Utorak 18. tjedna kroz godinu: Dođi!
Meditacija uz Evanđelje: Mt 14,22-36
Sveti Petar nam je nekako od svih apostola osobito simpatičan jer je – čovjek, običan čovjek, tako da u njemu često možemo prepoznati sami sebe. Evo. Petar je bio „proračunat“ kada je Isusa upitao: „Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?“ (Mt 19,27) Nadalje, upravo se Petar bio silno junačio, kako on Isusa neće ostaviti, makar svi drugi to učinili. I baš on, Petar, u noći Isusova suđenja strašno se uplašio za svoj život, pa je – paraliziran od straha – izdao svoga Učitelja kojega je silno ljubio. I evo opet Petra koji je junačan na riječima, a u djelima baš i ne.
Bila je noć. Učenici su veslali na drugu obalu, dok je Isus ostao na kopnu. Podigli su se valovi, kad – gle! – eto im Isusa u susret hodeći po vodi. Isus im govori da se ne plaše, da je to stvarno on. I onda Petar, junačan kakav je već bio, kaže: „Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!“ A Isus, kao da je to svakidašnja stvar, mirno mu kaže: „Dođi!“. I Petar krene i počne hodati. I već u sljedećem trenutku uplaši se valova i počne tonuti. Isus ga prihvati za ruku i prekori: „Malovjerni, zašto si posumnjao?“
Evo. Samo ta jedna jedina riječ: „Dođi!“ Nije bitno na što smo pozvani. Nije bitno koliko je to teško. Nije bitno koliko to nadvisuje – kako nam se čini – sve naše sposobnosti. Bitno je tko je onaj koji nam govori: „Dođi!“ Ako je to Isusov glas, možemo mirno krenuti, ma kakve prepreke bile pred nama i ma koliko se mi osjećali slabima. Ako nas Gospodin poziva da se odreknemo dugotrajne ovisnosti, mi se trebamo uputiti prema njemu koji kaže: „Dođi!“ I stići ćemo do njega. Ista je stvar, ako nas opterećuje neki dugogodišnji grijeh, neka netrpeljivost ili pak ne-ljubav, nesposobnost da oprostimo. Isusov poziv da mu dođemo jednako vrijedi, ako je u pitanju bilo što nas onečovječuje, što u nama guši Božju milost da ljubimo njega, Boga i svoje bližnje. Što god bilo, ako Gospodin kaže: „Dođi!“, mirno možemo krenuti, sigurni da ćemo uspjeti, jer to nije naša snaga, nego Isusova. Pogledamo li malo bolje, taj nam poziv Gospodin upućuje svakodnevno. Treba samo u poniznosti otvoriti uho za njegov glas.
