Ponedjeljak, 17 svibnja

Uzašašće Gospodinovo (C) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Danas slavimo Kristovo uzašašće. Krist se svojim učenicima prestao javno ukazivati i ovim je događajem pokazao da on sada i svojim čovještvom posvema ulazi u slavu Očevu. Tako današnja molitva lijepo veli da je Kristovo uzašašće i naše uzdignuće. Krist je uskrsnuo i uzašao na nebo, a sve je nas učinio dionicima svoje nebeske proslave. Sve što je Krist učinio, radi našega je spasenja učinio. Ono što je na Božić započeto, sada se nekako dovršava: Sin je Božji uzeo na se našu ljudsku narav da bi nas zaogrnuo svojom božanskom slavom i proslavom. To svoje odabranje i posvećenje na poseban način otajstveno slavimo upravo u ovoj euharistiji. Zato zamolimo Gospodina da nas učini dostojnima svoga izabranja.

  • Gospodine, postao si čovjekom da nas posvetiš. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, svojim uskrsnućem i uzašašćem širom si nam otvorio vrata svojega Kraljevstva. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da živimo dostojno svoga izabranja. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Možda ste i sami čuli ili doživjeli nešto slično ovome. Starica je čuvala i odgajala svoga unuka dok su njegovi roditelji bili na radu u Njemačkoj. Bio joj je kao dijete. Živio je s njom do završetka srednje škole i onda otišao u svijet k svojim roditeljima. I jednom tako, kad je kao i inače dolazio o blagdanima u stari kraj, sada već “sređen” i naočit mladić u dobrom automobilu i s dobrom zapadnom zaradom, posjetio je i svoju baku. O radosti bakina! Vidjela je pred sobom odrasla i zrela čovjeka i znala je da je u njega ucijepila toliku skrb i ljubav. Onda je unuk baku otvoreno upitao: “Bako, a kada ćeš na mene prepisati ovu kuću i zemlju?” U prvi mah nije mogla povjerovati svojim ušima. Bože moj, zasigurno je pomislila, zar nakon petnaest godina tolike bliskosti, zar na svu njezinu ljubav odgovor može biti pitanje nasljedstva, pitanje stjecanja? Davala je ljubav, a za uzvrat dobila – brigu za materijalno i brigu da imanje ne bi slučajno prešlo u ruke nekog drugog unuka… Eto, tako postupaju ljudi koji ne znaju uzvratiti ljubav.


Hoćeš li u ovo vrijeme uspostaviti kraljevstvo?


Upravo je tako Bogu s nama. Pogledajmo. Isus je tri godine propovijedao o Kraljevstvu Božjem i tumačio što bi ono trebalo značiti. Budući da ga je mnoštvo često tek površno slušalo i samo tražilo neku svoju korist, Isus je izabrao dvanaestoricu kojima je uporno tumačio smisao Kraljevstva. Govorio je kako čudesa koja je činio nisu sama sebi svrhom. Ona su znak konačnog spasenja. Tako, na primjer, ozdravljenje uzetoga tek je znak duhovnog ozdravljenja, da je umnažanje kruha tek znak euharistije. Isus je, konačno, govorio da je Božje kraljevstvo nov čovjek, a ne ono izvanjsko, da se Kraljevstvo nebesko stvara i rađa tamo gdje raste sve što je dobro i plemenito, u srcu čovjekovu. Tako je Isus prezreo ovozemne probitke i dopustio da bude ubijen, a onda je svojim uskrsnućem pokazao i dokazao da ljubav i vrijednost Bogu imaju najveću vrijednost. I, evo, nakon Isusova uskrsnuća, apostoli pokazuju da praktički nisu ništa shvatili. Pitaju ga hoće li u ovo vrijeme u Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo. Naravno, to bi, prema njihovu mišljenju, trebalo biti čisto ovozemno kraljevstvo. Reklo bi se da je za njih uzaludno bilo sve Isusovo djelovanje i propovijedanje. Pa ipak, Isus je i tada prema njima pokazao beskrajno strpljenje.


Primit ćete snagu Duha Svetoga


Isus ih strpljivo poučava (Dj 1, 1-11): “Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.” Zna Isus da je u njima još jak duh ovoga svijeta. Isus je u njih posijao dobro sjeme, ali će tek blagotvorna toplina Duha Svetoga učiniti da to sjeme donese plod. Znamo da je kasnije tako i bilo. Nakon silaska Duha Svetoga apostoli su shvatili bitnu novinu Isusovog djela spasenja i, uza sve svoje slabosti, postali su navjestitelji Kristovog kraljevstva, kraljevstva koje znači posvemašnju promjenu čovjekova duha, koje znači da čovjek prihvaća nov način razmišljanja i djelovanja, da čovjek dopušta da Bog po svome Duhu vodi njegov život. Božji Duh vraća čovjeka u potpunu ravnotežu sa samim sobom i u potpuni mir s Bogom, vraća čovjeka k svome izvoru i svome dočetku.


Što stojite i gledate?


A kako mi stojimo s kraljevstvom Božjim? Mi smo, barem na onoj sakramentalnoj razini, primili Duha Svetoga u krstu, potvrdi, euharistiji, u sakramentu pomirenja. I na kojoj smo razini? Možda se, premda nesvjesno, ponašamo kao onaj mladić prema svojoj baki ili kao apostoli prema Isusu: da nam je bitna ovozemna korist, tako te i mi otprilike od Boga tražimo: zdravlje, uspjeh u ljubavi i poslu, mir i napredak našega društva. I pri tome zaboravljamo da je kraljevstvo Božje u nama, da smo mi dio toga kraljevstva, da upravo u tome i jest Kristova želja da njegovo Kraljevstvo snagom Duha po nama poraste u ovome svijetu. To su veoma dobro shvaćali sveci poput svetoga Franje, svetoga Leopolda Mandića, blažene Majke Terezije… To i jest ljepota Božjeg kraljevstva: ono, naime, raste kao stablo iz gorušičina zrna ili koje buja kao tijesto prožeto kvascem. Bog upravo po nama želi da se njegovo kraljevstvo širi i raste dubokom nutarnjom snagom.

Zato je i nama upućeno ono čuđenje: “Što stojite i gledate?” Hajde, na nama je da ostvarimo i ostvarujemo Božje kraljevstvo u sebi, u svojoj obitelji, među našim bližnjima. Uzaludno je i ludo žaliti se na pokvarenost ovoga svijeta i na strahotu ovih posljednjih vremena. Bog nas želi učiniti širiteljima i blagovjesnicima svojega kraljevstva. A to je kraljevstvo pravde, kraljevstvo strpljivosti, dobrote, kraljevstvo ljubavi, pravo Kristovo i Božje Kraljevstvo, ono koje se proteže sve do vječnosti.