Žena, muškarac, predrasuda
Svi su muškarci isti. Sve su žene iste. Ovo je kolektivna predrasuda kojom se pojedinačni muškarci i žene služe u međusobnim sukobima i obračunima. Ova kolektivna predrasuda je negativna. Koristi se da se istakne ono loše u muškarcu ili ženi. Rijetko se govori da su sve žene iste u nježnosti i toplini ili da su svi muškarci isti u hrabrosti. Muškarci i žene ne znaju da bi mogle postojati kolektivne predrasude koje u sebi sadrže dobro i pozitivno o muškarcima i ženama.
Bilo kako bilo kolektivna predrasuda se projicira u pojedinačnog muškarca ili ženu. U svoga supruga ili suprugu. Predrasuda koju muškarac ima o svojoj supruzi ili žena o svom suprugu može se nadvladati, ali se može i u nju i dublje potonuti. Kada se potone dublje u kolektivnu predrasudu o muškarcima i ženama stvaraju se iskrivljenje slike o konkretnoj osobi. Previše se dopušta mašti i njezinim moćima da upravlja stvarnošću i razumom. Tako nastaje nestvarna i iskrivljena slika konkretnog muškarca ili žene. Muškarac je ili princ ili kreten, žena je vještica ili princeza. Međutim muškarci i žene nisu nijedno ni drugo. Ni prinčevi ni princeze. Ni kreteni niti vještice. Oni su stvarne ljudske osobe kojima pridijevati osobine likova iz bajki i mašte ne pomaže da ih se prihvati u njihovoj ljudskosti.
Odnos muškarca i žene pod utjecajem kolektivne predrasude kako su svi isti označava nedostatak i odsutnost slušanja drugog. Kada je riječ o muškarcu i ženi i konkretnom odnosu njih dvoje predrasuda je uporno odbijanje čuti ono što muškarac ima reći ženi i žena muškarcu. Slušanje je danas proglašeno luksuzom. Muškarac i žena imaju važnijeg posla od međusobnog slušanja i osluškivanja što jedno drugom govore. Paradoks iako su jedno drugom najvažniji ili bi trebali biti u međusobnom odnosu, istovremeno slušanje smatraju najmanje potrebnim i važnim za recimo njihov brak. Tamo gdje muškarac i žena više ne slušaju i ne osluškuju jedno drugo, kolektivna predrasuda kako su svi muškarci i žene isti vodi glavnu riječ u komunikaciji. Ne treba zaboraviti da je kolektivna predrasuda o muškarcima i ženama negativna. Opisuje samo ono loše i negativno o njima. Nikada ne opisuje dobro i pozitivno. Praktičnije je radi drugih potreba i obveza iznijeti kolektivnu predrasudu protiv zahtjeva i objašnjenja koje muškarac i žena daju jedno drugom. Zašto slušati i osluškivati ženu u njezinim potrebama, molbama, željama, planovima? Nije li lakše pobjeći od obveze slušanja i osluškivanja kolektivnom predrasudom kako su sve žene iste? Isto vrijedi i za ženu u njezinom slušanju i osluškivanju muškarca.
Slušanje i osluškivanje su bitni fenomeni odnosa muškarca i žene. Ne htjeti slušati i osluhnuti što govore jedno drugom siguran je način putovanja do kolektivne predrasude o njima. Slušati i osluškivati svoga supruga ili suprugu teško će pasti mašti i njezinim fantazijama. Jer slušanje ne uključuje isključivo pohvale. Slušanje ne poznaje samo prinčeve i princeze. Ono poznaje i one manje lijepe i ugodne karakterne crte. Zato je slušanje i osluškivanje muškarca ili žene neprijatelj idealnih i savršenih slika koje muškarci i žene imaju jedni o drugima. Te idealne i savršene slike ili ružne i negativne slike nastale su kao plod kolektivne predrasude. Svi su muškarci prinčevi i sve su žene princeze je jedna strana kolektivne predrasude. Kad se kolektivna predrasuda raspadne može doći do šoka, razočaranja i odbijanja. Nemoguće da je to on ili ona. Svi su muškarci vrazi i sve žene su vještice. Kad se ova druga strana kolektivne predrasude čvrsto ugnijezdi u um i razum žene ili muškarca nastaje nezadovoljstvo, prigovaranje i nepovjerenje. Nikada muškarac ili žena ne mogu biti dobri i plemeniti. Ostaju trajno loši i pokvareni.
Kolektivna predrasuda o muškarcima i ženama javlja se kao odbijanje da se čuje. Neslušanje onoga što ima reći konkretna ljudska osoba drugoj ljudskoj osobi. Opet nastaje svojevrsni paradoks. Tu pred konkretnim muškarcem ili ženom stoji osoba koja može ukloniti kolektivnu predrasudu o muškarcu ili ženi. Ipak oni odbijaju slušati i osluškivati jedno drugo. Stalnim odbijanjem kolektivna predrasuda se cementira. Ona postaje čvrsto tlo. Postaje nepromjenjiva pozicija s koje se polazi u međusobnom odnosu i komunikaciji. Međusobna komunikacija počinje tvrdnjom svi ste vi isti ili sve ste vi iste i s ovom tvrdnjom komunikacija i završava, čime se kolektivna predrasuda potvrđuje kao stvarni okvir u kojem muškarac i žena međusobno komuniciraju.
Kolektivna predrasuda o tome kako su svi muškarci i žene isti u konkretnom odnosu između njih dvoje rađa lijenost i površnost. Zašto se truditi slušati i osluškivati svoga supruga ili svoju suprugu? Nisu li oni svi isti/nisu li one sve iste? Time se muškarac i žena opasno osljepljuju jer ne shvaćaju da se s vremenom i kroz vrijeme mijenjaju čime se mijenja i njihov odnos. Slušanje i osluškivanje prati promjene. Registrira ih. Bilježi ih. O njima razmišlja. Muškarac i žena na početku braka nisu isti nakon dvadeset godina braka. Nije se promijenio brak, nego oni. Kolektivna predrasuda kako su svi muškarci i žene isti zamagljuje taj važan element bračnog života. Fenomen promjena koji je prirodan i razumljiv ako su muškarac i žena sposobni slušati i osluškivati jedno drugo. Ako su oboje zacementirani u svojim kolektivnim predrasudama zašto se čude kad nakon godina braka i zajedničkog života zaključe da su stranci i da se više ne poznaju? Zato jer su cijelo vrijeme vjerovali da je kolektivna predrasuda o njima vječna i nepromjenjiva istina. Ta slijepa vjera u kolektivnu predrasudu dođe na naplatu kroz raspad odnosa ili razvod braka. Kolektivna predrasuda generira neslušanje, neslušanje rađa nerazumijevanje.
Možemo navesti dva kršćanska razloga zašto je kolektivna predrasuda pogrešna i lažna. Prvi razlog je stvaranje čovjeka. Bog stvara konkretnog muškarca i konkretnu ženu. Ona i on nastaju kao originalna djela. Unikati. Nikada koliko god postoji svijet i koliko god trajao svijet neće postojati kopija konkretnog muškarca i žene. Jer su oboje originali, svatko za sebe konkretni muškarac i žena imaju poseban način kojim slušaju i osluškuju jedno drugo. Kolektivna kategorizacija muškaraca i žena kao istih u negativnom i lošem smislu je pogrešna i protivna originalnosti njihovog konkretnog stvaranja i postanka na svijet. Ne može se osluškivati i slušati žene i muškarce, može se samo konkretnu osobu, original i unikat. Drugi razlog je odnos unutar svete obitelji između Josipa, Marije i Boga. I Josip i Marija su slušači. Osluškuju što im Bog govori. Ne pate od kolektivne predrasude o Bogu koji ne postoji, kojega nema, koji je ovakav ili onakav. Ne. I Josip i Marija slušaju i osluškuju konkretnog Boga. Koji govori njima ponaosob. Oboje slušaju i osluškuju konkretnu božansku osobu.
S obzirom da je u Katoličkoj Crkvi brak sakrament u kojem Bog živi, osluškivati svoga supruga ili svoju suprugu na jedan način znači osluškivati što Bog kroz njega ili nju govori. To znači prepoznati da u konkretnoj osobi stanuje i živi Bog. U mom mužu ili mojoj supruzi. Najbolji način borbe protiv kolektivno-negativne predrasude da su muškarci i žene isti jest pokušati slušati i osluškivati svoga supruga ili suprugu. Tek u tom međusobnom slušanju i osluškivanju muškarac i žena otkrivaju opasnost i pogrešnost kolektivne predrasude da su muškarci i žene isti. Tek kad slušaju i osluškuju jedno drugo otkrivaju da su oboje svatko za sebe original i unikat Božjeg stvaranja. Međusobno slušanje i osluškivanje između konkretnog muškarca i žene je božanski poduhvat koji im je povjeren. On i ona kao dva neponovljiva originala su usta i uši kojima Bog progovara.
Bog je muškarcu i ženi darovao brak kao mjesto božanskog slušanja i osluškivanja konkretnog ljudskog bića. Muškarac i žena su istovremeno i usta i uši Boga koji govori, sluša i osluškuje. On i ona su slika Boga koji se „buni“ protiv kolektivne predrasude da su muškarci i žene isti. Brak između muškarca i žene božanska je „kritika“ kolektivne gluhoće ljudi iz koje je nastala štetna kolektivna predrasuda kako su svi muškarci isti i kako su sve žene iste, koja otežava i podriva i u konačnici razara njihov međusobni odnos.
Brak je privatno bojno bolje i privatni prostor bitke protiv kolektivnih zabluda o prinčevima i princezama, vrazima i vješticama. Brak je božanski prostor otkrivanja konkretnog muškarca i konkretne žene, božanski prostor susreta sa stvarnom osobom. Brak je božanski prostor u kojem se s vremenom otkriva da je kolektivna predrasuda da su muškarci i žene isti nešto što su ljudi izmislili kako bi jedni druge plašili ženama i muškarcima koji ne postoje osim naravno u bajkama.
