Učitelj i učenik
Tvoje upozorenje u Pismima je dobronamjerno. Ne nosite sa sobom. Ali zašto ne? Nije li štap sredstvo obrane od nasrtaja neprijatelja? Nije li Mojsije nosio štap kojim je pokazivao put i činio sve u tvoje ime? I nije li štap ponekad u pravim rukama jedini putokaz čovjeku koji se izgubio, sredstvo koje čovjeku pokazuje put?
Da, složit ćeš se ti. U pravim rukama štap je put i obrana od zabluda i laganja. No, što ako štap padne u krive ruke, ako nije u rukama pastira, nego u rukama najamnika i sluge kojemu nije stalo do dobra i spasenja stada?
Ako znaš da tvoje ruke nemaju u sebi snagu odozgor da vode stado putem istine i spasenja ne uzimaj ga u svoje ruke koliko ti god bio privlačan i koliko ga kod želio. Bolje ti je bez štapa ući u kraljevstvo Božje, nego s njim makar zlatnim i optočenim dragim kamenjem otići tamo gdje je plač i škrgut zuba.
Ne nosi ga sa sobom tamo gdje znaš kako ćeš njime stvoriti više štete, nego koristi, tamo gdje ćeš izazvati zbunjenost i čuđenje, a ne jasnoću i razgovjetnost onoga što je istina. Ali, tko se može othrvati tome i pristati na to? Neki i odlaze poput one sedamdeset dvojice učenika noseći čvrsto štap u rukama nespremni da ga ikada i ikome pripuste jednog dana. Nespremni i nesposobni odreći se štapa kojega nose.
Upozorenje je dobronamjerno. Ako misliš da si sposoban ponijeti i nositi štap onda tako i učini, ali ako vidiš da ne ide, da se ne snalaziš, ne znaš, nisi siguran, ne vjeruješ, onda prepusti nekomu drugom.
Ne vrijedi li slično i za torbu? Koliko je ona potrebna najbolje zna onaj koji nerijetko dolazi nakon nekoga tko iza sebe ostavi dugove i neplaćene račune, ili negdje gdje treba nešto graditi.
Svjestan je važnosti torbe, prikupljanja, skupljanja, odgovornog i savjesnog trošenja onoga što se u torbi nalazi tuđom dobrotom i tuđim odricanjem. Ali, i njemu je upozorenje izrečeno dobronamjerno.
Ako te torba previše privlači, ako često i bez znanja i opravdanja u nju zavlačiš ruku kad misliš da te nitko ne vidi ostavi je na putu. Ne osvrći se za njom. Ne žali. Sa sobom je nećeš ponijeti na onaj svijet, ali ako još u to vjeruješ s njom punom, dobrom i natresenom mogao bi zaglaviti na istom mjestu gdje i onaj koji se nije mogao odreći štapa i ostaviti ga nekomu drugom. Tamo gdje je plač i škrgut zuba.
Ne nosi je sa sobom ako poznaješ sebe i znaš koliko si slab na njezinu unutrašnjost u koju ponekad nitko nema pristup osim tebe i nitko ne zna koliko u njoj ima ili nema osim tebe. Pusti je. Ostavi je u prašini. Možda poslije tebe dolazi onaj koji će je iskoristiti na dobro i neće je zloupotrijebiti.
Ali zašto ne, opet se pitaš? Nije li haljina znak dostojanstva, ugleda, prvih mjesta na trgovima i u sinagogama? Možda i jest. Ali ako znaš da lako i nesmotreno svako malo uprljaš haljinu, ostavljaš na njoj neizbrisive mrlje i fleke ne nosi je na sebi. Obuci nešto neupadljivo, budi neprimjetan kad već ne znaš kako haljine sačuvati.
Možda će gledajući tvoju haljinu suditi o haljini drugoga i drugih koji to ne zaslužuju i trude se svoje haljine sačuvati čistima. A tek gomilanje haljina!!! Ako ti je samo važno obući se u grimiz ili neku njoj sličnu boju, i ako se samo želiš obući pod svaku cijenu isplati li se.
Možda ti je bolje gol, postiđen i osramoćen ući u kraljevstvo nebesko nego obučen u purpur i grimiz od glave i pete otići tamo gdje je već onaj koji se nije mogao odreći štapa kao i onaj koji se nije mogao odreći torbe. U mjesto plača i škrguta zubi.
Ali, zašto ne i obuća? Štiti od vode, vlage i hladnoće, dobra je za hodanje po tvrdom i kamenitom putu čije kamenje bode i ranjava noge. Zašto ne i obuća, pitaš se?
Ali, što ako svojom obućom gaziš glave drugih, hodaš uspravno kao svetac ne spuštajući pogled na tijela i duše onih koje si pregazio kako bi svojom obućom došao gdje samo još ti misliš da zaslužuješ kako trebaš biti?
Što je ostalo iza tebe na putu, cesti, stazi kojom si hodao obućom koje se nikad nisi htio niti mogao odreći? Jesu li ostale visoko uzdignute i zahvalne glave i lica onih koje si poštovao i s kojima si hodao zajedno kao sa sebi jednakima prema kraljevstvu Božjem?
Ili je tvoja obuća toliko nagrdila lica onih koji su ostali iza tebe da su im još samo ostale oči u kojima se vide strah i olakšanje što si konačno i ti došao do kraja svog puta? Što je ostalo iza tebe učeniče koji si poslušao dobronamjerno upozorenje svog Učitelja, ali si ipak zadržao i štap, i torbu i haljinu i sandale?
Ako si dobro i savjesno radio i živio iza sebe ćeš onda ostaviti svijetli trag učenika čiji će i štap, i torba i haljina i sandale biti primjer i uzor kako učenik treba ići za Učiteljem. Ako si bio previše halapljiv i pohlepan možda te je i strah osvrnuti se da pogledaš što su tvoj štap, torba, haljina i sandale iza sebe posijali? Možda pustoš, nered, prazninu, cinizam, ogorčenje, nezadovoljstvo, zbunjenost i nevjeru?
Ali, i sad se možeš osvrnuti i pogledati sam sebi u oči i pogledati u oči svom Učitelju. Još uvijek možeš odbaciti od sebe i štap i torbu i haljinu i sandale i pasti pred njega na koljenima i priznati kako si ipak precijenio sebe i svoje kreposti, a podcijenio sebe i svoje slabosti. Još uvijek možeš.
Bolje ti je i bez štapa i bez torbe i bez haljine i bez sandala ući u kraljevstvo nebesko. Bolje ti je potpuno gol, ogoljen do najtežih svojih slabosti i grijeha stati pred Učiteljevo lice. Učitelj će oprostiti iako možda nije dužan i obvezan jer ti je cijelo vrijeme putem govorio ne nosi sa sobom ni štapa, ni torbe ni haljine ni sandala nije to za tebe propast ćeš, ali ti nisi jednostavno slušao. Ti nisi htio čuti.
Znaš, ono što ti je Učitelj rekao bilo je dobronamjerno. To nije bila stroga zabrana. To je bilo upozorenje iz ljubavi. Ne nosi sa sobom ako znaš da ne možeš s tim izići na kraj. Ostavi neka drugi nose. I bez štapa i bez torbe i bez haljine možeš naviještati kraljevstvo nebesko.
Tvoje upozorenje u Pismima je dobronamjerno. I najveća je učenička mudrost procijeniti samog sebe i odreći se ili prihvatiti nešto od toga što se putem nosi ili ne treba nositi. Opet ni ta učenička mudrost ne dolazi bez milosti Učitelja za koju ga treba svakodnevno moliti.
