Utorak 15. tjedna kroz godinu: Zar ćeš se do neba uzvisiti?
Meditacija uz Evanđelje: Mt 11,20-24
Ima ljudi koji su se u odrađenom trenutku iskazali i kao vjernici i kao roditelji i kao domoljubi. To će svatko čestit priznati. Međutim, događa se da ti isti ljudi, koji su na neki način zadužili Crkvu, obitelj, društvo – počinju sebe smatrati posebnima, zaslužnima, počinju za sebe tražiti poseban položaj. Oni punih ustiju znaju govoriti: „Gdje si ti bio kad sam ja…“. I onda slijedi dug govori o vlastitoj veličini…
Isus se ne da time zabljesnuti. Pogledajmo. Korozain, Kafarnaum i Betsaida bili su gradovi uz Genezaretsko jezero gdje je Isus najviše propovijedao, gdje je najviše čudesa učinio. Tamo je boravio, oni su ga susretali na ulicama, mnogi su od njih s njime jeli i pili. Međutim, očito je kod njih sve to ostalo na izvanjskoj razini. Zato im Isus tvrdo govori: „Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili.“ I onda sličnu riječ upućuje i Kafarnaumu.
Ne smijemo se uspavati, nipošto se ne smijemo uznositi. Jer evo, mogli bismo reći: pa ja sam od djetinjstva vezan uz Crkvu; kršten, krizman i vjenčan, a ne kao oni drugi koji su… I onda započinje omalovažavanje onih koji su se tek neki dan krstili. Međutim, bez obzira na našu prošlost Isus gleda na to, živimo li danas stvarno po svojoj vjeri, odnosno jesu li nam njegove zapovijedi pravilo života. Jer, događa se da u mnogim stvarima nasljedujemo one koji do Boga ne drže, tako da počinjemo vjerovati da je čestito ono što nije čestito, da nije grijeh ono što je itekako grijeh, da je nebitno ono što je itekako bitno. I tako mi, koji smo od djetinjstva bili poučavani u zdravu nauku, počinjem poprimati nekršćanski način mišljenja i djelovanja. Svi smo u napasti da budemo vjernici tek naizvan. Zato je obraćenje svakodnevni napor i svakodnevni poziv. Dao Bog da iz dana u dan sebe uvijek usmjeravamo prema Isusu Kristu, jedinom istinskom Učitelju i Spasitelju.
