Utorak, 17 svibnja

Urban VI., papa: 1378.-1389. i Klement VII., antipapa: 1378.-1394.


U Srednjem smo vijeku. U njegovu jeku. Grgur XI., sedmi i posljednji avinjonski Papa, na inzistiranje političkih i religioznih utjecajnika, 1377. godine sretno se vrati u Rim.

Dani konklava. Nakon osmogodišnjega pontifikata Grgur umrije u Rimu u noći 26./27. ožujka 1378. Deset dana nakon njegove smrti zakazaše se konklave za izbor novoga Pape u Gradu, prvi put nakon 1303., tj. nakon 75 godina. Kardinala je u Rimu 16, i to 1 Španjolac, 4 Talijana i 11 Francuza. Podijeljeni su u 3 oprječne frakcije: usko grgurevsku, francusku i talijansku. A još je 7 francuskih kardinala izvan Rima (6 u Avignonu i 1 u Sarzani u pregovorima za pomirenje Papinske države i Firenze). Rimski puk, uželjevši se Svetog Oca i bojeći se da i osmi papa, bude li Francuz, ne odnese papinsku katedru u Avignon, očekivaše da novi Rimski biskup bude Rimljanin. Valja napomenuti da su u takvoj atmosferi i izvješća suvremenika različita, pa i kontradiktorna, kao i naknadne povijesne rasprave o ovom izboru. Držimo se uglavnom Enciklopedije o Papama.[1]

Dan prvi. Otpočinju konklave 7. travnja 1378. uvečer, potaknute i rimskim vlastima. A neki rimo-građani, malo bojovniji, poprilično naoružani, skupljaju se na Trg sv. Petra uz neobuzdanu poviku: „Romano lo volemo, o almanco italiano!“[2] [Hoćemo Rimljanina ili barem Talijanca].

Oni borbeniji provaljuju u vatikanske hodnike uz galamu. Kardinali ne zovu u pomoć nijednoga od 500 francuskih (bretonskih) plaćenika koji su tu u blizini, zlu ne trebalo, niti se sklanjaju u siguran Castel Sant’Angelo [Anđeosku tvrđavu]. Znači, nisu u veliku strahu. Dobro su osigurani u kapelici sv. Nikole u vatikanskoj palači. Izbor bi s te strane trebao biti valjan, ako do njega dođe. Ipak ti će neobični vanjski događaji pospješiti papinski izbor. Nije bilo samo nesloge među narodom nego i među uzoritim kardinalima konklavašima. Nemaju kandidata između sebe, niti se itko odriče svoje frakcije u korist druge, niti mogu naći nekoga prikladna izvan sabrana Stožera. Ipak, nakon uobičajena vijećanja, nekako se složiše i u prvom krugu s 13 glasova, od njih 16, zaokružiše ime barskoga nadbiskupa Bartolomeja Prignana, koji je rođen u Napulju 1318. godine. Dvotrećinska je većina tu.

Najstariji kardinal Francesco Tebaldeschi, Rimljanin, ne vjerujući svojim očima, zamoli kolege da još jednom glasuju da bude svima uvjerljivo, jer ljudi ne će vjerovati da je netko u prvom krugu prošao.

I u drugom glasovanju izbor pade na barskoga nadbiskupa koji svojedobno bijaše više godina u Avignonu u papinskoj službi. Obavljao je, od 1376. godine, dužnost vice-kancelara Rimske Crkve, a od 1377. barski je nadbiskup, tj. u području pod napuljskim kraljem Anžuvincem. Pogodna osoba i crkveno i politički, uz to pravnik i diplomat. Složi se 15 kardinala za njega, samo jedan protivan, Giacomo Orsini, Rimljanin, prema nekima aspirant na katedru sv. Petra, koji se naknadno potuži da nije imao dovoljno slobode u izboru, a zapravo ne dade mu glasa ex antiquo odio [zbog starih računa], kako je navodno i sam to priznao.[3]

Dan drugi, 8. travnja. Treba sada od Rima do Barija prevaliti na vatrenim kolima s konjima hitracima više sati da zovnu nadbiskupa Bartolomeja, novoizabrana Pontifeksa, da ga upitaju hoće li sjesti na stolicu sv. Petra ili da drugoga traže. Nestrpljiva estradna masa u Rimu ne jenjava, nego se pojačava. Narod navalio, hoće ime. Kardinal Orsini, koji ne dade glasa za izabranoga zbog navodne nedovoljne slobode, uđe u „dijalog“ s tim dijelom Božjega puka tumačeći mu da je izbor gotov, ali da ne može kazati imena. Papinska tajna!

U to nestrpljiviji građani provale u Vatikan: Hoćemo ime! Je li opet Francuz? Izgovaraju se razna imena, koja samo zbunjuju. Povika sve to jača. Neki prelati sugeriraju – da se masa ne pretvori u energiju – neka kardinali pobožnom zavarom proglase papom Rimljanina Tebaldeschija, staroga i bolesnoga kardinala, da se narod smiri i raziđe kućama. I stvarno kardinali ga zamole da dopusti predložen pobožan trik da se mirno izvuku i, ako treba, sklone u Anđeosku tvrđavu dok ne prispije Bartolomej iz Barija.

Narod, ne čekajući javno proglašenje: Habemus Papam [Imamo Papu], ustakne Tebaldeschiju mitru na glavu, ogrne ga pluvijalom i stane mu klicati kao papi. A on, jadan kakav je već bio, jedva izgovara riječi obrane: „Non ego sum papa, sed archiepiscopus Barensis“[4] [Nisam papa ja, nego barski nadbiskup]. Pošteno od njega, ali kakva korist!

Kada Rimljani razabraše da on nije Papa, ostave ga poluživa pred oltarom (umro je 7. rujna 1378. u 79. godini).

Uto Bog dade te pristiže iz Barija novoizabranik. Šezdeset mu je godina.

Dan treći, 9. travnja, kardinali izbornici pozvaše Nadbiskupa da čuju hoće li izabranik pristati. I on razborito zamoli nazočne kardinale (trojica su Francuza već u Anđeoskoj tvrđavi) da se još jednom slobodno izjasne. Svi se nazočni po treći put izjasniše za Bartolomeja barskoga, koji pristade, uze ime Urban VI. Obukoše ga u papinske haljine te mu se prvi pokloniše, papuče poljubiše potom ga puku proglasiše Papom.

Obavijesti. Odmah puče glas po ekumeni: službeno obavijestiše preostale kardinale u Avignonu, kraljeve i careve po svijetu. Tijaru Papi 18. travnja na Trgu sv. Petra ustaknu kardinal Giacomo Orsini, jedini glasač protiv njega, ali koji nakon izbora prihvati i prista na izbor, da sve bude valjano. Takav je zakon. Bijahu pozvana 164 svjedoka očevidca da daju svjedočanstva o 10-dnevnom razdoblju između smrti Grgura XI. i izbora Urbana VI.: je li bilo prisile na kardinale, je li u takvoj atmosferi izbor valjan? Svjedočanstva su govorila da  zastrašivanja samih kardinala nije bilo, da su slobodno glasovali za koga su htjeli.

Papino vladanje. Ceremonija krunjenja zakazana u bazilici sv. Petra: 8. svibnja 1378., mjesec dana nakon izbora. Do sada bijaše sve regularno i legalno. Tako Papa otpoče vladati bez ičije protimbe. Ali u njegovu vladanju, kako je vidljivo, odmah bijaše znakova i poteza sumnjiva razbora. Već sutradan po ustoličenju, 19. travnja, Papa izdade bulu Nonnullorum perversorum [Nekih izopačenja] kojom sebi zadrža sve godišbine svih beneficija, i onih prije podijeljenih i onih obećanih, uvjeren da to ulazi u njegov apsolutan primat papinstva. Kao da mu je vrhovna vlast udarila u glavu, čude se neki pogođeni. Kaneći uvesti reforme, u prvome redu u kardinalski zbor, među prvim rečenicama bijaše mu lozinka: Omnia possum, ita volo[5] [Sve mogu, tako hoću], misleći u prvom redu na svoju premoć i prevlast nad kardinalima. U svojoj nestrpljivosti i egzaltiranosti novi Papa kardinala Orsinija nazva fatuus (mahnitov), a kardinala Roberta Ženevskoga ribaldus (zlikovac).[6] Počeše se nizati i drugi neočekivani izričaji i potezi novoga Rimskog biskupa koji ne samo zbunjivahu nego i ogorčavahu i kardinale i biskupe i narod. Kardinali ga prikazivahu: slaboumnim, bezumnim, luckastim.[7] Činjenica je da se u roku od 2-3 mjeseca situacija bitno promijenila: kardinalski zbor, koji bijaše gotovo jednoglasno za Bartolomeja – Urbana VI., radikalno se obrnu protiv njega.

Otvara se „zapadni raskol“. Početkom mjeseca lipnja 12 kardinala, s dopuštenjem Papinim, dođe u Anagni, papinski gradić, 70 km udaljen od Rima, kamo je trebao stići i Urban VI., da rasprave nastala pitanja. Ali Papa ne dođe, nego kao svoje delegate posla trojicu preostalih kardinala da urazume tu dvanaestoricu, ali se ovi predomisle i priključe odmetnicima. Među tima trima i onaj Orsini, koji prije tri mjeseca bijaše stavio Papi tijaru na glavu. Tako 9. kolovoza kardinali upute okružnicu svemu puku katoličkomu izjavljujući, s katedre u Anagniju, da je njihov izbor pape Urbana VI. nevaljan. Štoviše, izopće Papu iz Crkve, a Petrovu katedru proglase Sede vacante – praznom Stolicom.

Na to legalni i legitimni Urban VI., vidjevši da je ostao bez kardinalskoga zbora, 18. rujna imenova 25 novih kardinala (neki navode 29), među njima 7 Napuljaca.

Vatra se razvignja na sve strane.

Izbor Klementa VII., antipape. Koji dan nakon toga, 22. rujna 1378., šesnaestorica opozicijskih kardinala, u Fondiju na području Napuljskoga kraljevstva, 140 km od Rima, jednodušno izaberu novoga papu, tj. antipapu, kardinala Roberta Ženevskoga, ni Talijana ni Francuza, onoga Urbanova ribaldusa, rođaka kralja francuskoga, koji uze ime Klement VII. I ustoliče ga.

Izopćenja. Na to zagrme ekskomunikacije s obje strane. Papa Urban VI. baci izopćenje na protupapu Klementa VII. i njegove pristaše. A Klement VII. uzvrati jednakom mjerom papi Urbanu VI. i njegovim sljedbenicima. Ne zna se više ni što je „valjan“ i „zakonit“, ni što „nevaljan“ i „nezakonit“.

Obojica pontifeksa poslaše svoje nuncije i papinska pisma na vladare svijeta, dokazujući svaki za sebe da je on pravi i valjani. S teorijskih izopćenja siđoše na praktično bojno polje. Zaratiše dvije papinske vojske s pomoću civilnih odreda. Klement VII. odluči iz Fondija dokopati se Rima, ali Urbanovi plaćenici Bretonci poraziše antipapu u Marinu, 25 km ispred Rima. U travnju 1379. Urban VI. osvoji Anđeosku tvrđavu i pokori Rim, glavni grad Papinske države. Klement VII., antipapa, pobježe u Napulj, a odatle otplovi u Marseille i 20. lipnja 1379. dospje u papinski Avignon, živ i zdrav, učvršćujući se u protupapinu zvanju, uvjeren da je na pravome putu.

Podijeliše se kraljevstva i carstva, redovi i blaženici Božji. Jedni priznavahu pravoga Papu, Bartolomeja Talijana, drugi antipapu, Roberta Švicarca. Uz papu Urbana pristadoše Njemačka, Engleska, Belgija, sjeverna Italija, Portugal, tj. sve zemlje koje su protiv Francuske. Ostale države pristadoše uz protupapu Klementa. Kako je i papa i protupapa imao jurisdikciju za svoje područje, raskol u Glavi odrazi se i na sve udove cijeloga tijela Crkve. Tako se,

            osim dva sveta oca u Crkvi
            i dva uzorita kardinalska zbora
            pojaviše i dvije kanonske poslušnosti:
            u nekim biskupijama nastupiše po dva biskupa,
            u redovima po dva generala ili časne majke,
            u provincijama po dva provincijala ili provincijalke,
            na sveučilištima po dva „rectora magnificusa“.

I vrhunski se pravnici podijeliše u svojim mišljenjima. Glasovito sveučilište u Bolonji, papinskome gradu – glasovito po pravu – pristade uz klementinsku partiju, antipapale. A heretici u Kristovu stadu cvatu li, cvatu, zbog šizme, najtežega zla u Crkvi. Jedan pisac piše, zapravo parafrazira proroka Izaiju (19,2) i evanđelista Mateja (24,7):

            „Diže se kraljevstvo protiv kraljevstva,
            provincija protiv provincije,
            kler protiv klera,
            doktori protiv doktora,
            roditelji protiv sinova, a
            sinovi protiv roditelja“.[8]

Umjesto naumljene unutrašnje obnove i vanjske reforme, opći babilonski metež. I u Glavi i u udovima. I sveci se Božji razdijeliše: za Urbana papu bijahu sv. Katarina Sijenska, sv. Brigita Švedska, general Manje braće blaženi Petar Aragonski… A za Klementa antipapu: sv. Vinko Fererski, glasoviti dominikanski propovjednik (poslije je prešao na pravu stranu), njegov brat Bonifacije, inače general kartuzijanaca, sv. Koleta, reformatorka klarisa itd. Umjesto crkvene hijerarhije nastupi crkvena anarhija koja dosegnu svoju do tada najnižu dubinu. U takvim uvjetima papa Urban VI. vlada 11 godina: 1378.-1389. (nasljeđuje ga Bonifacije IX., također Napuljac). A antipapa Klement VII. razvija raskol punih 16 godina: 1378.-1394. (njegov je nasljednik antipapa Benedikt XIII.).

Trebat će se na ovaj raskol još navratiti, iako bi svaki vjernik želio da se takva vremena više nikada ne ponove. A ponovit će se još gora za koju godinu, kada budu trojica: zakoniti papa i dvojica antipapa. Taj veliki ili Zapadni raskol produžit će se i pojačavati 40 godina (1378.-1417.). Vidjet ćemo kako je milosrdni Gospodin izbavio lađu Petrovu iz užasnih valova ondašnjega nevremena. I dokazao da je on Spasitelj ljudi, i da svi trebamo njegovo spasenje, inače „izgibosmo“ u tiberijadskoj oluji.

Papini izbori. Kada smo već kod izbora Pape, korisno je podsjetiti na dva povijesna pravila koja su još na snazi. Prvo, praksa je od 1059. godine da Papu biraju samo rimski kardinali-biskupi. Drugo, klauzula o dvotrećinskoj većini izbornika potječe iz 1179. godine. Od tada u izboru Pape sudjeluje cio kardinalski zbor.[9]

Papa Ivan Pavao II. apostolskom konstitucijom Universi dominici gregis [Sveopćega Gospodnjega stada], od 22. veljače 1996., unio je novost: da pravilo dvotrećinske većine vrijedi do 34. tajnoga glasovanja. A nakon toga vrijedi pravilo apsolutne većine: polovica plus jedan dok se papa ne izabere.

Papa Benedikt XVI. vratio je vodu u povijesni milenijski potok. On je 11. lipnja 2007. izdao apostolsko pismo na vlastitu pobudu De aliquibus mutationibus [O nekim promjenama] u kojem kaže da je njegovu prethodniku bilo upućeno više „auktoritativnih molbi“ da ne uvodi tu novost. On je proslijedio svojim putom. Stoga papa Benedikt odlučuje da se i nakon 34. tajnoga glasovanja poštuje načelo dvotrećinske većine, ali primijenjeno isključivo na dvojicu kardinala koji su u 34. krugu imali najviše glasova. Neka se „razglasavanje“ vodi između te dvojice. Papa je onaj koji pobijedi, ali dvotrećinskom većinom. Tako jedan Papa uvodi motu proprio, a drugi Papa antimotu proprio. Zašto je papa Benedikt vratio povijesni gotovo tisućljetni kotač? Zato jer bi se, teorijski gledano, moglo dogoditi da od 100 kardinala 51 glasuje za jednoga kandidata sva 34 puta i onda 35. put pobijedi apsolutnom većinom. A ako je na snazi dvotrećinska većina, onda bi takva namještaljka bila teoretski ne samo umanjena nego i uklonjena.


Osvrt. Za obnovu vanjskih struktura u Crkvi Drugi vatikanski koncil obično uzima izraz: „reformirati“, a za obnovu unutrašnjega života „renovirati“ (Dekret o ekumenizmu, 4 i 6). Kada bi se vrhovni Pontifeksi više brinuli za ovu renovatio, obnovu duhom da se postane „novi čovjek“ (Ef 4,23-24), „novo stvorenje“ (Gal 6,15), negoli za obnovu vanjskih oblika i pogotovo suobličenja strukturama ovoga svijeta, bilo bi u crkvenoj povijesti više mira i jedinstva, a manje avinjonskih sužanjstava i rimsko-avinjonskih dvovlašća. Toliki izabranici na Petrovoj Stolici pokazivahu kako su uvjereni, bez obzira odakle došli, da su osobno obdareni nadnaravnom karizmom i reformirati i renovirati ne samo Rimsku kuriju nego i Rimsku Katoličku Crkvu. In Capite et in membris. Od prvoga dana papinske službe, i to u kratku roku svoga pontifikata, očekujući da će s novim reformama nastati ne samo liturgijski raj i ekonomski cvat, nego i duhovni mir, institucionalni red, funkcionalni besprijekor.

Urban je dolaskom na prijestolje odmah otkrio svoje karte: Omnia possum – Sve mogu – ne: Sve mogu u onome koji me jača (Fil 4,13), nego: Sve mogu svojom apsolutnom vlašću! I Ita volo – Tako hoću svojom apsolutnom vlašću, zaboravljajući gorko ljudsko iskustvo koje je Apostol davno sažeo: Ne činim što želim, nego činim što ne želim (usp. Rim 7,15). Pa je isti Papa doživio da se onaj isti kardinalski zbor koji ga je nedavno jednodušno izabrao, sada jednoglasno od njega odmetnuo i izabrao papu po svojemu kroju! A Papa izabrao posve novi kardinalski zbor po svojoj mjeri. Sigurno je i Urban VI. ubrzo uvidio da se ništa ne reformira i ne renovira stvarajući od najbližih i najmjerodavnijih savjetnika najprije neprijatelje, potom odmetnike i konačno raskolnike. Nevjerojatno zvuči da cio kardinalski zbor jednom kaže da je izbor Pape bio valjan, a do koji tjedan ili mjesec svi potpišu da taj izbor nije bio valjan!

Papa je Urban mogao biti, i bio je, osobno uvjeren da mu je izbor valjan, jer su kardinali triput glasovali za njega dvotrećinskom većinom, jednom i u njegovoj nazočnosti. Je li Urban možda sebi umislio da valjanost izbora čini sve njegove čine valjalima, pa i one koji su po općem sudu nevaljali, jer ne izlaze iz papinske službe, nego iz njegove slobodne volje!  

Da su pojedini izabranici na Petrovoj Stolici u svoje vrijeme više osluškivali Isusovu riječ: Grgure, Bonifacije, Urbane, Inocencije, ljubiš li me više nego drugi (Iv 21,15), i to tri puta, i da su se pod „apsolutnom ljubavlju“ brinuli za ovce i za janjce koje im je Gospodin povjerio, a odricali se da pod svojom „apsolutnom vlašću“ vladaju i kardinalskim zborom i biskupskim kolegijem i svim redovima i osobama, ne bi ni dolazilo do ovakvih raskola, sablažnjivih škandala odakle ih se najmanje očekivalo.


[1] I. Ait, „Urbano VI.“, u: Enciclopedia dei Papi, II., Roma, 2000., str. 561-569; M. Dykmans, „Clemente VII., antipapa“, ondje, str. 593-606.

[2] F. Callaey, F., Praelectiones historiae ecclesiasticae mediae et modernae, II., Roma, 1959., str. 244.

[3] Enciclopedia dei Papi, II., str. 563.

[4] F. Callaey, F., nav. dj., str. 245.

[5] Enciclopedia dei Papi, II., str. 564. Juvenalov je satirični original samo malo drukčiji: Hoc volo, sic iubeo, sit pro ratione voluntas [Ovo hoću, tako naređujem; umjesto razuma volja!], Satirae, 6, l. 223.

[6] F. Callaey, F., nav. dj., str. 247. Kard. Roberto Ženevski, izaslanik pape Grgura XI., predvodio je bretonske plaćenike u borbi protiv nekih pobunjenih gradova u Italiji. Pripisuje mu se odgovornost za pokolj počinjen protiv pučanstva u gradu Ceseni, gdje je 1.-3. veljače 1377. pobijeno više od 4.000 građana, iako su predali oružje i obećali oproštenje, Enciclopedia dei Papi, II., str. 595-596.

[7] Isto, str. 563.

[8] Usp. F. Callaey, nav. dj., str. 243-251, citat: str. 249.

[9] Usp. I. Jakulj, Izbor Pape. Od sv. Petra do Benedikta XVI., Split, 2007., str. 32-38.