Usamljenost

Regina nije više mogla izdržati očeve prijekore, pa mu srdito predbaci:

– Pusti me jednom na miru! Što se toliko brineš za moju udaju?

– Ne želim da postaneš usidjelica. Tvoje kolegice imaju već odraslu djecu, a ti čekaš nekoga princa iz čarobnih bajki. Usamljenost je najteža kazna za ženu.

– Onda bi časne sestre bile nesretnice koje je Bog kaznio?

– One nisu usamljene, jer žive u zajednici, a tko će se za tebe brinuti kad ostariš? – ljutio se otac.

– Tko bi tebi mogao udovoljiti? Mnogo je mladića, mojih prijatelja, prošlo kroz našu kuću, ali ti svakomu nađeš neku zamjerku. Ti bi htio da se udam za nekoga iz plemenite obitelji i da mu prezime počinje s nekakvim „de“, „von“ ili slično. Ti si staromodan čovjek, tata! Danas je važno da čovjek ima novaca, da bude atletski razvijen i privlačan. Uostalom, predstavila sam ti neki dan čovjeka koji me cijeni i voli, a ti mu nisi ponudio ni da sjedne.

– Onoga trgovačkoga savjetnika na inozemnom poslanstvu? Kako se ono zove?

– José Antonio.

– Pristojan čovjek, ali po izgledu mogao bi ti biti tata. Znaš li odakle je i koji su mu predci?

– Opet ti s tvojim plemićkim brigama. Valjda ne ću tražiti da mi pokaže svoje rodoslovlje, tamo od Adama.

Otac je zašutio, ali je odmah odlučio potražiti svoga detektiva da istraži tko je i odakle taj čovjek u koga se zaljubila njegova najmlađa kći.

Poslije nekoliko dana detektiv mu donese porazne vijesti o Joséu Antoniju. Imao je, doduše, titulu ingeniero comercial, ali bio je udovac, a što je najopasnije, liječio se dugo vremena u nekoj psihijatrijskoj klinici u Europi.

– Vidim, kćeri – započeo je jednoga jutra za doručkom – da ti ništa ne znaš o svom dečku.

– Što, tata? – znatiželjno zapita Regina.

– Da je udovac, da ima odraslu kćerkicu i da je psihički bolesnik.

– Aha – prasnula je u smijeh Regina. Ti misliš da ja to ne znam. José Antonio mi je sve to kazao. I još mnogo toga što ti ne ću reći.

– Što još? – upadne joj u govor otac. Zar to nije dovoljno? Zar ne znaš da su psihičke nastranosti nasljedne? Ako meni ne vjeruješ, pitaj don Ernesta, našega župnika, učena čovjeka.

– E, baš hoću, ali uz jedan uvjet.

– Koji?

– Ako on odobri moj brak, obećaj da se ne ćeš protiviti i da ćeš me pustiti na miru.

– Ne vjerujem da će se to dogoditi, ali neka bude kako ti kažeš.

Regina je doista posjetila don Ernesta. Sjedio je u naslonjaču i listao nekakvu knjižurinu. Kada je ušla, naglo se digao i pošao joj u susret. Regina se začudila da nema dima cigarete u prostoriji:

– Više ne pušite?

– Zabranio mi je liječnik. Pronašli su nekakvu stvarčicu u grlu. Ništa opasno.

– Je li pušenje nasljedno?

Don Ernesto se začudio tom pitanju:

– Znaš, Regina, moj je djed bio liječnik i strastveni pušač. Živio je do devedesete. Išao je svaki tjedan u tvornicu duhana i skupljao otpatke koji bi ostali poslije rezanja duhanskoga korijena, tako da cigarete nije ni kupovao ni pušio. A ja nemam vremena ići u tvornicu duhana, niti vjerujem da baš cigarete bezuvjetno izazivaju rak. A sad da ti odgovorim na tvoje pitanje. Ne znam je li pušenje nasljedno ili nije, ali ja grješnik svakomu savjetujem da se odrekne pušenja.

– Jesu li psihičke bolesti nasljedne?

– Mislim da nisu. Imao sam dosta studenata čiji su roditelji bili pod nadzorom psihijatra, ali oni su još i danas zdravi i izvrsni profesionalci. Reci mi, zašto to pitaš?

– Kanim se udati za čovjeka koji je bio u psihijatrijskoj ustanovi. Tata se protivi i želi znati Vaše mišljenje.

– U puku je rasprostranjeno uvjerenje da su psihičke bolesti nasljedne, ali rekao sam ti, ja u to ne vjerujem.

– Onda vi mislite da se mogu udati?

– Ne brzaj, Regina! Savjetuj se sa svojim kućnim liječnikom. Ako ti on odobri, nemam ništa protiv vjenčanja.

– Sjajno! – uskliknula je Regina. Baš Vam hvala, don Ernesto.

*

Kad su stigli na odredište u Europu, José Antonio se prijavio na posao u svoju staru tvrtku, dobro plaćen i zadovoljan. Jednom je poveo svoju suprugu do staroga oca, koji je živio povučeno u svojoj vili, okružen poslugom i kao snijeg bijelim mačkama. Toga jutra bila je kod njega María Eugenia, djevojčica od svojih trinaest, četrnaest godina, koja je inače živjela u internatu kod časnih sestara benediktinki. Sve njezine troškove podmirivao je djed.

Djevojka se srdačno pozdravi s Reginom, dok je ocu samo mahnula rukom na pozdrav. „Čudan odnos kćeri i oca“, mislila je Regina, pogotovo kad je vidjela da je djevojčica veoma ljubezna prema djedu. Po izgledu kuće i brojnoj posluzi zaključila je Regina da se radi o bogatu čovjeku. Bio je veoma ljubezan prema njoj. Čak joj je rekao da će mu biti drago, bude li je češće viđao u svojoj kući. Regina se čudila zašto joj suprug nije mnogo govorio o ocu ni o svojoj kćerkici. Osjetila je da María Eugenia rado prihvaća njezino milovanje, jer kad ju je pomilovala po kosi, djevojčica se tijesno pripila uz nju kao da traži zaštitu. Pristala je da dođe u njihov stan na razgovor. „Ali samo kad ne bude tate“, šapnula je Regini na uho.

Prolazili su dani i tjedni a da se ništa neobično nije dogodilo u njihovu životu. Muž je bio prema Regini veoma pažljiv, donosio joj darove i vodio je na zabave i šetnje. Tvrtka u kojoj je radio bila je zapravo vlasništvo njegova oca. Tvrtka je imala svoje ispostave po Europi i Africi. Sve je išlo kao u najljepšoj bajci, dok jednoga dana njezin muž, bez ikakva povoda, nije počeo na nju vikati. Nije mu ništa spočitnula, jer je pomislila da je razlog svemu u njegovoj premorenosti zbog velike brige i rada.

Veoma se razveselila, kad je María Eugenia jednoga jutra pozvonila i srdačno je zagrlila. Potiho je zapitala je li tata u kući, a kad se uvjerila da ga nema, ušla je s pomajkom u predsoblje. Da je razveseli, Regina je posjedne u svoje krilo i poljubi. Djevojčica stade plakati i jecati. Regina je još više stisne uza se i zamoli da se smiri.

– Mama, mama! – jecala je djevojčica i prislonila još jače glavu uz njezino rame.

– Smiri se, dušo! – Ja ću biti tvoja mama – tješila ju je Regina, milujući joj kosu.

– Volim vas, volim, ali…

– Što, dušo?

– Čuvajte se tate!

Tek se je tada, uz poneki jecaj, smirila i otvorila svoju dušu.

– Tata je nerijetko imao napade bijesa i tukao mamu. Onda se ona razbolila. Odveli su je u sanatorij za plućne bolesti i tamo je umrla. Djed se za nju brinuo i plaćao sve troškove.

– Ako vas jednom udari, bježite i ne vraćajte se više!

Jedva je to izrekla kad je opet zahvati jecanje.

Da je smiri, Regina predloži da pođe do njezine škole i internata, na što je djevojčica rado pristala. Kad je pitala ima li svojih prijateljica, reče:

– Moja najbolja prijateljica je časna Martina, profesorica latinskoga. Već u prvom razredu zapamtimo po koju izrjeku, kadikad ozbiljnu, kadikad šaljivu.

Sestra Martina je doista bila draga, mlada redovnica, koju su učenice uvelike cijenile. U razgovoru s njom Regina se uvjeri da pozna u tančine tužnu povijest djevojčine majke. Nije se htjela raspitivati o ponašanju svoga supruga, jer je smatrala da za to još nije pogodan čas. María Eugenia je zamolila sestru Martinu može li još ostati s Reginom, jer bi htjela s njom posjetiti djeda.

Kad su došle do djeda, našle su ga neraspoložena, što je djevojčicu veoma začudilo. On im je sam iznio razlog svoga nemira. José Antonio se počeo svađati s činovnicima, čak i s upraviteljem tvrtke. Svakoga vrijeđa i svima prijeti. Upravitelj je došao k njemu i dao ostavku na položaj.

– Bojim se da se ne ponovi njegova stara bolest – govorio je zabrinuto otac. Zato ga nisam htio imenovati šefom, nego samo savjetnikom poduzeća.

Onda se obrati Regini:

– Ako vam bude pravio ikakvih neugodnosti, preselite se k meni! Ne želim da vi trpite kao i pokojnica.

Zamolio je unučicu da Regini pokaže prostrani vrt i raznovrsne ukrasne životinje. Ni za ručkom nije bio dobre volje. Regina otprati djevojčicu do internata i vrati se kući.

– E, moj stari tata – govorila je Regina u sebi – nisi ti čudak kako sam te smatrala. Ali zašto je don Ernesto pristao? Bolje da o tome ne razglabam.

U poštanskom sandučiću nađe telegram. Starija sestra javlja da je otac pretrpio moždani udar i da je želi vidjeti prije smrti. Htjela se dogovoriti s mužem o svom putovanju u Ameriku i odluči da počeka dok se on vrati s posla. Ali on se nije vraćao, a već se je spustila noć. Nije znala koga da zapita, jer u tvrtki više nije bilo nikoga. Odlučila je nazvati svekra. Stari je gospodin već bio u krevetu pa ga sluškinja nije htjela uznemirivati. Na Reginino uporno traženje da se radi o važnoj stvari, sluškinja ga je ipak probudila.

– Oprostite, – govorila je Regina – što vas budim, ali ja sam strašno uznemirena, jer se José Antonio nije vratio kući.

– Ne će se ni vratiti tako brzo, gospođo! – odvratio je dosta smireno otac. On se oporavlja u sanatoriju, kamo smo ga morali smjestiti. To može potrajati mjesecima.

– Ali ja moram otputovati u domovinu, jer mi je tata na umoru. Zato bih ga željela posjetiti.

– Putujte slobodno, gospođo! I onako vas ne bi pustili u sanatorij. Žao mi je zbog vašega oca. Svi mi stariji moramo ustupiti mjesto mladima. Putujte i javite mi se telefonski kad stignete. Sretno i laku noć!

Još se trebala oprostiti od Maríe Eugenie. To će učiniti rano ujutro. Sada je prekasno, mislila je.

Dočekala ju je sestra Martina. Kad joj je ispričala svoje brige i nevolje, sestra je pošla po djevojčicu. Ova je već znala sve o tati, jer ju je djed bio izvijestio. Regina joj pokaže brzojav i predloži da s njom otputuje u Ameriku, ali je djevojčica odbila, kazavši da ne smije ostaviti mamu samu na groblju. 

– Ne želim da se osjećaš usamljenom – uvjeravala ju je Regina.

– O ne, ne! Nisam sama. Sestra Martina kaže da nitko nije sâm, ako je s Bogom, i da je takva samoća jedino blaženstvo. Zar ne, sestro?

– Nisu to moje riječi, nego riječi svetoga Augustina.

– To ljepše zvuči na latinskom – molila je djevojčica.

– Eto, da budete zadovoljne ti i tvoja pomajka: O beata solitudo, o sola beatitudo! María Eugenia skoči i snažno zagrli Reginu i zaželi joj sretan put.

– Do skora viđenja, dušo! – govorila je Regina, udaljujući se.

Rajmund Kupareo

Danica 1997: Hrvatski katolički kalendar, Zagreb, 1996., str. 132–136.