Utorak 20. tjedna kroz godinu: Lakše je devi kroz uši iglene

Meditacija uz Evanđelje: Mt 19,23-30

Zamislimo čovjeka koji padne u more. Ako je i dobar plivač, što brže može, on od sebe sve odbacuje, da bi mogao plivati, pa makar uza se imao i vreću zlata. Kad je život u pitanju, sve drugo postaje nevažno. U tome svjetlu možemo bolje razumjeti Isusovu pouku koja je zaprepastila njegove učenike: „Zaista, kažem vas, teško će bogataš u kraljevstvo nebesko. Ponovno vam velim: Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.“ Duhovito. Zamislimo samo jadnu devu koja se sa svojom grbom pokušava provući kroz iglene ušice!

Bogat čovjek u lošem smislu jest onaj koji se grčevito drži svojih zemnih dobara i ne želi ih pustiti, vjerujući da mu to bogatstvo donosi sigurnost i mir. U tome smislu vrlo prizemljeno govori psalam: „Ne boj se ako se tko obogati i ako se poveća blago doma njegova: kad umre, ništa neće ponijeti sa sobom, i blago njegovo neće s njime sići“ (Ps 49,17-18). To je, kao kada netko upita, što je pokojnik ostavio iza sebe, pa dobije odgovor. „Sve.“ Mi se služimo zemaljskim dobrima, ali njima ne služimo i ne klanjamo im se. Veli Pavao: „Nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno“ (2 Kor 4,18).

U ceremonijama carskoga Beča kad bi se lijes s umrlim carem donio pred kapelicu gdje je imao biti pokopan, vrata budu zatvorena. Kada dvoranin koji ide ispred lijesa pokuca, kapucin iza zatvorenih vrata crkve pita, tko je. Pa onda službenik nabraja sve silne titule cara i kralja, ali tvrdoglavi kapucin kaže da takvoga ne poznaje i – ne otvara vrata. Tek kada carski službeni kaže da je pred vratima Franjo Josip, grešnik – gle! – vrata se otvore. Upravo smo mi takvi pred Božjim licem: grešnici potrebiti njegove milosti, pri čemu nas tješi to, što je njegovo milosrđe neizmjerno.