtane putanje na onim krivudavim i neravnim dijelovima ceste. On je onaj sveti teret koji ne dopušta da je vjetrovi ovoga svijeta odnesu u zrak kao napuhani balon, a opet njegova je težina takva da joj ne otežava hod prema nebu. Iz svega rečenoga vidimo da je onaj istinski mir dar Božjega milosrđa čovjeku, te da ga čovjek ne stječe svojim ljudskim silama.

Isus stoga i današnjem čovjeku milosrdno ostavlja mir Duha Svetoga, kao i svojim apostolima. Njegov mir je onkraj slučajnog, prizemljenog pogleda na mir koji nam se nudi u zadovoljavanju ljudskih apetita. On ne nudi mir ispraznosti i površnosti, nego mir u Bogu koji je jedini pravi mir, jer duša jedino u Bogu može pronaći trajno ispunjenje svih svojih težnja i stremljenja. Zato njegova riječ u nama potiče težnju za takvim mirom, to jest za onom potpunim i konačnim ispunjenjem svih potreba, što se ne može ostvariti bez njega i dara njegova milosrđa. Neka se u nama probudi sveti nemir za Božjim mirom, jer samo tako nas Gospodin može do kraja ispuniti svojim mirom i naše duše dovesti do vječnog pokoja u Bogu.