Nedjelja, 19 rujna

Učenici Božji – razmišljanje uz 19. nedjelju kroz godinu (B)


Čitanja: 1Kr 19,4-8; Ps 34,2-9; Ef 4,30 – 5,2; Iv 6,41-51


Današnji evanđeoski odlomak donosi nastavak Isusove rasprave sa Židovima nakon događaja čudesnog umnažanja kruhova. Njima se nije svidjelo što ih je kritizirao jer su ga željeli iskoristiti za svoje zemaljske potrebe, umjesto da se usredotoče na njega i shvate da je on važan i da on kao kruh s neba treba biti u središtu njihove pozornosti. Oni su prema njegovim riječima pokazali veliki otpor, dok ih je on htio poučiti vrlo važnim stvarima za duhovni i vječni život. Na njihovo mrmljanje on je odgovorio riječima pouke koje su ujedno bile njima i kritika zbog oporoga stava i nepoučljivosti. Zato je s jedne strane prigovorio što se ne daju poučiti i ne prihvaćaju Božju pouku, jer on je jedini čiju pouku treba prihvaćati bezrezervno i primjenjivati u život. S druge pak strane im je predbacio što nisu niti prihvatili hranu koju im je nudio Otac nebeski, čime su pokazali da nisu ozbiljno shvaćali njegovu roditeljsku ulogu.

Doista, Bog kao pravi Otac svome je narodu pružao upravo ove dvije stvari u kojima se očituje odgovornost svakog oca obitelji: hranu i odgoj. On je hranio svoj narod kako redovitom hranom, tako isto i nebeskom manom. Ujedno je bio Otac koji poučava svoj narod svojim zakonima i uredbama, kako bi mogao sigurno hoditi putem izlaska iz ropstva, ali i putem istinske slobode. Kao Otac on je prihvaćao potpunu odgovornost za svoj narod i vršio svoju dužnost i poslanje na najbolji mogući način. Glede istinskih potreba svoje djece kao Otac nije mogao biti neodgovoran te ih zapustiti i zanemariti, već je pribavljao i proviđao sve što je bilo potrebno. A kako je on svoj sveti plan htio dovesti do savršenstva i punine, tako je već po prorocima najavio da će svi biti učenici Božji, kao što je i nagovijestio da će svoj narod nahraniti kruhom živim, nebeskim koji vodi u život vječni. A to što je nagovijestio u prorocima i u znakovima Staroga zavjeta, ostvarilo se u punini kad je poslao svoga Sina da bude njegova živa Riječ i da bude istinski Kruh koji daje život vječni i besmrtnost. Upravo zato je Isus bio razočaran što njegovi sunarodnjaci nisu prihvatili bit Božjega djelovanja za svoj narod, čime su se udaljili od samoga Boga i odbili biti njegova djeca i učenici.

Nažalost, slično se događa i danas kod mnogih koji sebe zovu vjernicima, jer im je lakše prihvatiti Boga kao neko bezlično biće, nego kao Oca koji je ozbiljno shvatio i prihvatio svoju roditeljsku zadaću prema ljudima i hrani i poučava svoju djecu. I danas bi mnogi htjeli Boga koji nam dopušta da mislimo što nam drago, bez obzira na istinu o njemu i čovjeku, ili pak da činimo što nam drago, bez obzira na njegove očinske odredbe i zapovijedi. Htjeli bismo zamišljati Boga koji nam dopušta da sami sebi izabiremo čime se hraniti i kako živjeti, dok bismo s prijezirom odbacivali njegove očinske savjete i preporuke. I kolikogod mi željeli takvoga Boga, on jednostavno ne može biti takav. Jer Bog je Otac koji ne može ne voditi brigu o svojoj djeci i ne može ne hraniti ih svojim životom i svojom riječju. Bog ne može ne biti Otac koji ljubi svoju djecu. A ako ih ljubi, onda mu je stalo da ih vlastitom riječju osposobi za život, a isto tako da ih nahrani vlastitim životom. To ne bi bio pravi Bog ako ne bi svoju djecu na taj način osposobio i učinio ih i svojim učenicima. Upravo s naslova hranitelja, on je prvi koji ima pravo biti i odgojitelj, a onda s pravom i iziskivati i posluh svoje djece.

Nažalost, ljudi često previde ovu dimenziju kojoj nas uči Isus u Evanđelju. A da bismo bolje razumjeli, možemo to usporediti s onim što nije rijetka pojava i u svakodnevnom životu gdje vidimo da mnoga djeca jedu kruh svojih roditelja, ali vrlo brzo napuštaju pouku i ne prihvaćaju roditeljski autoritet, premda ostaju u roditeljskom domu i na teret tih istih roditelja. Kao da polažu pravo da ih roditelji cijeloga života hrane, a sebi uzimaju za pravilo života činiti što ih volja. Iskorištavaju roditelje dok jedu njihov kruh, jer ga jedu na nezahvalan način zbog toga što su odbili biti poučljivi i poslušni roditeljskim poukama. Tako su razdvojili ove dvije dimenzije koje idu zajedno i svoje su roditelje pretvorili u jeftine hranitelje, kao što su i Izraelci očekivali od Boga u Starome zavjetu, a Isusovi sunarodnjaci od njega nakon umnažanja kruha.

Isusova pouka je, međutim, vrlo jasna. On očekuje od nas da prihvaćamo Očevu pouku i da dopustimo Ocu da nas povuče svojom riječju i milosnom snagom kako bismo Isusa prihvatili i kao Učitelja i kao Kruh nebeski koji se za nas lomi. Upravo po svome Sinu Bog nam pokazuje koliko je naš Otac, to jest hranitelj i učitelj koji svojim Duhom povlači ljude da dođu k njegovu Sinu kako bi primili dar uskrsnuća. Ne bojmo se kročiti odvažno ovim putem svjedočeći da prihvaćamo Boga za svoga hranitelja, ali i za Oca koji nas odgaja i poučava, jer time što prema nama izvršava svoje dužnosti, pokazuje nam da ima i određena prava na nas. Ne pružajmo mu otpor svojom nepoučljivošću, već budimo ponosni da imamo takvoga Oca koji nas hrani hranom života vječnoga i poučava besmrtnom i neprolaznom Riječi vjere, po kojoj imamo život vječni. Budimo naprotiv poučljivi učenici Božji koji prihvaćaju Oca nebeskoga kao pravoga Učitelja i koji žive od svakoga dara iz njegove očinske ruke.