»Jaram je moj sladak i breme moje lako.« (Mt 11,30)

13. nedjelja kroz godinu (A): Nema sina


Čitanja: 2Kr 4, 8-11.14-16a; Ps 89, 2-3.16-19; Rim 6, 3-4.8-11; Mt 10, 37-42


Poznate su nam on priče i pošalice kad čovjek upeca zlatnu ribicu, a ona mu – samo ako joj da slobodu – obećava ispuniti jednu ili tri želje, što god to bilo. Stvarno, kad bi vama danas netko rekao da vam može ispuniti bilo koju želju, što biste poželjeli? Stvarno, što? Evo jedne slične zgode iz Staroga zavjeta. Jedna je imućna žena redovito ugošćavala proroka Elizeja, kada bi god prolazio, a s mužem se dogovorila da mu stave na raspolaganje jednu sobicu, da može otpočinuti kada dođe. I onda, jednoga dana Elizej upita svoga slugu. „Što da učinimo za nju?“ Elizej je prorok, Božji čovjek. Može za nju izmoliti što god hoće. A sluga Gehazi kratko reče: „Eto, nema sina…“ Elizej reče neka je pozove i onda joj kaže: „Dogodine, u ovo doba zagrlit ćeš sina u naručju.“

Što vam se čini? Je li sluga Gehazi pogodio? Nemojte samo reći da je žena inače bila imućna, pa joj ništa posebno nije trebalo. Jer, mnogi su imućnici uvjereni da su siromašni… Naravno da je Gehazi pogodio. Što je to, koja stvar, koja igračka, koji je položaj veći i vredniji od živog čovjeka? Čovjeka, koji je neponovljiv, koji je slika Božja, u čijim je očima cijeli svemir? Važno je danas o tome govoriti. Demografska katastrofa našega naroda samo je rezultat naopakog načina razmišljanja, tako da to sada postaje društveni i državni problem. Jer evo, zahvatio nas je zapadnjački mentalitet prema kojem je – svjesno i nesvjesno – dijete trošak, do te mjere da su neki hladno izračunali koliko jedno dijete stvarno košta svoje roditelj: od prvih pelena pa dvadesetak modela mobitela i pametnih telefona. I sad ti to pomnoži s četvero ili petero djece! A tek gnjavaža počevši od neprospavanih noći u prvoj godini života djeteta, pa odgoj, pa odlazak s njima u vrtić, pa pisanje zadaća i lektire, pa silne brige kada počnu izlaziti, pa frustracije zbog izgubljenih godina studija… Osim toga, mladi se sve kasnije žene i udaju: dok završe studij, odstažiraju, nađu posao (naravno, „u struci“), dok prožive svoju mladost… I onda, budući da naše dijete treba sve imati i da toliko „košta“, tko će se odlučiti za više djece? Jednostavnije je imati kućnog ljubimca koji uvijek maše repom i ne donosi iz škole loše ocjene…

Biblija mirno govori da je dijete najveći Božji dar, najveća vrijednost, najveće bogatstvo. Samo dijete, živo dijete, slika je Božja, ono je budućnost zemlje i neba. Država može i treba učiniti svoje da potakne poboljšanje demografske slike naše domovine, ali na nama je prvenstveno to da počnemo mijenjati svoj mentalitet i svoj način gledanja na život, svoje prioritete…