U školi preobraženja – razmišljanje uz 2. korizmenu nedjelju (A)

Kako u svom hodu kroz povijest svijeta, tako i u svom korizmenom hodu koji je slika povijesnog hoda, Crkva uči od svoga učitelja Isusa Krista. Preobraženje na gori jedan je u nizu znakovitih događaja iz njegova života za koji možemo reći da je bio istinska škola onima koji su bili s njime, a u ovom slučaju radilo se o trojici apostola: Petru, Jakovu i Ivanu. Gospodin je poveo njih sa sobom na goru gdje se išao moliti, s ciljem da i njih pouči ne samo otajstvima svoga božanskog života, nego i otajstvenosti koju zadobiva i ljudski život ukoliko je povezan s Božjim. Svojim preobraženjem on je doista htio nešto poručiti i nečemu poučiti svoje učenike, te će stoga sveti papa Leon Veliki reći, razmatrajući ovaj evanđeoski tekst, da je njime Isus poučavao svoje učenike vodeći ih cjelovitom znanju, znanju koje je pretpostavljalo ne samo nebesku proslavu nego i križ.

Zato će isti papa Leon ovaj događaj promatrali u dvostrukosti njegova značenja. Najprije, u odnosu na stvarnost svoga života, Isus je pred izabranim svjedocima pokazao svoju božansku slavu koja je bila skrivena u ljudskom liku. Slava kojom je tada bio obdaren Isusov ljudski lik bila je samo anticipacija buduće punine slave koja se trebala očitovati u događaju uskrsnuća. No ovaj događaj ima i drugi dimenziju, jer se sve skupa dogodilo poradi učenika, kako bi oni iz događaja preobraženja izvukli spasonosne poticaje za svoj život. A što su mogli ponijeti za svoj život, čak u perspektivi odgovornosti zadaće koju će imati kasnije u Crkvi, jasno nam veli sveti Leon Veliki u svojem jednom govoru:  „Prvenstveno se je pri preobraženju radilo o tome da iz srdaca učenika bude otklonjena sablazan križa kako poniznost voljno prihvaćene muke ne bi uznemirila vjeru onih kojima bî objavljena uzvišenost skrivena dostojanstva. Ali je ne manjom providnošću udaren temelj za nadu svete Crkve kako bi cijelo Kristovo tijelo spoznalo kakva ga tek promjena čeka jer je udovima obećao udioništvo u časti koja je najprije zasjajila na Glavi.“

Kao što je Isus pokazao učenicima da do slave uskrsnuća mogu proći samo preko sablazni križa, istu poruku izriče i nama danas u našem korizmenom hodu, kad nam poručuje da se do nebeske proslave može doći samo skromnim, postojanim hodom odricanja, žrtve i križa. Tako i nama, kao nekad i učenicima, uklanja iz srca sablazan križa otkrivajući nam njegovu spasenjsku snagu, te razotkrivajući nam da se do slave uskrsnuća dolazi jedino po križu. Samo pritjelovljeni njemu u ovom velikom hodu Crkve i sami se poučavamo u školi njegova preobraženja, koje daje smisao i osvjetljava cilj našeg korizmenog hoda. Tako nam preobraženje daje nadu one buduće slave, jer nam je Isus pokazao da i nas čeka ista proslava i preobraženje koje je on proživio na svome tijelu, pod uvjetom da samozatajno nastavimo korzimeni hod, to jest život u skromnosti na zemlji dok u punini ne doživimo snagu njegova uskrsnuća. Sve što je proživio Krist kao naša glava, to jest Glava tijela Crkve, proživjeti je i svakome od nas na svome tijelu, jer smo u konačnici udovi njegova tijela.

I dok danas u našim ušima odzvanjaju riječi Oca nebeskoga „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“, ustrajmo u svome korizmenom hodu. Promatrajući Isusovu slavu, ne bojmo se izazova ni križeva života, jer on koji je posjedovao božansku slavu, pokazao nam je da se proslava ljudske naravi ostvaruje samo po muci križa i vjernom izvršavanju zadaća i zahtjeva kršćanskoga života. I ove korizme vježbajmo se prvenstveno u tome da budemo vjerni Očevu glasu i da slušamo njegova Sina ljubljenoga, u čemu je sadržan Zakon i Proroci. U tom duhu su nam poticajne i riječi kojima nas hrabri sveti papa Leon Veliki: „Neka stoga, prema propovijedanju svetoga evanđelja, osnaži vjera svih i da se nitko ne stidi križa Kristova jer je po njemu svijet otkupljen. Radi toga neka se nitko ne boji trpjeti za pravednost i da ne gubi nadu u isplatu obećanoga, jer se po radu stiže k odmoru, a preko smrti u život. Svu je slabost naše neznatnosti uzeo na se onaj u kojemu pobjeđujemo ono što je on pobijedio i postižemo što je obećao, ako ga ispovijedamo i ostanemo u njegovoj ljubavi.“