Vječnost
Malena grobna udubina predstavlja bezdan veći od svih provalija. Dijeli vrijeme od vječnosti. A ta je vječnost za nas misterij. Zabrinjava nas više od svih objavljenih misterija, jer su zapravo svi misteriji Vjere uvjetovani misterijem vječnosti. Kad u sebi ne bismo nosili vječnost, od mala bi značenja bile za nas sve vjerske tajne. Vječnost je ime Boga koji se krije iza tvarnih promjena u Svemiru i koji se objavljuje u bezmjernim, nikada zadovoljnim, čežnjama srca. Nad grobom osjećamo prisutnost vječnosti (to ni pogani nisu mogli zatajiti). Pitanje je, je li ta vječnost za dušu sretna ili nesretna. Zato našim preminulima želimo svijetlu vječnost.
Ernest Hello htio se poigrati brojevima, pa je broju 1 (jedan) nadodavao ništice. Ispunio je jednu crtu. Nastale su astronomske cifre. Onda je zamislio taj broj kao godine i sa strahom zaključio: Kad bih ispunio cijelu zemlju brojkama, vječnost još ne bi započela.
Uronjeni smo u vremenu. Bez promjena godišnjih doba i materije ne možemo zamisliti naš život. Vrijeme – promjena: to je naš životni pojam. Najveći dar Boga anđelima i čovjeku jest sudioništvo u Njegovoj vječnosti. Kažem sudioništvo, jer, iako u sebi nose vječnost, nije ta iste naravi kao ona Božja, koja se s Njime poistovjećuje. U hrvatskom jeziku nemamo pravi termin za razliku „aeternitas“ od „aevum“. Aeternitas je mjera stalnoga (permanentnoga) bića; vrijeme (tempus) je mjera pokreta, mjera susljednosti, koja uključuje promjenu, postajanje. Aevum je mjera bića, nepromijenjena u svojoj bitnosti, ali kojega su čini sukcesivni (slučaj čistih duhova i odijeljenih duša, u kojima postoji psihološka sukcesija činova). Samo je Bog uistinu vječan, jer samo je On svoje vlastito biće. Stvorenja participiraju u Božjoj vječnosti, ukoliko su nepromjenjiva, bilo u pogledu bitnosti, bilo u pogledu djelovanja – kao anđeli i blaženici, koji gledajući Vječnu Riječ nemaju promjenjivih misli
„quantum ad illam visionem Verbi, non sunt in Sanctis volubiles cogitationes“ [u odnosu na gledanje Riječi, u svetima nema prevrtljivih misli] (sv. Augustin).
Najteža kazna prokletih u paklu jest da ne mogu nestati (njihova je bitnost nepromjenjiva), a nemaju stalnosti ni mira u mislima. To je onaj očaj zbog izgubljene sreće, kako ga je majstorski prikazao Beato Angeliko u svojem Posljednjem sudu. Mi lakše zamišljamo osjetne kazne prokletih nego onu bitnu: gubitak Vječnoga Dobra. Jasnije su nam potrebe tijela nego potrebe duše. A ipak je duša plemenitija i savršenija. Kada tijelo ne bude više zastor duše, onda će tek biti moguće procijeniti njezinu ljepotu, ali i tragediju osuđenih u paklu.
Oslobodi me, Gospodine, od smrti vječne!
– Na prvi pogled izgleda, da ta molitva u sebi krije proturječje: vječna smrt. Ali ipak to nije proturječje: prokletnici žele nestati, ali im je to uskraćeno, jer u sebi nose vječnost. Možemo shvatiti, od kolika je značenja molitva sv. Crkve:
Pokoj vječni daj im, Gospodine i nek im svijetli vječna svjetlost.
Priviknimo se na susrete vječnosti: u zjeni djeteta, koja svojom mirnoćom odražava prisutnost Boga; u bolu, koji nam izgleda beskonačnim, a koji bi to zbilja jednom mogao postati, ako ne shvatimo, da nas on otkida od vremena; u sreći, koja je kratkotrajna, ako nije uronjena u izvoru sreće, u Bogu.
U sebi nosimo vječnost. Internum aetérnum [vječna nutrina] – opetovao je sv. Augustin. Ta vječna unutrašnjost može biti sretna samo u Bogu, koji je jedini vječan u potpunom smislu te riječi.
Aetérna fac cum sanctis tuis in glória numerári – Bože, učini, da se u vječnoj slavi ubrojimo među Tvoje svetce (Te Deum).
Rajmund Kupareo
Hrvatski katolički glasnik: Mjesečnik za duhovnu izgradnju američkih Hrvata (Chicago), studeni 1953., godište XIII, broj 11.
