Voda

Jednom je zgodom Isus susreo ženu koja je došla zahvatiti vode iz zdenca. U tim vremenima mučna je to bila zadaća koja je redovito padala na žene: nositi vodu u velikim drvenim posudama. Bilo je podne. Mediteransko je sunca nemilosrdno peklo. Isus joj govori: „Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.“ Kamo sreće, pomislila je žena, da imam žive, to jest tekuće vode! Ali Isus želi reći nešto drugo: „Tko god pije ove vode opet će ožednjeti. A tko bude  pio vode koju ću mu ja dati, neće ožednjeti nikada.“

Nikada ožednjeti! Trajno zadovoljiti sve svoje potrebe i čežnje! To bi bio raj! Nije li to nestvarno? Evo. Za tolikim stvarima žudimo i žeđamo, a što više postignemo, to smo više žedni. Našu žeđ ne može utažiti ni slava, pa makar za nama ludovale na tisuće poklonika; ni moć, pa makar vladali cijelim kontinentima; niti bogatstvo, sve da posjedujemo godišnje proračune najbogatijih zemalja… Naše je srce nemirno i bezdano, ono duboko u sebi žudi za nečim što nadmašuje sva ljudska iznašašća, sve naše tehničke igračke, sva bogatstva ovoga svijeta. Jer, što god zadobili, već sutradan smo još žedniji.

Duboko u sebi mi zapravo žudimo za Onim od kojega dolazimo i koji nas čeka na koncu ovozemnog putovanja. Čovjek čezne za Bogom od kojega sve proizlazi, što god o tome govorili naši agnostici i oni koji bi to htjeli biti. Tražiti Boga, živjeti po Božjim zakonima i po onome što nas evanđelje poučava, to znači tažiti žeđ svoje duše, već danas, ovdje. Mudar, duhovan čovjek zna: zemaljska su dobra Božji darovi, međutim, oni su tek naznaka onih darova o kojima Biblija kaže: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.“ A Augustin, kojemu je Bog dao da u malo riječi puno kaže, veli: „Ti si nas stvorio za sebe, [Bože] i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.“ Mudra je to riječ. Valjalo bi ove korizme nad njom zastati.