Zaručnik

O ljepoti je teško suditi; nisam još za to sposoban. Ljepota je zagonetka.
F. M. Dostojevski, Kockar

Marta je završavala fakultet. Studirala je engleski jezik i književnost. Obratila se meni da joj budem vodič (profesorquía) pri izboru i obradi diplomske radnje. Ponudio sam joj temu: „Majka i dijete u suvremenom engleskom romanu“.

Bila je zgodna, tamnoputa Arapkinja, nemirnih pokreta i očiju. Rodila se u Santiagu od oca Palestinca i majke Francuskinje. U Čileu ima malo „čistih“ prezimena: miješaju se Španjolska s njemačkim, arapskim, francuskim, talijanskim, hrvatskim, itd. Žena uvijek zadrži svoje djevojačko prezime, a kad se vjenča, nadodaje k tome muževljevo s prijedlogom „de“, npr. Sonia Krstulović de Villalba. Djeca nose dvostruko prezime: očevo i majčino.

Kad smo jednom analizirali odnos djece prema, majci i obratno u romanima engleskih spisateljica, Marta me prekine:
– Čudne su te Engleskinje! Kao da se ravnaju po nekoj knjizi dok odgajaju svoju djecu. Kao kuharice po knjizi o kuhanju. Ne vidim mnogo neposrednosti u svemu tomu. Ja ću drukčije postupati sa svojom djecom.
– Drago mi je da na to mislite. Pretpostavljam da će to biti u suglasnosti s Vašim budućim. Pazite da Vam se ne dogodi kao mnogim Vašim kolegicama! Inteligentne i lijepe, a ipak se nisu udale jer su previše analizirale jadnoga polola (udvarača).

– Ne bojte se! On mene analizira, ili „obrađuje“, kako mi ovdje kažemo, a ne ja njega.
– Nisam znao da imate zaručnika.
– Nismo još zaručeni jer čeka da diplomiram.
– Može li se znati što je po zanimanju Vaš izabranik?
– Izuzetno dobra osoba.
– Oprostite, ali to nije odgovor na moje pitanje.
– Znam, reče mirno Marta.
– Poznaje li ga Vaša majka? Čuo sam da majka u arapskim obiteljima ima odlučnu riječ pri udaji svoje kćeri.
– Nadam se da ne će biti protivna. Ima nas dosta u kući.

– Je li zlatarska radionica u glavnoj ulici vlasništvo Vašega oca?
– Zapravo, našega „klana“.
– Vi ste, sudeći po prezimenu, arapskoga podrijetla.
– Da, iz Palestine.
– Vas Arapa ima svugdje po svijetu.
– Jest, ali ne zaboravljamo Palestinu. Mi smo „masa u pokretu“.
– Nomadi, recimo ukratko.
– Kako hoćete. A zar Isus nije bio neki nomad? „Sin čovječji nema gdje glavu nasloniti“ – navela je biblijski tekst i zašutjela.

Nisam htio dalje ispitivati. Iako je njezina majka bila Francuskinja, rođena u Libanonu, Marta se osjećala Arapkiniom. Krv nije voda. To sam se uvjerio kad sam kasnije putovao po Palestini u društvu Španjolca, oca José Antonio, studenta na dominikanskoj biblijskoj školi u Jeruzalemu. Posjetili smo Betlehem. Poslije nego smo razgledali spilju Kristova rođenja i baziliku, pošli smo u obližnji dućan kupiti „suvenire“. Razgovarali smo španjolski, uvjereni da nas nitko ne razumije. Najednom gospodar dućana pristupi k nama i oslovi nas na španjolskom jeziku:

– Vi ste Španjolac – reče on mom pratiocu – a vi Čileanac – obrati se meni.
– Kako to raspoznajete? – upitah ga.
– Po izgovoru. Ja sam dugo godina radio u Čileu, u ulici „El Puente“.
– Koja presijeca ulicu Santo Domingo gdje ja stanujem. Zašto ste napustili Čile? Zar Vam je posao slabo napredovao? Malo neobično za jednoga arapskoga trgovca.
– O ne, ne! Posao je išao dobro, ali srce, srce me je vuklo u Betlehem, odakle su svi moji.
– Čestitam, prijatelju!

Ponudio nas je kavom i raspričao se o odnosima Arapa i Židova. Morao sam mu potanko ispričati ondašnje političko i ekonomsko stanje u Čileu. Razumije se, i „suveniri“ su bili mnogo jeftiniji nego u drugim dućanima. Zapisao je nekoliko osoba koje je želio da pozdravim. Među njima je označio obitelj čiji je najstariji sin bio oženjen jednom Hrvaticom, a nedavno sam ih vjenčao. Kako je malen svijet i Martina „masa u pokretu“ nije bila nikakva izmišljotina. Nažalost, ona se može primijeniti i na nas Hrvate. Ovo kratko udaljenje od Martine dizertacije sjetilo me i tajnice čileanskoga veleposlanstva u Ankari „Mademoiselle Thérèse“, rođene u Istanbulu od hrvatskih roditelja, koja je lijepo govorila hrvatski. Bože, raspršio si nas po cijeloj kugli zemaljskoj!

Martina je diplomska radnja iziskivala ne samo napore nego i troškove, jer je mnogo knjiga trebalo naručiti izravno iz Engleske, ali to joj nije predstavljalo poteškoće. Marta je bila očarana djelima Virginie Woolf. Nisu je zbunjivala istovremena razmišljanja različitih osoba u romanima „Mrs. Dalloway“ ili „The Waves“. Govorila je da tehnika unutarnjega monologa razotkriva dubine ljudske duše koje se kriju pod svakidašnjim brigama čovjeka i da ona odgovara upravo njezinom duševnom raspoloženju.

– Željela sam studirati psihologiju, ali nisam uspjela. Testovi su bili porazni za mene. – Onda je nastavila:
– Zamislite kako je Virginia Woolf u romanu „Prema svjetioniku“ (To the Lighthouse) majstorski zgusnula radnju od deset godina u dva dana. Ima nešto u njezinim romanima što me zbunjuje.

– Teška je i zamorna tehnika „struje svijesti“ – rekoh.
– Ali mene ne zanima tehnika, nego tematika. Zašto u njezinim romanima nema opisa one najveće majčinske radosti koju mora da osjeća svaka majka dok nosi dijete pod svojim srcem? Oprostite što Vam, kao svećeniku, namećem svoje probleme! Zašto Gospa nije ispjevala svoj „Veliča duša moja Gospodina“ u betlehemskoj spilji dok je motrila maloga Isusa, nego dok ga je nosila u utrobi?

– Odgovaram Vam samo na prvo pitanje. Ovdje raspravljamo o umjetnosti, a ne o teologiji. Virginia Woolf nije imala djece pa nije mogla osjetiti radost o kojoj govorite. Kao ni Vaša Gabrijela Mistral, iako svi poznamo njezine divne pjesme o majci i djetetu.

– Onda je potrebno osobno iskustvo da se stvori neko umjetničko djelo?
– Da, ali ne izravno. Umjetnik ne mora biti lopov, pijanica, bludnik, ubojica, itd., ako želi opisati duševna i tjelesna stanja junaka svojih romana. Takova raspoloženja mogu biti očitovana izvanjskim kretnjama, riječima, ponašanjem, ali onaj majčinski osjećaj o kome govorite, ne može biti očitovan nekim izvanjskim znakovima. Može se naslutiti, ali ne istinski osjetiti.

– A Gospa?
– Opet Vi s Gospom! Ona je to osjetila i izrazila. Osim toga, dijete nije nikada toliko majčino nego dok ga nosi pod srcem. Kasnije će pripadati i ocu i rodbini i okolini, ali sad je njezino i samo njezino.

Razumije se da Arapkinja Marta („svi su Arapi uporni u poslu“ – govorila je) nije mogla biti potpuno zadovoljna mojim tumačenjem. Uzdahnula je i rekla:

– Teško se odreći te radosti, ali se nadam da ima i većih.
– O čemu to govorite? Neki dan ste mi kazali da želite imati mnogo djece i da ćete im pustiti da se „spontano“ razvijaju, a ne po nekoj znanstvenoj knjizi.
– Da, da! – uzdahne. – Ali ako ne budem mogla imati djece?
– Barem su Arapkinje plodne – našalih se. – Požurite s radnjom da se Vaš zaručnik ne predomisli! A djeca će brzo stići. Brže nego li mali Samuel iz Biblije.

Nije ništa odgovorila. Klimala je zamišljeno glavom.

Stigao je i dan svečane promocije. Dvorana dupkom puna. Marta je došla u pratnji svoje najmlađe sestre. Bio sam neobično zadovoljan kad sam joj predavao diplomu. U njezinim očima nije bilo neke naročite radosti. Preozbiljna u držanju, škrta u riječima, jedva se nasmiješila kad joj je sestra uručila kitu cvijeća.

Poslije promocije, prije početka „akademskoga plesa“, zapitao sam je:
– A mama?
– Bolesna je. Zato je i tata ostao kod kuće da ne bude sama. Oni su nerazdruživi.
– A on?
– Tko?
– Pa, Vaš zaručnik.
– Tu je, tu je, mora da se negdje izgubio. Znate, on zna biti strašno rastresen. To mu je ostalo od djetinjstva – smijala se Marta i vukla za sobom sekicu.
– Idemo, Nelly! Mama nas čeka! A on će me već stići – govorila je potiho meni kao da se boji da je netko ne čuje.

Čudne li djevojke, pomislih.

*

Marta je došla jednoga proljetnoga jutra da se oprosti od mene.
– Putujemo – reče nasmijana.
– Zar ste se već vjenčali? Nije lijepo od Vas da me niste obavijestili.
– Ne, ne! Još se nismo vjenčali. To kanimo učiniti u Rimu, a onda ćemo na svadbeno putovanje u Palestinu, a zatim ćemo, po svoj prilici, u Afriku da pomažemo crncima.
– Zar je Vaš zaručnik liječnik?
– Izvanredan. Liječi i dušu i tijelo – Marta se od srca nasmije.
– Marta, ne pravite budalu od mene! Tko je taj Vaš tajanstveni zaručnik?
– Isus – odvrati veselo Marta. – Šalju me u Rim u novicijat, a onda kamo On bude htio.

Rajmund Kupareo

Rajmund Kupareo, Balada iz Magallanesa, Zagreb, 1978., str. 33–41; Stoljeća hrvatske književnosti, 77, Zagreb, 2005., str. 373–377.