Ponedjeljak, 21 lipnja

Važnost dobrog sjemena – razmišljanje uz 11. nedjelju kroz godinu (B)


Čitanja: Ez 17,22-24; Ps 92,2-3.13-16; 2Kor 5,6-10; Mk 4,26-34


Poučavajući svoje učenike o načinu prisutnosti kraljevstva Božjega u svijetu i u našim dušama, Isus je posegnuo i za prispodobama koje smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku. Pričajući prispodobe o kraljevstvo , pričao je u biti o sebi i svome dolasku među ljude, jer on je to kraljevstvo o kojemu je pričao. On je sadržaj tog kraljevstva, kao i navjestitelj koji tumači kako se to kraljevstvo ostvaruje. Danas je tako u središte pozornosti stavio sjeme, to jest kraljevstvo je Božje usporedio sa sijanjem sjemena. Time je htio skrenuti pozornost na to da je ono maleno, tiho, nezamjetno. Ne raste bučno ni spektakularno, a opet njegovu snagu ništa ne može zaustaviti. Na istovjetan način je Isus došao u ljudsku povijest: kao običan čovjek koji je svojim životom bio blagoslov čovječanstvu i koji je utkao svoj život u živote ljudi na tih i diskretan, a opet snažan i neizbrisiv i neponovljiv način. on je bio istinsko sjeme posijano rukom Očevom na zemlju, te je rastao kao i svaki drugi čovjek, u jednostavnosti i siromaštvu, a opet s druge strane u sebi je nosio božansku snagu koja je od tog trenutka ostala neiskorjenjiva u ljudskoj stvarnosti. Štoviše, ostala je ona nosiva prisutnost koja čovjeka čini uistinu plodnim i sigurnim, te mu daje okrjepu života u ovoj suznoj dolini.

Stoga i za nas vjernike ostaje najveća obveza ona koju nam stavlja Isus ovom prispodobom: “Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek baci sjeme u zemlju.” Kraljevstvo je nebesko, dakle, kada čovjek dopusti da mu sjeme božanske plodnosti padne u srce, u plodnu zemlju duhovnoga života. Doista, prisutnost kraljevstva nebeskoga u našem srcu, a potom i u društvu, ovisi o sijanju božanskog sjemena. U nama neće biti ni milosti ni svete prisutnost koja dolazi sama od sebe, nekim naravnim putem. Za to se treba izboriti dopuštajući, a i tražeći svim srcem, da nas Bog oplemeni svojim darovima i milošću. Kraljevstva Božjega nema u nama ako ne dopustimo Bogu da u nas posije sjeme kraljevstva koje potom unutarnjom snagom ide prema plodnosti.

Na žalost mnogi ljudi misle da sami od sebe bez Boga mogu biti dovoljno ili jednako plodni kao i s njime. Zato se i ne trude dopustiti mu da on posije sjeme kraljevstva nebeskoga, već sami ostvaruju plodnost i blaženstvo po svojoj mjeri bez njega. Mnogi tako puštaju onim ‘naravnim’ silama da rastu u njima i da donose plodove, a ne vide da kraljevstvo nebesko ima posebno sjeme koje je uzgojeno u nebu, te nam je spušteno na zemlju po našem Gospodinu Isusu. Zavarava se svaki onaj koji misli da njiva ljudskoga života može ostati prazna, to jest donijeti nebeske plodove ako u nju nije posijano nebesko sjeme. Svaki čovjek bi morao znati da i ne sijanje dobrog sjemena je neko sijanje, jer se time prepušta mjesto korovu da uzme maha. To jest plodnost njive se prepošta besplodnosti i beskorisnom bilju da crpe zemlju. Na žalost danas čovjek ne zna razlikovati dobro sjeme od lošega, nebesko od zemaljskoga, a htio bi brati dobre plodove. Bilju koje dođe s vjetrom i onečisti plodnost njive njegova srca daje prostora, a htio bi brati ukusne i nezagađene plodove. Današnji čovjek se, na žalost, ponaša na istovjetan način prema Bogu koji sije dobro sjeme i prema korovu koji raste sam od sebe, izvan plana i mimo volje domaćina i gospodara. To je zanimljivo proturječje ovoga svijeta da na jednak način vrednuje nejednake stvari koje uopće nisu za usporedbu, te daje ‘jednaka prava’ dobrom sjemenu i korovu. Današnji čovjek je proglasio neka lažna prava korova da raste u njegovu srcu, zaboravljajući ili ne želeći vidjeti da mu korov ne donosi plodove, već ga mu onečišćuje srce i guši plodnost.

S druge pak strane kad čovjek jednom posije pravo sjeme, onda stvar ide daleko lakše. Onda sjeme ima svoje zakonitosti koje nije ono samo sebi upisalo, već ih je upisao onaj koji ga je stvorio. To znači da kad jednom od srca primimo božansko sjeme, ono s takvom lakoćom raste u nama kao nešto najprirodnije i najprikladnije našemu srcu i plodnosti našega života. Bog je toliko dobar da je on sam priskrbio i skrbi. Mi ljudi koji otvaramo svoja srca i sijemo božansko sjeme ne praveći mu zapreku u srcu, nismo morali brinuti oko njegove kvalitete niti mu mi morao davati savjete i poticaje kako će rasti. Ono samo se u nama razvija unutarnjom zakonitošću. A naše je da mu ne sprječavamo rasti sukladno njegovim zakonitostima,  koje nismo upisali mi, već darovatelj sjemena. Onaj koji je stvorio i dao sjeme on je odredio njegovu dobrotu i njegov tijek razvoja, a naše je samo prepoznati i podržavati da raste.

Potrudimo se stoga oko sijanja ovog dobrog sjemena u nama, te poštujmo njegov zakoniti tijek razvoja, pa će kraljevstvo nebesko lako u nama bujati svojim plodovima kojima ćemo mi sami postati nebeski blagoslov onima s kojima živimo. Ne budimo ‘naturalisti’ koji sve zemaljsko proglasi naravnim, te misle da će se sve u duhovnom životu i rastu dogoditi samo od sebe, već dopustimo Bogu da posije sjeme milosti i neka nam nebeski plodovi postanu nešto što je sasvim naravno za naš ljudski život. Prigrlimo svoga Gospodina kao nebesko sjeme te se mi razvijajmo sukladno njegovim zakonitostima, kako bismo s njime donijeli plodove života vječnoga za sebe i sve koji su povjereni našoj duhovnoj skrbi.