Ponedjeljak, 24 siječnja

17. nedjelja kroz godinu (B) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Izgleda da je i danas najveća čovjekova briga kako preživjeti i živjeti u teškim i nesigurnim vremenima. Podložni smo tjeskobama i strahovima za svoj posao i za budućnost. Današnja nam Božja riječ govori kako je, istina, potrebno raditi i brinuti se, ali kako iznad svega treba stavljati pouzdanje u Božju providnost i u Božju ljubav.

  • Gospodine, ti si svoj narod u pustinji hranio manom, čudesnom hranom. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste ti si umnožio kruh i ribice i nahranio veliko mnoštvo. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas danas hraniš kruhom svagdanjim i kruhom s tvoga euharistijskog stola. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Zašto se ljudi danas tako lako debljaju? Biologija ima jednostavan odgovor. Još donedavno čovječanstvo se neprestance borilo s glađu. Zato je organizam u vremenima obilja jednostavno taložio salo da bi čovjek u danima oskudice imao zalihe energije. Upravo kako to i danas čine medvjedi i sve životinje koje spavaju zimski san. I onda danas, kako vremena gladi nikad ne nastupe, kod nekih se ljudi salo taloži i taloži na čemu onda lijepo zarađuju ponuđači različitih „čudotvornih“ pripravaka za mršavljenje.


Što je to za tolike?


Očito je u nama i dalje duboko ukopan strah od manjka hrane. Danas evo imamo dva gotovo istovjetna izvješća o čudesnom umnažanju hrane (2Kr 4, 42-44; Iv 6, 1-15). Došao proroku Elizeju čovjek koji je imao dvadeset ječmenih hljebova (u ono su vrijeme oni pravili male tanke pogače) i nešto kaše. Kad je Elizej zapovjedio da se to podijeli stotini ljudi, njegov momak se začudio: „Kako to mogu postaviti pred stotinu ljudi?“ Slično se dogodilo i u Isusovom slučaju, samo što su brojke još čudesnije. Bilo je nazočno pet tisuća muškaraca (žene i djeca nisu bili uračunati). Apostol Andrija je izvijestio Isusa da imaju na raspolaganju pet kruhova i dvije ribice i na koncu je dodao: „Ali što je to za tolike?“

Evo glasa razuma. I onaj Elizejev momak i apostol Andrija znaju vrlo dobro da kruh ne pada samo tako s neba. Znaju oni da se u ono vrijeme za kruh trebalo dobrano pomučiti, pa da ga ni tada čovjek nema dovoljno. I prečesto su iskusili i sušu i skakavce i rat i nesigurnost. Onoliko malo kruha jednostavno nije dovoljno. To je jasno kao što je jasno da su dva i dva četiri. I ne vide da bi se tu išta moglo učiniti.


Neka ljudi posjedaju


Veli Elizej mirno: „Podaj ljudima da jedu.“ Veli Isus: „Neka ljudi posjedaju.“ U njihovu postupku i u njihovu glasu osjeća se mir, predanost i pouzdanje. Zna Isus, kao što zna i Elizej, da po sebi kruh ne pada s neba, ali u isto vrijeme znaju da je sve u Božjim rukama. Znaju da, ako ćemo pravo, Bog daje da nam hrana raste i da se stvara. Čovjek je, zapravo, samo ubire. Bog nam daje i hranu i piće. Pa koji puta može i promijeniti uobičajeni tijek stvari. Elizej i Isus otklanjaju tjeskobnu zabrinutost i beznađe. Bog će već providjeti. I tako je i bilo. Svi su jeli i svi se nasitili. Pokazao je Isus da se Bog brine i da doslovno sve od njega dolazi.


Skupite preostale ulomke


Ne vidimo li same sebe na onoj zelenoj livadi u onom mnoštvu koje se nahranilo kruhom i ribicama? Ne čujemo li kako iz naših usta izlazi ona riječ: „Ali, što je to za tolike?“ Doista, toliko puta smo i mi u tjeskobi. Razdiru nas tjeskobne misli što će biti i kako će se završiti neka poteškoća. Mi smo naraštaj koji živi u stalnoj tjeskobi, u stalnom stresu. Dok sam učenik, razmišljam neprestano hoću li ispraviti jedinicu, hoću li postići dobar prosjek, hoću li se upisati u željenu srednju školu… Kasnije, kad završim srednju školu opet sam u brizi: hoću li upisati fakultet koji volim, hoću li uspjeti naći nekakav posao… Pa onda, kad se nađem na važnim životnim prekretnicama, evo i dalje tjeskobnih razmišljanja: hoću li ući u pravu vezu, hoće li mi brak uspjeti, hoće li mi dijete biti zdravo, hoću li dobiti povoljan kredit…, hoću li, hoću li…? Koliko smo puta bili u tjeskobi, što će biti sutra? Koliko puta smo loše spavali, misleći što će biti s poslom, sa zdravljem, s obitelji? I onda smo redovito iskusili da su nam brige bile prevelike i tjeskoba nepotrebna. Uvijek je pametnije jutro od večeri. Već se iznađe neko rješenje, možda baš ne onako kako smo mislili, ali, zapravo, sasvim solidno i održivo. Spoznamo, zapravo, da su naše brige uvijek znatno veće od stvarne poteškoće i stvarnog problema. Za nas vjernike je jasno da je Božja ruka iznad svega, te da se on brine i za vrapce na krovu. Naša je nevolja što očekujemo i želimo previše, a još nam je veća nevolja što se ne pouzdajemo u Boga, nego mislimo da sve ovisi isključivo o nama. A Isus nas poučava da će nam Bog uvijek davati. I preostajat će nam. Imat ćemo na pretek onoga što nam je stvarno potrebno. Budemo li se, naprotiv, napinjali što je i iznad stvarnih potreba i iznad mogućnosti, uvijek ćemo biti nezadovoljni. Ne uči li nas Isus da se ne brinemo tjeskobno za sutra. „Dosta je“, veli „svakom danu zla njegova“.


Zakraljiti Isusa?


I još nešto. Ono je mnoštvo htjelo Isusa zakraljiti. Zato što je naviještao evanđelje? Zato, što je propovijedao kraljevstvo Božje? Ne. Nego zato što su htjeli imati za vođu čovjeka koji će ih besplatno hraniti. Zato, budimo razumni. Daje nam Bog sve što nam je stvarno potrebno. Ali nas i poziva da svoje oči uzdignemo iznad kruha svagdanjega prema većim i važnijim vrednotama. A to je danas upravo ova euharistija koju slavimo.