Utorak 24. tjedna kroz godinu: Pristupi i dotače se nosila

Meditacija uz Evanđelje: Lk 7,11-17

Bog je stvarno čovjekoljubac, kako kažu stari duhovni pisci. On se u svome Sinu prigiba svakome nevoljniku. Evo upravo dirljive slike Božje sućuti i Božje nježne ljubavi. Isus se s učenicima i mnoštvom koje ga je slijedilo uputi u grad Nain. Kad tamo – žalost golema i pregolema. Iznosili su iz grada mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Strašno. Umro je mlad čovjek. Zatim, to je jedinac. Jedinac u majke udovice, koja ostaje bez hranitelja. Sve strašnije od strašnijega. Ono mnoštvo koje je bilo na sprovodu u svojoj žalosti i sućuti nisu Isusa ni zapazili. I što čini Isus? Posve nepozvan, prilazi i dotaknu se nosila, što po sebi nitko ne čini (osim nosilaca koji to moraju), jer bi se – po njihovim uredbama – takav čovjek onečistio. U čudu su nosioci stali. I Isus se obrati mrtvacu riječima: „Mladiću, kažem ti, ustani!“ Mrtvi mladić odmah oživi a Isus ga daje njegovoj majci. Tko li samo može zamisliti silnu, neizmjernu radost te žene. Onaj kojeg su svi oplakivali kao mrtvog sada je živ u njezinu zagrljaju!

Jednostavna je to poruka i pouka za nas. I prije nego li se mi obratimo Bogu molitvom, pa i onda kada mu se uopće ne obraćamo, zna Bog i našu nevolju i naše potrebe. Stalo mu je do svakoga od nas. Ne okreće Bog glave od nas. Ne prepušta nas našoj nesreći. Znamo i vjerujemo, Bog dopušta i nevolje i nepravde, Bog dopušta patnju, baš kao što je dopustio da i njegov Sin trpi. Ali to nikad nije zadnja riječ. Bog je pobjednik i on će dati da se naše nevolje prometnu u radost, baš kako Bog po proroku Jeremiji govori prognanom narodu o danu njihova povratka iz progonstva: „Djevojke će se veselit’ u kolu, mlado i staro zajedno, jer ću im tugu u radost pretvoriti, utješit ću ih i razveselit’ nakon žalosti“ (Jr 31,13). U toj nadi hodimo i u toj radosti živimo.