Srijeda, 12 svibnja

Uskrsli nas čini stabilnima – razmišljanje uz 3. vazmenu nedjelju (B)


Čitanja: Dj 3,13-15.17-19; Ps 4,2.4.7.9; 1Iv 2,1-5a; Lk 24,35-48


Jedno od popratnih iskustava Kristova uskrsnuća bila je zbunjenost i strah. Apostoli su, naime, bili u pravoj nevjerici glede svega što se dogodilo, a nisu imali jasnoga uvida, a još manje im je bilo moguće protumačiti događaj i pojavu koja je bila pred njihovim očima. Zato će i sveti Luka u svome Evanđelju izvijestiti o njihovu nesnalaženju upravo na sam dan uskrsnuća Gospodinova, o čemu čitamo i danas: “Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: ‘Mir vama!’ Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha.” Njih je, dakle, zbunila i prestrašila Isusova pojava, jer nisu znali što se sve dogodilo, a dokazi o njegovu uskrsnuću činili su se nevjerojatnima. Odatle izvor nesigurnosti u njihovim stavovima i ponašanju, jer ih još nije do kraja zahvatila snaga Kristova uskrsnuća.

To što se događalo apostolima, događa se i svakom čovjeku u svakodnevnom životu. Svaki čovjek pokazuje nesigurnost i krhkost pred događajima koji ga nadilaze i koje ne uspijeva shvatiti i protumačiti. Štoviše, svoju ranjivost pokazuje i u događajima koji i nisu baš neprotumačivi, ali ga izbacuju iz svakodnevne kolotečine, te mu remete ustaljenu predodžbu koju ima o životu. Potvrdu za to pronalazimo i u okolnostima pandemije u kojima živimo, te poteškoćama koje nastaju u ovakvom kontekstu gdje su silom prilika promijenjene određene životne navike ljudi. Tako se zabranjuju i onemogućuju druženja u kafićima, izlasci u restorane, organizacija skupova i odlazaka na zabave. Nastava se organizira na raznim elektroničkim platformama, te mnoge druge djelatnosti se obavljaju od doma, a ne na predviđenome radnom mjestu. No takve odredbe koje utječu na društveni život pojedinaca i obitelji, ne prolaze bez stanovitih posljedica. Dio ljudi je zbunjen i frustriran, dio ljudi je revoltiran, a dio trpi posljedice na duši i tijelu od svega što se događa. Već sada se prave analize i bilance koje pokazuju koliko je ovakva situacija proizvela oboljenja i zastranjenja, najčešće onih psihičke naravi, pa i zbog najbanalnijih stvari koje su se događale ili se događaju. Ne samo po medijima, već i po znanstvenim časopisima piše se o tome kako ljudi ‘pucaju po šavovima’ jer više ne mogu trpjeti situaciju u kojoj se nalaze, jer ne mogu otići na kavu ili provesti vrijeme na neki drugi način zabavljajući se s prijateljima i svojim društvom. Čak ima onih koji se žale što moraju doma sa svojim ukućanima provesti više vremena nego su planirali, te im i to smeta kao negativna posljedica ove neobične krize.

Sve rečeno, a i mnogo drugoga, samo pokazuje koliko je današnji čovjek krhko biće, gotovo razmaženo slikom životu koju sam sebi stvara, umjesto da bude realan glede života. Doista, umjesto da se snagom Kristova uskrsnuća osposobljava za suočavanje s izazovima života, doveo je sebe u situaciju da gubi tlo pod nogama i zbog tolikih nebitnih stvari ili sitnica u životu poradi kojih se žali kao malo dijete, umjesto da ozbiljno radi na vlastitoj izgradnji, jer život kao takav je jedan veliki izazov za koji nam je potrebna nadljudska snaga koju nam daje naš Gospodin. Postajući ovisan o suvišnome, to jest o zemaljskome i nebitnome, samo je sebe ugrozio jer se nije učvrstio u ljudskosti, a prije ili poslije dođe trenutak kad se toga mora odreći.

Samo Isus vraća čovjeku stabilnost jer ga obdaruje bitnim životnim vrijednostima i darovima. Na žalost dovoljan je i bilo koji problem ili poremećaj da se poremeti ljudska duševna stabilnost, jer svi planiramo život zamišljajući ga kao stvarnost bez problema i nedaća. A čim nadođu neke nevolje, odmah se mnogi pogube i stvaraju paniku, zdvajaju i kukaju nad životom, umjesto da u svim protivštinama promatraju prigodu za rast u vjeri i božanskoj snazi. Zato nam zbunjenost i strah koji pokazuju apostoli može biti škola i poučak života, jer oni su i jedno i drugo nadišli snagom Kristove uskrsne prisutnosti. I nama su okolnosti u kojima se nalazimo poticaj da se tješnje združimo s Uskrslim, te da ozbiljno računamo s time da zbunjenost i životni strah možemo odagnati samo ako smo osnaženi vjerom u uskrsnuće. Iskustvo života i vjere nam može potvrditi da je nestabilna duša u kojoj Krist ne prebiva, a izuzetno je hrabra i stabilna duša u kojoj se on nastanio svojom uskrsnom prisutnošću. On čini stabilnom svaku dušu, a i hrabrom da se zna nositi s nedaćama i izazovima života, te nas stoga i u današnjoj situaciju poziva da mu se otvorimo, te da se izgrađujemo u stabilne ljude kadre suočiti se sa situacijom, te odvažno pobjeđivati sve strahove i biti jači od nedaća. Kao što je svoje učenike uskrsnom prisutnošću osposobio za život u stabilnosti i bez straha, tako i nas poziva da se držimo njega, da razmatramo njegov život i usvajamo ga kao mjeru svoga života i djelovanja. Nakon toga nam predstoji svjedočiti dar koji smo primili, te da njegovom snagom oslobađamo straha ljude svoga naraštaja svakog straha i nesigurnosti, učeći ih graditi život na duhovnim stabilnostima kojima je temelj njegovo sveto uskrsnuće.