»Jaram je moj sladak i breme moje lako.« (Mt 11,30)

Uskrsnućem otvoriti oči – razmišljanje uz 3. vazmenu nedjelju (A)


Čitanja: Dj 2, 14.22-23; Ps 16, 1-2a.5-11; 1Pt 1, 17-21; Lk 24, 13-35


Nakon Gospodinove muke i smrti, uočljivo je da su apostoli i drugi Isusovi učenici potonuli u mrak i beznađe. Oni, naime, nikada i nisu došli do onog stupnja gledanja na život za koji ih je osposobljavao Isus svojom prisutnošću, naukom i djelima. Točnije, nisu nikada došli do te točke da ga sa sigurnošću otkriju kao Sina Božjega, već su ga promatrali, što je sasvim razumljivo, svojim ljudskim očima. I za njih se može reći da su bili slijepi pored zdravih očiju ili da su bili nesposobni vidjeti ono bitno što nadilazi okvire ljudske svakodnevnice i ljudske predodžbe. Apostoli su imali svoje ljudsko shvaćanje i pokušali su u to svoje shvaćanje staviti Isusa, dok je on s druge strane njima pokušao ukazati da trebaju drukčije gledati i dobro otvoriti oči. Jer svojim su očima mogli vidjeti njegovu ljudskost, to jest mogli su ga staviti u svoje shvaćanje ukoliko je on bio i čovjek, ali da bi razumjeli da je Božji Sin, to jest utjelovljeni Bog, u tom slučaju su oni trebali preispitati svoj pogled i svoje spoznajne mogućnosti.

U takvom stanju i raspoloženju zatekli su ih događaji muke Isusove, čime se pokazalo koliko su još uvijek bili nespremni. Zato su i dvojica od učenika na dan uskrsnuća, to jest prvoga dana nakon subotnjeg počinka, razočarani odlučili napustiti Jeruzalem. Jasno su izgovorili da su se nadali da će Isus otkupiti Izraela, te da im je njegova muka i smrt pokopala svaku nadu. Ništa bolje nije bilo niti s drugim učenicima i apostolima. A sveti će Luka zapisati za ovu dvojicu, kad im se Isus približio na putu: Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. Zato njihov razgovor nije bio drugo nego pretresanje bez pouzdanih činjenica i pravih zaključaka, poradi čega će ih Isus i upitati: Što to putem pretresate među sobom? Njihova obrazloženja i tumačenja doista su bila velika bezumnost, na što ih je i upozorio kasnije kad im je počeo tumačiti sve što se dogodilo: O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! I kao točka na “i” njegova tumačenja, bilo je blagovanje, to jest lomljenje kruha nakon čega su ga prepoznali, što Evanđelist zapisa na sljedeći način: Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju.

Ovaj proces sljepoće, to jest od uskraćenih mogućnosti prepoznavanja Isusa, pa sve do otvaranja očiju, tiče se i svakoga od nas koji idemo za Isusom kao njegovi učenici. U našem hodu može nam se dogoditi da okrenemo nekim drugim putem koji ne ide preko Kalvarije, to jest koji ne ide preko križa do uskrsnuća. Točnije, može nam se dogoditi da idemo s Isusom ili za Isusom, ali da uporno gledamo stvarnost oko sebe ljudskim skučenim pogledom, to jest da ostanemo zakinuti za ispravno razumijevanje života. To se napose dogodi kada njemu ne vjerujemo potpuno i bezrezervno, već njega mjerimo našim ljudskim metrom i prema njemu postavljamo svoja ljudska očekivanja.

Zato je uskrsnuće taj izniman događaj koji nam služi i koji je Gospodin htio za nas kao događaj kojim nam otvara oči za one stvarnosti koje izmiču ljudskom pogledu i ljudskome shvaćanju. Uskrsnućem nam se otvaraju oči za Božji zahvat u naš osobni život, oči za razumijevanje spasenja i milosnoga dara kojim nas Bog obdaruje. Uskrsnućem nam se otvaraju oči za Božju ljubav kojom nas je otkupio šaljući nam svoga Sina, kao što je obećao, te mi poput učenika otkrivamo snagu te iste ljubavi, i u Božjoj riječi i u blagovanju euharistijskog kruha. Uskrsnućem nam se tako otvaraju oči da poput učenika zaključujemo: Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma? To je Isusov dar spoznaje kojim nam gore srca i otvaraju se oči za razumijevanje Pisma i raspoznavanje Isusova lika u svim Pismima, ako i sami ne želimo biti bezumni i srca spora. Osim toga, druga velika sljepoća koja nas sve zahvati kao neka mrena, sljepoća je glede Isusove trajne i žive prisutnosti sa svojim narodom. On je s nama i dijeli našu stvarnost, do mjere da daje svoj život i blaguje s nama lomeći za nas kruh života, svoje presveto Tijelo. Velika je sljepoća ako se na to blagovanje toliko navikavamo da ne osjetimo živu prisutnost. Propust je ako presvetoj euharistiji pristupamo rutinski kao zatvorenih očiju, a upravo ona je živa proslava muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova.

Molimo stoga uskrslog Gospodina da nam otvori oči kao što je otvorio učenicima u Emausu. Budimo otvoreni za pouku njegove riječi i slušajmo je pozorno upijajući otajstva života koje nam je u njemu darovano. Na poseban način dopustimo da nas lomljenje kruha – blagovanje njegova tijela učini da nam se otvore oči do kraja, te da živimo kao oduševljeni svjedoci njegova uskrsnuća, prosvijetljeni i osnaženi otajstvenim blagovanjem koje nam je on pripremio kako bi nas sigurno doveo u život vječni.