Zahvalnica


Još uvijek se u mnogim seoskim župama u ovo doba godine obilježava „nedjelja zahvalnica“, za sve plodove zemlje. Već je u Starom zavjetu zabilježeno kako bi pobožan Židov zahvalno donio košaru prvih plodova u hram i „duboko se pred Bogom poklonio“. To je bilo razumljivo jer se u ono vrijeme živjelo na rubu gladi. Dovoljna je bila suša, najezda skakavaca, poplava, neki vojni ili pljačkaški pohod – i gladovalo se. Zato su bili duboko zahvalni za svaki plod zemlje. I danas, uza sve agrotehničke mjere, poljodjelci su itekako svjesni da dobra žetva ne ovisi samo o njima…

Danas nam se čini da se naš životni standard podrazumijeva. Nema gladi. Sve se može kupiti… Pa ipak, ništa se u životu u potpunosti ne podrazumijeva. Strahote, nestašice, ratovi, prirodne katastrofe koje gledamo na televiziji lako se mogu preseliti i k nama. To što mogu privređivati i skrbiti se za svoju obitelj – i to je dar, dar koji sutra ne moram nužno imati. Sve je dar: obitelj, rodbina, prijatelji. Dar je i sve ono što jesam i što sam kadar učiniti. Život je dar. Zato je mudro zahvaljivati Bogu za sve: za vedra jutra, za jutarnju kavu, za toplinu obitelji, za čudesni dar da smo voljeni i da smo kadri voljeti. Zahvalan čovjek je mudar čovjek, jer je svjestan koliko puno toga ima, a da u isto vrijeme to dobiva besplatno.

I još nešto. Za puno toga što dobivamo i što jesmo, možemo i trebamo zahvaliti drugim ljudima. Ni to se ne podrazumijeva. Važna je zahvalnost prema roditeljima, prema odgajateljima i učiteljima, prema svakom čovjeku koji nas posluži i usluži, od blagajnice u trgovačkom centru do čistačice koja čisti i uređuje javne prostore i urede. Zato je silno važna ona čarobna riječ: „Hvala!“ Važno je cijeniti ono što drugi čine za nas i da smo u sebi na svemu tome zahvalni. Zahvaliti Bogu i zahvaliti čovjeku – to je izvor radosti i mira. Zahvaljujemo Bogu i zahvaljujemo jedni drugima za život, za zajedništvo, za hranu koju primamo i za radost kojom se međusobno obogaćujemo.