Zagonetna smrt

(Izvadci iz pisma)

Pišem Vam iz naše kuće na brijegu koju ste Vi zvali vilom, jer je smještena na kraju grada, a mi smo je okružili cvijećem i stablima. Nekomu bi mogla izgledati kao ljetnikovac, ali malo smo koje ljeto proveli u njoj, jer smo obično putovali svijetom. Migüelov je otac bio bogat čovjek, trgovac. Htio je da njegov sin živi „na visokoj nozi“, kao nekada njihovi predci u Španjolskoj. Osjećam se osamljenom, iako je sa mnom moja mlađa sestra Suzana. Zacijelo već sve znate o Migüelovoj smrti, ali ja sam uvjerena da je policijsko izvješće krivo…

Što mogu činiti u samoći? Prebirem po prošlosti, iz koje mi Vi ne možete biti odsutni, jer ste baš Vi blagoslovili naše zaruke. Tom ste nam zgodom darovali krunice: meni bijelu, a Migüelu crnu, načinjenu od staklenih zrnaca. Moja još visi nad uzglavljem, a Migüel je svoju bio objesio na zid u radnoj sobi ili „kabinetu“, kako je znao reći. Redovito smo molili krunicu zajedno prije spavanja, osim kad bi on imao obaviti neki važan posao. Tada bi svatko molio za sebe.

Ne mogu zaboraviti Vaše riječi pri obredu blagoslova naših zaruka. Pričali ste nam događaj iz Vašega djetinjstva, kad se zaručila neka Vaša mlada teta ili sestrična. Prisustvovao je ne samo župnik nego i bilježnik. Na Vaš upit čemu bilježnik, pa to još nije vjenčanje, Vaša Vam je baka rekla: „Sinko, ona je darovala njemu ono najljepše: srce. Ako je ostavi, tko će je više zaprositi? Zato je tu i bilježnik, da nadoknadi štetu djevojci, ako je zaručnik ostavi. Ne toliko materijalno, koliko moralno. Da posvjedoči da je ona bila poštena i lijepa.“

Vi znate da je Migüel bio strastven lovac. Kad su ga pitali kako će mi nadoknaditi štetu, ako me ostavi, on je prasnuo u smijeh govoreći: „Donosit ću joj svakoga mjeseca par jarebica, po kojega zeca, a možda i fazana.“ Sve je bilo veselo i zabavno na našim zarukama.

Ta strast za lovom opsjedala je moga Migüela da je čak i za svoju diplomsku radnju uzeo temu „Životinje u djelima nekih južnoameričkih pisaca“. Nismo se odmah vjenčali, jer je njegov otac tražio da najprije završi fakultet i ima „kruh u rukama“, kako je govorio, a ne da ovisi o njegovoj pomoći, pogotovo, jer Migüel nije htio biti trgovac i nastaviti tatin posao. Migüelova diplomska radnja trajala je godinama, tako da sam gubila vjeru u njegovo obećanje. Vi ste već bili ostavili našu zemlju, kad smo se vjenčali i otputovali u Europu na luna de miel (medeni mjesec). 

Djece, nažalost, nismo imali, iako smo planirali mnogo djece punim brojnim sobama naše kuće. Već mi je bilo dodijalo lutati od jednoga specijalista do drugoga, u domovini i inozemstvu, ali sve je bilo uzalud. Nisam mu htjela reći da je na njemu bila „krivnja“ ili uzrok, jer to macho (mužjak), kao on, no bi prihvatio, ali meni je to potajno kazao liječnik prijatelj. Kad sam mu savjetovala da posvojimo neko siroče, on je odbio, jer da će ionako to dijete tražiti jednom svoje prave roditelje. Uostalom, govorio mi je da imamo i odviše posvojene djece, naše učenike, kojih je svaki dan puna kuća, koji tu čak i jedu.

Strašno gaje uznemirila smrt jednoga od tih učenika koji se ubio bacivši se pod vlak. Istraživao je sve moguće uzroke toga nemila događaja, ali nikad ih nije pronašao, a to ga je toliko uznemirilo da više nije bio „dobre volje“ i šaljiv kao prije. Kad su ga đaci pitali u školi, bi li se i on ubio, rasrdio se i povikao: „Samo se kukavice ili nenormalni ljudi ubijaju, a ne mi, koji vjerujemo u Boga i drugi život.“ To su mi ispričali njegovi đaci. A ipak, kako znate, dogodilo se upravo to, po izvješću policije, da je moj Migüel počinio samoubojstvo.

Da ne duljim i da Vas ne zamaram, sad ću Vam reći moju verziju. Te kobne noći, moj se Migüel rano povukao u svoj „kabinet“ da sve pripremi za sutrašnji lovački izlet sa svojim prijateljima. Nisam slutila nikakvo zlo, jer to je već više puta učinio. Poslije pola ili sat vremena začujem pucanj iz njegove radne sobe. Skočila sam i potrčala do „kabineta“, Migüelova je glava visjela nad lovačkom puškom, koja je bila naslonjena na stol. Bila sam još toliko prisebna da sam odmah nazvala hitnu pomoć, koja je uskoro stigla, ali s policijom. Na brzu ruku su ustanovili da je smrt već nastupila, a postariji je policajac tiho kazao zapisničaru da se radilo o samoubojstvu. Sreća da je među bolničarkama bila i jedna moja prijateljica koja mi je ponudila da će ostati sa mnom, dok ne dođu moji roditelji. Prišapnula mi je: „Ne daj važnosti što govore pacos (policajci).“ Rado sam pristala na njezinu ponudu.

Policajci ipak jedno nisu opazili. Uz pušku, na stolu, bila je i Migüelova krunica. On ju je morao skinuti sa zida, kao obično, kad bi molio. Zacijelo je već bio završio svoju molitvu, kad je počeo čistiti pušku. Bio je to nesretan slučaj: Migüel nije znao da je metak još bio u puški. Krunica je, za mene, najbolji dokaz da Migüel nije počinio samoubojstvo. Uostalom, to su me naknadno i njegovi kolege profesori nastojali uvjeriti. Možda su to govorili da me utješe, ali moja je najveća utjeha i dokaz bila upravo Vaša krunica.

Rajmund Kupareo

Danica 1996: Hrvatski katolički kalendar, Zagreb, 1995., str. 132–133.