»Jaram je moj sladak i breme moje lako.« (Mt 11,30)

Žena, muškarac, bračna samoća


Ukoliko je moguće, mudrije je pokušati riješiti problem ili svađu unutar svoja četiri zida. Izlaganje bračne intime prijateljicama, prijateljima, rodbini, kolegama s posla ne mora po sebi predstavljati najbolje i najsretnije rješenje kao da se bračni problemi uvijek sretno i spretno rješavaju u širem krugu ljudi. Muškarac i žena sudjeluju u nečemu što ćemo ovdje nazvati bračnom samoćom. Bračna samoća je kao zajednička zavjera dvoje ljudi koji jedno drugom žele dobro i žele postići dobro svojim povlačenjem od znatiželjnih pogleda i napetih ušiju koje žele čuti ono što im ne pripada. Bračna samoća podsjeća na evanđeosku skrovitost. Učini dobro u skrovitosti jer će ti biti dobrim uzvraćeno u skrovitosti. Muškarac i žene u skrovitosti svoja četiri zida mogu učiniti dobro za sebe i za svoj brak i dobrota im se može vratiti u skrovitosti zajedničkog života.

Danas kada je svačiji život, a nažalost i bračni život muškarca i žene, njihova privatnost i intima, dostupna svekolikoj javnosti, bračna se samoća doima kao posljednje i sigurno utočište muškarcu i ženi koji u miru i nesmetano žele pokušati učiniti dobro jedno za drugo i onda kada se do tog dobra mora doći kroz nesuglasice i sukobe. Sve dok muškarac i žena žele dobro jedno drugom, bračna se samoća čini dobrim pokušajem da se izbjegnu dublja nerazumijevanja i nesporazumi. Bračna samoća je povlačenje muškaraca i žene ne u sebe gdje se svatko povlači u svoj privatni svijet i u njega se zatvara, nego zajedničko povlačenje u bračni život, poput zajedničkog povratka na izvor i početak svega. U bračnoj samoći muškarac i žene povlače se u intimni i privatni prostor ljubavi, komunikacije, ali i dilema, sumnji i nesuglasica i rasprava.  

Oni koji znaju nešto o Isusu i njegovom životu mogli su primijetiti da se Isus nerijetko povlači u samoću, osamu, samotno mjesto. Povlači se u molitvu, susret s Ocem. Zanimljiv je Isusov izlazak iz samoće i osame. Isus ne govori drugima što je radio u samoći. Kao da Isus visoko cijeni svoju privatnost u određenim trenutcima. Kao da božanski misterij Isusovim povlačenjem u osamu ostaje skriven od pogleda i sluha znatiželjnika. Isusov povratak iz samoće u javnost karakterizira snaga i moć njegovog navještaja. Nakon svakog dolaska iz nekog samotnog mjesta Isusov način djelovanja čini se snažnijim i jačim. I muškarac i žena poput Isusa nakon vremena bračne samoće vraćajući se u svijet, javnost i među svoje prijatelje i rodbinu, ponekad izlaze čvršći, stabilniji, svjesniji važnosti njihovog zajedništva i međusobnog odnosa. Kao što Isus ne izlaže svaki dio sebe na pladnju javnosti, ne mora i ne treba svaki intimni detalj iz bračnog života biti izložen „na pladnju“ da ga svi gledaju, čuju, dodiruju, procjenjuju, ocjenjuju, o njemu sude i presuđuju. Isus izbjegava bagateliziranje svoje privatnosti i tako bi trebalo i u braku znati izbjeći bagateliziranje intime i privatnosti.

Mudrost, zrelost i odraslost muškarca i žene u braku očituje se i u toj spoznaji i svijesti da znaju dobro procijeniti i ocijeniti i promisliti koje poteškoće i probleme trebaju rješavati isključivo samostalno i sami unutar svoja četiri zida, a za koje će pitati nekoga za savjet ili pomoć. Jer nisu svi bračni problemi i poteškoće javni, ne treba ih po svaku cijenu izlagati javnosti na uvid da svatko zna, komentira što se događa u nečijem stanu, kuhinji, kupaonici i spavaćoj sobi. Iako ima i takvih problema koji po svojoj naravi traže pomoć i suradnju drugih, ali drugih kojima se vjeruje i koji su već pokazali i dokazali da znaju čuvati i šutjeti o tuđem braku i njegovoj privatnosti i intimi.

Bračna samoća nije nešto morbidno, iracionalno i nekontrolirano. Bračna samoća je racionalan proces u kojem se pokušava mirno i staloženo shvatiti probleme koje se ima, proces u kojem se zajednički odlučuje i promišlja što je dobro za brak i njih oboje. Bračna samoća je razuman pristup stvarnosti vlastitog braka kojim se muškarac i žena slobodno odlučuju da se s vremena na vrijeme trebaju povući u skrivenost i privatnost svoga braka od prijatelja, rodbine, djece. Bračna samoća je i obrnuto razuman pristup onim bračnim problemima gdje i muškarac i žena zajednički razmišljajući dolaze do spoznaje da za neke poteškoće trebaju savjet ili pomoć nekoga drugog.

Bračna samoća je posebno važna za one bračne poteškoće koje uključuju sudjelovanje drugih osoba, jer ona bi trebala poslužiti muškarcu i ženi da dobro i oprezno procijene od koga mogu tražiti savjet i kome se mogu obratiti za pomoć. Zna li taj drugi čuvati diskreciju i privatnost muškarca i žene, a ne da kao „telal-avazlija“ iz svega glasa „trgovima i ulicama“ obavještava cijenjenu javnost kako njegovi dobri i dugogodišnji prijatelji imaju bračnih problema koji se onda mikroskopski detaljno seciraju na zadovoljstvo i oduševljenje javnosti koja jedva čeka takve porcije da se dobro nahrani tuđim poteškoćama i problemima. Tako se secira bračni krevet, novčanik, higijena, kilaža, šminka, odjeća, košulje, peglanje rublja, higijena. Odjednom su muškarac i žena izloženi „bijesnoj gomili“ bespomoćni i preplašeni.

Danas se bračna samoća čini potrebnom uslijed „poplave“ prijatelja, poznanika, „provjerenih čuvara tuđih tajni“, „šutljivih grobova“ koji čim doznaju za tuđe bračne probleme odjednom kao najbolji književnici i pjesnici svojim kitnjastim i izmišljenim stilovima slikaju i opisuju nečiji brak, privatnost i intimnost. Bračna samoća slična je Isusovoj samoći. Kad Isus odlučuje biti sam, nitko ga ne može uvjeriti da to ne treba ili da to ne smije, niti Isus obraća pozornost eventualno na one koji bi „darovali“ svoje uho ili oko njegovim tajnama i njegovoj privatnosti. Isus osjeća da je došao trenutak povlačenja u osamu, a trenutak samoće u životu čovjeka uvijek je trenutak sazrijevanja, spoznaje, znanja, promišljanja onoga što se dogodilo i učinilo i onoga što se treba ostvariti i učiniti.

Isus nikada ne objašnjava zašto se povlači u samoću i što je radio na samotnom mjestu. Evanđelja svjedoče da je često u osami molio. Isus jako cijeni svoju privatnost u određenim trenutcima. I ne dopušta da bude tretiran kao netko o kome svatko može i smije govoriti u javnosti. I ne smatra da sve ono o čemu je u samoći molio i razmišljao treba reći svima i svakom tko ga upita. Isus je držao visoko do svoje privatnosti i smatrao je svojim neotuđivim pravom, makar je najveći dio svog života proveo javno djelujući i propovijedajući.

Bračna samoća, poput Isusove samoće, nije povlačenje i skrivanje u sebe od drugog. Kao što se Isus u svojoj samoći moli i susreće s Ocem, tako je i bračna samoća zajedničko povlačenje muškarca i žene u privatnost i intimnost njihovog braka. U toj bračnoj samoći u kojoj muškarac i žena sudjeluju kao jedno tijelo dijele se i otkrivaju bračne dileme, sumnje, nedoumice, pitanja i traže se odgovori, rješenja i objašnjenja. Bračna samoća je intimno razotkrivanje samog braka kao jednog i nepodijeljenog tijela sastavljenog od dvije ljudske osobe u njihovom međusobnom susretu, daleko od znatiželjnih očiju i pogleda. Jer su jedno tijelo u braku, tek kad svatko do kraja otkrije svoj dio dileme, sumnje, nesuglasice, nesigurnosti, bračna samoća djeluje kao mirna i tiha luka gdje se bez straha od očiju drugih mogu spoznati na pravi način tegobe i poteškoće koje pritišću i muškarca i ženu.

Bračna samoća nije pojedinačan privilegij zatvaranja u sebe i svoj svijet, nego je to privilegij jednog čovjeka povezanog neraskidivo zajednicom dviju osoba da sebe bez straha otkrije pred samim sobom. Poput Isusove samoće, bračna samoća ne bi trebala tražiti dozvolu, nuditi isprike i moliti za oproštenje, jer se muškarac i žena odlučuju povući kako bi svom braku dali novu snagu i novi polet. Isus se ne ispričava, ne traži dozvolu niti moljaka da bi se povukao u samoću kako bi se pomolio i susreo s Ocem. Isus to smatra svojim pravom. Ako muškarac i žena uvijek traže dozvolu, ako se uvijek ispričavaju i mole za oproštenje od drugih, onda jedno drugom nisu najvažniji i na prvom mjestu.

Kada se vraćaju iz bračne samoće u javnost i među svoje, muškarac i žena nužno ne trebaju (nitko ih ne može na to obvezati, osim oni sami sebe, ukoliko to žele i zaključe da je mudro i pametno) osjećati teret, obvezu, nesnosan pritisak kako moraju znatiželjnim očima i ušima objasniti što je bilo, kako je bilo, zašto su se povukli u bračnu samoću i tamo ostali neko vrijeme. Poput Isusa trebaju držati do svoje privatnosti i nisu dužni „urbi et orbi“ bilo kome govoriti što se dogodilo tijekom razdoblja bračne samoće.

Svakako to nisu dužni prema onima čiji se smisao života i življenja sastoji u „kopanju“ po tuđim brakovima i privatnostima, izricanju službenih i javnih sudova, presuda. Muškarac i žena imaju puno pravo reći kako imaju pravo na bračnu samoću kako bi zajednički promišljali i razmišljali o svom braku, obitelji i budućnosti. Kao što je Isus odlazeći u samoću držao do svoje privatnosti i nije prostirao svakom pred oči i uši ono što je molio i promišljao u susretu s Ocem, makar je bilo onih koji su smatrali da imaju pravo Isusa tretirati kao da je njegova privatnost javno dobro za svačiji pogled i sluh, tako i muškarac i žena imaju pravo na bračnu samoću kada osjećaju da postoje mnoge stvari u njihovom braku koje treba promisliti, domisliti, razgovarati o njima. Makar netko njima blizak mislio da ima pravo njihovu bračnu samoću tretirati kao sočnu „tračersku poslasticu“ za sveukupnu javnost. Isusovo povlačenje u osamu pokazuju da je Isus ozbiljno shvaćao te trenutke susreta s Ocem kao privatne susrete Sina i Oca o kojima će Isus izvijestiti javnost svojim javnim djelovanjem i propovijedanjem.

Pitanje bračne privatnosti i njezinog čuvanja, pitanje bračne diskrecije kada nam je netko nešto povjerio o svom bračnom životu trebalo bi biti važno svakom čovjeku, a posebno nama kršćanima i vjernicima. Ne bismo trebali, uzimajući u obzir Isusov odnos prema privatnosti, misliti da je naše neprikosnoveno pravo da privatnost nečijeg braka i bračnog života izlažemo kao javnu stvar svačijim ušima, očima i ustima. Takvima među nama, posebno kršćanima, trebaju biti poticaj ali i ozbiljno upozorenje evanđeoski izvještaji o Isusovom čestom povlačenju u samoću i intimnost njegove božanske osobe Sina koja se u molitvi susreće s Ocem.

Ako je Isus držao do svoje privatnosti, ne bismo li mi kršćani također trebali cijeniti i poštovati privatnost i intimnost onih muškaraca i žena u braku koji se s vremena na vrijeme povuku u bračnu samoću kako bi sami i u miru razmišljali i promišljali o svom braku i bračnom životu, svojoj djeci i svojoj budućnosti. Ne bismo trebali biti znatiželjne oči, uši i usta koji stalno ometaju bračnu samoću muškarca i žene, jer time ne pomažemo njihovom bračnom zajedništvu i jedinstvu, nego ga slabimo, rastačemo i dovodimo u opasnost.