U potrazi za sinom

Ako me i u pakao pošalješ, i onda ću te voljeti
i odande ću vikati da te volim na sve vijeke vjekova.
F. M. Dostojevski, Braća Karamazovi

– Uh, što su čudni ovi „gringosi“ (Amerikanci) – govorila mi je Mabel poslije povratka iz Sjedinjenih Država, gdje je provela tri mjeseca kod neke obitelji. Običaj „razmjene studenata“ najjeftiniji je način da se upozna neka zemlja i nauči strani jezik. Američki studenti provedu nekoliko mjeseci kod čileanskih kolega, te im to uzvrate pozivom u svoju zemlju i obitelj. Tako je i Mabel uzvratila posjet jednoj svojoj kolegici i upoznala život i jezik „gringosa“.

– Zaljubila sam se u njezina prijatelja, također studenta – nastavila je Mabel. Stasit momak, od dobre obitelji. Nije katolik – nadodala je sa strahom. – Pripada nekoj čudnoj sekti. Uvijek nosi bibliju sa sobom. Nekakvo džepno izdanje. Što da činim? Volim ga, i on mene.

– To je Vaš problem, gospođice – prekinuh je.

– Trebalo je dugo vremena dok sam ga upoznala.

– Tri mjeseca nije baš dug rok da nekoga upoznate, a kamoli da prihvatite njegovu obitelj i njihove običaje.

– Baš to.

– Što to?

– Običaje. Zamislite: jednom me je pozvao na večeru u neki otmjeni restoran. Prihvatila sam poziv kao znak njegove pažnje. Moje je razočaranje bilo veliko kad nam je na kraju večere poslužitelj donio račun za svakoga napose. Računala sam da će on platiti kad me je već pozvao na večeru. Sreća što sam imala uza se dovoljno novca. On je ostao miran kao da je to najljubazniji način da se nekoga počasti. Koji bi mladić (pololo – udvarač) u Čileu tako počastio svoju djevojku? Veće sramote ne bi mogao doživjeti. Potužila sam se jednoj prijateljici. Ona mi je objasnila kako bi svaki mladić u Americi smatrao da me vrijeđa, ako bi platio za mene. Značilo bi da sam ja neki siromah koji nema novaca ni da plati jednu večeru.

– Pa to se događa na svim službenim gozbama prigodom međunarodnih kongresa i simpozija – nadodah. Svatko od prisutnih plaća svoj udio. Amerikanci ne žele nikoga poniziti.

– Ja to nisam znala. Rekla sam mu da se tako ne postupa u Čileu. Ostao je zbunjen. Otada me je često pitao: radi li se ovo i ono u Čileu. A za to „ovo i ono“ ima bezbroj primjera, jer mnogo tih „ovo i ono“ oni smatraju dopuštenim što mi držimo pogrješnim i zabranjenim. Tako smo se svaki dan sve više upoznavali. Ponudio mi je da se vjenčamo. Rekla sam mu da i to spada u „ovo i ono“, i da on mora najprije razgovarati s mojim roditeljima. Obećao je da će doći najesen da me službeno zaprosi.

Tako je Mabel jednoga jesenskoga jutra svoga Williama predstavila kolegicama na Fakultetu. Dovela ga je i u moj ured. Nisam mogao procijeniti njegovu dob, jer mu je gusta brada prekrivala cijelo lice. Tek sam po glasu i smijehu zaključio da nije prešao tridesetu. Rekao mi je da je morao prekinuti studij za grafičkoga inženjera, jer je otac trebao pomoć u svojoj trgovačkoj radnji, ali da on ne odustaje od započeta studija, jer se smatra umjetnikom. Eto, i Mabel završava studij likovnih umjetnosti, pa se nada da će to biti savršen brak.

– Od umjetnosti se ne živi – upozorih njega i Mabel.

– Ali od primijenjenih umjetnosti se može i te kako dobro živjeti – ispravila me je Mabel.

– Daj, Bože! – uzdahnuo sam.

Tako je Mabel i sama postala „gringo“ udavši se za Amerikanca. Poslije dvije godine javila mi je da je rodila sina. Nazvali su ga po očevoj želji: Billy.

Ja sam zbog bolesti morao napustiti Čile. Skoro sam bio zaboravio na Mabel i na njezina „gringa“, kad mi jednoga dana stiže njezino pismo s fotografijom maloga Billya. Tužno pismo: William je htio pošto-poto biti umjetnik, pa je selio iz države u državu, iz grada u grad, da bi našao privremeno zaposlenje. Nastale su trzavice i neslaganja. Jednoga joj dana reče da je više ne voli i da se želi rastaviti od nje. Sud je uvažio njegov zahtjev za rastavu braka zbog „inkompatibilnosti karaktera“. Dijete su zadržali njegovi roditelji, jer ga ni William ni Mabel nisu imali čime uzdržavati. Mabel se vratila u Čile i zaposlila kao profesorica crtanja. Obnovila je preko odvjetnika proces zahtijevajući da joj vrate dijete, jer ga je sada mogla uzdržavati.

– Ja ću uskoro opet u Sjedinjene Države i potražiti što je moje – završila je Mabel svoje pismo.

– Nisam znao što da joj odgovorim. U pismu se izmjenjivahu osjećaji ljubavi, očaja i osvete. Smatrao sam da je najbolje šutjeti i pustiti da vrijeme zacijeli rane.

– „Ne mrzim svoga negdašnjega supruga, ali mu ne mogu oprostiti što mi je oduzeo dijete. Ja sam ga rodila, a ne on, ni njegovi roditelji. Ne mogu spavati. Pravi je pakao kad nekoga ne možeš imati uza se, a silno ga voliš. Znam da moje dijete žudi za mnom. Nitko mu ne može nadoknaditi majku. Zato ću sve učiniti da ga opet imam uza se.“

Mabelina patnja nije usamljen slučaj. Tisuće majki – napose poslije Drugoga svjetskoga rata – uzalud traže i čekaju svoje dijete. Nikako se ne mogu uvjeriti da je njihovo dijete već davno mrtvo. Poznata je njihova izrjeka: Moj sin nije mrtav. On je samo „nestao“.

Kad sam se jednom vraćao iz Sjedinjenih Država u Čile, zaustavio sam se u glavnom gradu jedne srednjoameričke države da posjetim prijatelje i znance. Jedan je stari gospodin, moj dobri znanac, čuo da sam odsjeo u dominikanskom samostanu, pa me je došao zamoliti da posjetim njegovu bolesnu suprugu, koju sam nekada sretao kao vedru i razboritu ženu, a sad je ležala teško bolesna u krevetu. Uzela je moju ruku u svoje i stiskajući je što je više mogla govorila:

– Koja sreća što vas opet vidim! Znala sam da ćete doći prije nego umrem, jer imam jednu veliku molbu koju mi morate ispuniti.

– Koju, tetice? – zapitao sam uzdrhtalim glasom.

– Vi ćete se sigurno vratiti u domovinu.

– Nadam se.

– E, pa onda, ne zaboravite posjetiti mojega Mladena. Počela je opisivati njegov stas, kosu, odijelo i slično. Pogledao sam staroga gospodina, komu su suze orosile oči. Dao mi je znak da šutim. Gospođa je i dalje govorila o Mladenu, ali već sasvim nesuvislo zatvarajući od umora svoje oči.

– Hajde, mamice, smiri se! Mi ćemo poći k Mladenu! Ne treba velečasnoga za to prositi!

Gospođa je već bila usnula, kad smo mi izišli iz sobe.

– Nije pri sebi, sirota! – tumačio mi je – Otkad smo stigli u ovu zemlju, nikako da se smiri. Najprije ju je mučio strah od zmija, kojih je u provinciji gdje smo živjeli bilo na pretek. Jednom je jednu pronašla čak i u krevetu. A onda ova tropska klima ubije volju za život i najzdravijemu Europljaninu. Napokon sam dobio namještenje ovdje u glavnom gradu, u Ministarstvu za stambenu izgradnju. Moja je supruga našla nove prijatelje i prijateljice, i ja sam se poveselio misleći da se smirila. Naš je sin poginuo na početku rata. To je ona znala. Najednom ju je počela mučiti briga za njegov grob. Pisala je svojim sestrama i rodbini da ne zaborave posjetiti njegov grob i upaliti svijeće. Ne znam zašto, ali rodbina joj nije ni na jedno pismo odgovorila. Onda je počela umišljati da naš sin nije mrtav kad nitko o njemu ne piše iz domovine. Vidjeli ste i sami da ona Mladena smatra živim. Nije prisustvovala njegovu sprovodu jer je bila shrvana bolju. Budući da su mnogi „nestali“, ona je sebe najprije uvjerila da je Mladen „nestao“, a onda je zaključila da se vratio i da je živ i da joj zato sestre ne odgovaraju na njezina pisma, jer kako bi mogle posjetiti grob nekoga tko je živ? Ona svaki dan s njime „razgovara“. Muka je to, dragi moj velečasni, više meni nego njoj. Ona više nije svjesna što govori. Kad ne misli na Mladena, može se još kako tako s njom razgovarati, ali on joj se vraća u pamet netom vidi neku novu osobu, kao na primjer, vas.

Prošlo je od onda više godina. I on i ona već su mrtvi. Dobra „tetica“ već je našla svoga Mladena u vječnosti.

Moja studentica Mabel imala je više sreće: vratila se iz Sjedinjenih Država sa sinom. Porota joj je dala pravo, pogotovo jer joj je bivši suprug poginuo u prometnoj nesreći.

S vremena na vrijeme mi piše. Billy raste. U zadnjem pismu spominje staru poslovicu: „Mala djeca, mala briga, ali kada ponarastu, briga je prevelika.“

Rajmund Kupareo

Rajmund Kupareo, Čežnja za zavičajem, Zagreb, 1989., str. 69–74;
Majka IV., ur. Stanko Belaj, Đakovo, 1990., str. 105–108;
Stoljeća hrvatske književnosti, 77, Zagreb, 2005., str. 400–403.

Rajmund Kupareo, pripovijest, književnost